Osnovne pokretačke sile pokreta

Fethullah Gülen

Analiziranje unutarnjih pokretačkih sila pokreta važno je zbog dva razloga. Prvo, to drugima omogućuje da sagledaju strukturu po kojoj je pokret organiziran. Drugo, to sprječava druge od padanja u zamku zanemarivanja totaliteta pokreta, pošto se fokusiraju na djelimične analize. Ja se ovdje bavim pokretačkim silama kako bih označio ključne pojmove ovog pokreta. Intelektualni i društveni stavovi pokreta oblikovani su njegovim dinamičkim silama. Sociološka nauka proučava pokret radeći na sigurnijem tlu, u kom slučaju su njezini istraživači svjesni pokretačkih sila datog pokreta i ne padaju u česte pogreške. Razumijevanje dinamike pokreta omogućuje nam da tačno odredimo ko pravi objektivne, a ko “piratske” analize bez ikakvog znanja. Naprimjer, onaj ko teži da se podvrgne osnovnoj dinamici islamske sufijske prakse tako što će biti ponizan u svojim odnosima sa drugima (tawadhu), ili ko na sebe gleda kao na nekoga ko je inferioran u odnosu na druge (mahwiyat) sigurno će biti bojažljiva, stidljiva osoba. Posmatrač koji je nesvjestan bilo koje sufijske ili asketske pokretačke sile može protumačiti ovaj ponizni stav kao licemjeran ili hinjski. Ako ova analiza ne uzima u obzir pokretačke sile ovog sufijskomuslimanskog pokreta, možemo li takvu analizu nazvati naučnom?

Sufijska, moralna i duhovna dubina u islamu poziva vjernike da budu ponizni i tolerantni u svojim familijama kao i u svojim društvenim odnosima. Lična vrlina i društvena zrelost preduvjeti su za njih. Prema tome, da bismo razumjeli ovaj pokret, najprije je potrebno da razumijemo duhovnu dinamiku islama i stepen utjecaja islama na učesnike ovog pokreta. Gotovo je nemoguće da analiziramo čak uobičajeni muslimanski intelektualni i društveni život ukoliko prethodno nismo razumjeli dubinu prirode islama općenito. Kulturni islam daje nam općeniti pogled na teološke, mentalne, moralne i društvene odnose muslimana. Kada razmotrimo opće pokretačke sile, možemo dobiti prvi letimični pogled na individualna, duhovna, moralna i društvena gledišta muslimana u zajednici. Iz svih ovih tačaka gledišta, detaljno izlaganje religioznih/duhovnih, društvenih i kulturnih pokretačkih sila Gülenovog pokreta pomoglo bi nam da formulišemo religijske i društveno-kulturne stavove pokreta na općenit način. Zaista, nazivi i koncepti koje ću istaći također su važni u tom smislu kako su oni predstavljeni i preneseni u društvenu praksu, kao i njihov duboki smisao u muslimanskoj kulturološkoj percepciji. Značaj Gülena proizlazi iz njegovog uspjeha u prenošenju ovih pokretačkih sila u akciju u društveno-kulturnom životu. U teoriji, ove kulturne i religijske pokretačke sile postoje u knjigama i drugim izvorima već gotovo 1500 godina.

Najdistinktivnija karakteristika ove dinamike jeste da ona postoji paralelno sa vječnošću, čijoj predstavi je islam prirodno usmjeren kao Božija objava i vjera. Islam poduzima zadatak da pomogne ljudima, čime se dostiže vječna i apsolutna stvarnost i pokazuje ljudima kako da iz relativnog i prolaznog svijeta stvaranja dođu do onog drugog svijeta. Ovaj korak prema vječnosti imanentan je suštini svih unutarnjih i društvenih pokretačkih sila Gülenovog pokreta. Zapravo, ovaj ideal postoji u suštini skoro svih religija. Ipak, taj ideal u Gülenovom pokretu nije apstraktan, već je on postao aktivni program koji je obuhvatio gotovo sve unutarnje i društvene odnose. Gülenov humani model zahtijeva nesebično služenje i altruizam sa motivacijom koja seže do vječnosti.[1] Ideal vječnosti širi smisao i važnost svih drugih pokretačkih sila. Ovo načelo je regenerirano kao temeljna pokretačka sila svaki put iznova, u svakom činu i pokušaju, što znači da je vjera oživljena u gotovo svakom društvenom odnosu i služenju.

Predmet koji je ovdje u centru pažnje uključuje osnovne pokretačke sile koje portretiraju opći izgled ovog pokreta. Neki od naziva ne mogu u potpunosti predstaviti ovaj pokret zato što bi mogli biti proizvedeni u skladu sa materijalnim, društvenim ili specifičnim uvjetima u kojima se ovaj pokret razvijao tokom ovih tridesetak godina. Gülenovo predstavljanje ovih pokretačkih sila također je vrijedno pažnje. Kako zbog njegovoga generalnog islamskom polazišta, tako i zbog njegove generalne percepcije, za Gülena se može reći da ima konzervativnu sklonost za dinamiku pokreta. Ipak, komentarišući istu dinamiku u različitim vremenima i prostorima, on širi smisao tih pokretačkih sila i tako stvara samogenerirani i samoproducirani sistem. Ovaj široki spektar intelektualnih, psiholoških i literarnih izvora obnavlja supstancu njegovog diskursa bez utjecaja na njegove osnovne karakteristike. Ovdje ćemo se sažeto dotaći nekih od osnovnih pokretačkih sila pokreta. Razumijevanje raznovrsnosti oblika, značenja i stila koje su ove pokretačke sile poprimile u različitim vremenima i mjestima zahtijeva još obuhvatniju analizu njegovog rada i pobliže razmatranje njegovih društvenih aktivnosti.

a) Velikodušnost

Dok velikodušnost (vicdan genişliği[2]) može da ne postoji kao unutarnja pokretačka sila u Gülenovom pokretu, ona sigurno ima odlučujuću ulogu u tumačenju ostalih pokretačkih sila. Od 1970- tih, u svojim radovima i govorima Gülen je preuzimao ovaj koncept sa širokim smislom čak i kada se aluzivno referirao na njega, bez mnogo naglašavanja. Velikodušnost ima poseban status u njegovom sistemu mišljenja, vjerovanja i rada. Na ovaj način, Gülen gleda na sve manifestacije morala, pojedinca i drušvenog života iz perspektive velikodušnosti.

Velikodušnost pokriva svako unutarnje, istinsko iskustvo i vjersko znanje, iako praktično prebiva u društvenom i etičkom carstvu postojanja. Uz pomoć ovoga koncepta, Gülen se izgleda referira na zrelost, iskrenu pobožnost i integritet, na jednoj strani, i stavlja naglasak na moralno društvo koje je sastavljeno od ljudi sa visokim kvalitetom mudrosti i znanja o Bogu, na drugoj strani. U njegovom diskursu, ovaj koncept se širi od moralnih/duhovnih dubina individualaca do beskrajnog carstva društvenog postojanja. Gülen također ovaj koncept smatra jedinim kriterijem ili kamenom kušnje dobrote, profinjenosti i stvarnosti. On smatra da ovaj koncept treba da bude kriterij na temelju koga će morati biti procjenjivano svako mišljenje, djelovanje kao i svaki društveni projekat, tj. u kojoj mjeri oni istinski doprinose dobru i boljitku za sve ljude. Gülen naglašava da niko ne može govoriti o oživljenju ili preporodu u datom društvu ako to isto društvo nije svjesno ove stvarnosti.[3]

b) Priopćavanje Božije Riječi (pozivanje toj riječi, prenošenje te riječi i upućivanje toj riječi)

Tokom čitave muslimanske povijesti, i’lau kelimetillah, priopćavanje Božije Riječi, raspravljano je u individualnom, društvenom i političkom kontekstu. Nezavisno od tih tumačenja kreiranih u skladu sa društvenim ili temporalnim uvjetima, ovaj koncept pokriva tri dimenzije u najširem smislu: pozivanje u vjeru, prenošenje poruke i upućivanje toj poruci. U Gülenovom diskursu, priopćavanje Božijeg Imena uključuje sve tri dimenzije. Gülen integriše svaku ljudsku egzistenciju u ovom svijetu. Svrha postojanja u ovom svijetu je veličanje Božijeg Imena i Njegove Riječi.

Pripisivanje fizičkog džihada sa i’lau kelimetillah eksploatirano je i netačno predstavljano u aktualnim analizama na Zapadu. Takvi diskursi često izjednačavaju islam sa ratom, nasiljem i terorom. Gülen je napisao zaseban rad u kome na najširi način objašnjava ovaj koncept.[4] Mi predlažemo da, kada god naučnici žele da analiziraju osnovne pokretačke sile kojima muslimani veličaju Boga, konsultiraju ovaj rad iz dublje i unutarnje perspektive. U ovom radu čitaoci će otkriti da Gülen ovom konceptu namjenjuje kosmički smisao kako bi objasnio ljudsku egzistenciju na ovom svijetu.

c) Živjeti za druge

Važnost ovog načela, “živjeti za druge” (yaşatma ideali), Gülen tumači kao osnovnu pokretačku silu koja će probuditi naciju. Svako društvo mora se žrtvovati za ljude. Žrtvovanje je iza i iznad ovosvjetskih dobiti i, prema tome, njegova definicija nadmašuje puki altruizam. U protivnom, ono bi bilo srodnije idealističkom heroizmu. Takav altruizam uspostavlja karakter ljudi koji su nezainteresirani za ličnu ili ovosvjetsku dobit i koji su se predali Božijoj naklonosti. Gülen ove tipove ljudi opisuje kao “arhitekte duše” i “liječnike misli”. Ovo su ljudi koji su sposobni usaditi u društvo svijest o odgovornosti i brizi za druge. Bez liječnika za dušu, nije moguće da se sačuvaju temeljne vrijednosti koje se odnose na islamsku civilizaciju i koje su oblikovale njezin historijski identitet. Ako takvo čuvanje nije moguće, svaka nada u inicijalnu renesansu i ponovno oživljenje ove civilizacije i identiteta bit će izgubljena. Takvi ljudi su važna pokretačka sila, i, po Gülenu:

Danas, ono što nama treba jesu hrabri ljudi koji nesebično rade u službi Boga i koji lične interese i egoizam stavljaju postrani..., koji saosjećaju sa ljudskim patnjama..., koji imaju baklju znanja u svojim rukama i koji se bore protiv neznanja i neciviliziranosti koji su svukud zapalili svoja ognjila..., one koji, sa eminentnim vjerovanjem i odlučnošću, dolaze da spašavaju one koji su se nasukali na hridi života..., one koji se, poput hatova, drže svoga pravca, koji su nepokolebljivi i neokaljani..., one koji se sa zadovoljstvom brinu o drugima zaboravljajući vlastitu želju za življenjem.[5]

Ja vjerujem da će doći vrijeme kada će cijelo čovječanstvo biti zadovoljno, kada će stoljećima dugim patnjama ljudi doći kraj i kada će ovaj svijet još jednom doći do saveza zemalja u pogledu ideala koji se tiču spašavanja drugih ljudskih bića. Takvi ljudi mogu zgaziti svoju budućnost i blagostanje u ime sreće drugih; oni mogu cirkulirati u venama drugih ljudi kao krv; oni mogu rasprskati čežnju i žeđ i svukud udisati život. Oni mogu vezati svoja djelovanja za obavezu koja je idealizirana u dubinama njihovih bića. Sa sažaljenjem koje nadmašuje ličnu odgovornost i ljubaznošću koja može obuhavatiti cijelo čovječanstvo, oni će nam pokušati donijeti duh i značaj koje smo izgubili; oni će nas podsjetiti na naš ljudski smisao. U međuvremenu, oni će ustanoviti model za zbunjene duše koje su toliko dugo živjele bez ideala.[6]

Našem društvu potrebni su samo heroji ideala: oni koji mogu pružiti pomoć najprije našoj naciji, a onda i cijelom čovječanstvu, sa osjećajem merhameta; i svaki put kada oni dignu svoje ruke Bogu, oni se mole za druge. Pošto se tako velik zahtjev ne može naći kod drugih, on pada na nas koji smo ga najprije sami sebi artikulisali.[7]

Mi smatramo da je življenje za sebe egoizam, i ovaj stav je, po našem mišljenju, revolucionaran. Naša strast je živjeti za druge i pripremati ih za vječnu nadu.

Čak i kada bismo mogli da se vratimo u život, čak i kada bismo bili slobodni da izaberemo alternative ovog novog života, mi bismo, sigurno, ponovo izabrali da živimo za druge, mi bismo se sigurno posvetili čovječanstvu i mi bismo pripremali ljuski rod za Proživljenje i Sudnji dan. Ne bismo željeli da bilo šta zatajimo... Ne bismo bili zastrašeni plačnom reakcijom... Ne bismo se posvađali ni sa kime ko nas je optužio lažnim i zlobnim optužbama... Ne bismo se smijali dok u dušama plačemo.[8]

Idealni ljudi gore kao svijeće sebi usprkos; oni osvjetljavaju druge...[9] Iskreni prijatelj, koji je zrela osoba, jeste onaj koji može izgovoriti “poslije tebe” čak i kada izlazi iz Džehennema i ulazi u Džennet.[10]

Ono što uvijek naglašavamo jeste da su oni koji žive svoj život u iskrenosti, povjerenju i altruizmu na račun samih sebe – oni koji čine da i drugi žive, i da su to oni koji su istinski nasljednici historijskih pokretačkih sila i oni kojima možemo povjeriti naše duše. Oni nikada ne žele da mase prate njih. Njihovo postojanje je toliko snažno da je neizbježno da im svi drugi hrle gdje god da su – budući da su ovi ljudi, posvećeni svome pozvanju, centar atrakcije.[11]

Individualni projekti prosvjetljenja koji nisu planirani da bi pomogli zajednici osuđeni su na besplodnost. Štaviše, takvim projektima nije moguće da oživimo vrijednosti koje su uništene u srcima pojedinaca u društvu, niti je moguće da oživimo svijest i snagu volje. Baš kao što su planovi i projekti za individualni spas koji su nezavisni od spašavanja drugih ništa više nego jedna iluzija, isto tako je i mišljenje da se može polučiti cjelovit uspjeh paraliziranjem individualnog buđenja – fantazija.

Živjeti za druge je najvažniji faktor koji određuje ponašanje takvih heroja. Njihova najveća briga je njihovo traženje sposobnosti za takvo pozvanje, s obzirom na to da je njihova prevalirajuća karakteristika njihova krajnja ambicija da traže Allahov rizaluk (zadovoljstvo). Kada teže da prosvijetle druge, oni ne osjećaju nikakvu bol niti prolaze kroz bilo kakav šok izazvan ushićenjem od prosvjetljenja drugih. Postignuća do kojih drugi dođu posmatraju se kao objave Božije svete pomoći, a takvi ljudi klanjaju u skromnosti poništavajući sebe uvijek iznova, iz dana u dan. Pored svega ovoga, oni drhte pred pomisli da bi se njihove emocije mogle pomiješati sa djelima koja su ih potakla da ih izvrše, i zato jecaju: “Ti (Allah) si sve što mi treba”.[12]

Takvi ljudi ništa drugo ne očekuju zauzvrat osim uspona naše zemlje. Altruizam je lotos naše bašče. Naša je sudbina da postignemo, ali ne da uživamo. Mi smo zaboravili da živimo za sebe dok gorimo od želje da živimo za druge. Naši ljudi su ti koji znaju kako biti naprijed dok služiš i kako stati pozadi radi naknade. Svijet je otkrio da mi volimo – bezuvjetno.[13]

Savršeni vjernici se ne drže samo ličnog razvoja i savršenstva; oni su odlučni, gotovo kao poslanici, da se otvore za sviju i da zagrle svaku osobu. Oni posvećuju svoje živote za sreću drugih i na ovom i na onome svijetu na račun zanemarivanja sebe. Oni žive kao Poslanikovi ashabi; oni hodaju u smjeru koji je suprotan smjeru njihovog nefsa (pohote) i šire svjetlo svuda naokolo; oni imaju taj potencijal da osvijetle svoju bit kao svijeća. Oni su uvijek pripravni za tamu i oni se bore da je drže što dalje.... Kako sve vrijeme gore, oni su unutra izranjavani; bilo kako mu drago, ni stalno gorjenje ni stalno izjedanje ne mogu ih spriječiti da se brinu o drugima.[14]

Nama ne trebaju lokalni ili strani pokloni, milostinja ili ideologija. Nama trebaju liječnici misli i duha koji u svim ljudima mogu probuditi svijest o vrijednosti odgovornosti, žrtve i patnje za druge, koji mogu proizvesti mentalne i duhovne dubine i iskrenost umjesto obećanja o prolaznoj sreći; koji, jednim pokušajem, mogu učiniti da dosegnemo tačku posmatranja početka i kraja stvaranja.

Sada, mi čekamo i radujemo se dolasku ovih ljudi koji imaju toliko ljubavi za svoje obaveze i radi toga, ako je potrebno, odustali bismo i od ulaska u Džennet, a ljudi kakvi su ovi, ako su već ušli, zarad toga bi tražili načina kako da napuste Džennet. Oni su poput Muhammeda, Božijeg poslanika, koji je rekao: “Kad biste mi stavili Sunce u desnu, a Mjesec u lijevu ruku, ja ne bih odustao od svoga pozvanja, i to ne bih prihvatio sve dok Bog ne učini da Istina nadjača ili dok ja ne umrem u svome pokušaju!” Ovo je horizont Božijeg Poslanika. Bediüzzaman Said Nursi, učenjak koji je obilovao zracima koji su sijali od Božijeg Poslanika, bijaše presamićen od bola zbog svoga pozvanja, pa je rekao: “U svojim učima ja nemam ni ljubav prema Džennetu niti strah od Džehennema, i kad bih ja vidio da je vjera moga naroda sigurna, ja bih bio spreman sad da budem spaljen u džehennemskoj vatri”. Isto tako, Ebu Bekr je otvorio svoje dlanove i molio se na način koji bi potresao nebesa: “O, moj Gospodaru, učini da moje tijelo bude toliko veliko da ja sam ispunim Džehennem pa da ne ostane nijedno mjesto za nekog drugog!”

Čovječanstvo danas više od bilo čega ima snažnu potrebu za ljudima koji imaju duhovne dubine i iskrenost, za ljudima koji pate i plaču zbog grijeha i grešaka drugih, koji očekuju da oproste i izvine se drugima prije nego to drugi učine njima, koji, umjesto ulaska u Džennet i uzimanja svojih uživanja, radije ostaju u A’raf-u (između Dženneta i Džehenema) i odatle pokušavaju primiti sve ljude u Džennet sa sobom i koji, čak i ako uđu u Džennet, neće biti u stanju da nađu vremena da uživaju u zadovoljstvima jer će misliti na druge i brinuti kako da njih spase od džehennemske vatre.[15]

d) Duh posvećenosti

Ovo načelo bi trebalo posmatrati kao nastavak prethodne diskusije u pogledu nivoa moralne dinamike nazvane “živjeti za druge”, na temelju koje su pojedinci posvećeni Bogu i drugim ljudima. Izložimo ovo detaljno. Kao što znamo, porijeklo ljubavi, u svim njezinim oblicima, emanira iz Svemoćnog Stvoritelja. Sve ljubavi i inklinacije, kao i sva uživanja i ljepote, manifestacija su Njegovih Lijepih Imena. Ta manifestacija je najbolje izražena u poznatom turskom kupletu: “Volim sva stvorenja zato što ih je stvorio Allah” (yaratığı severiz, Yaratan da ötürü) koga je izrekao Yunus i koji se na Zapadu slavi kao muslimanski humanizam. Ovo je tako velika manifestacija da ona obuhvata sva područja ljudskog postojanja i odnosa. Ova izreka je najjezgrovitija humanistička poruka islama. Za Gülena bi se moglo reći da je ovo načelo sačuvao živim i da ga je reproducirao unutar samog duha posvećenosti. Kada shvatimo predodžbe “Stvoritelj i stvoreno,” mi ćemo doći do osnovne karakteristike muslimanske saosjećajnosti budući da se ona razlikuje od filozofskog humanizma koji nema relaciju sa Božanskim. Prema islamu, Stvoritelj je ta realnost iz koje su nastale sve ljubavi.[16] Kad ne bi bilo manifestacije Njegovih Lijepih Imena i svojstava, ljudski rod bi bio lišen saosjećajnosti, merhameta i nježnosti. Po islamu, dakle, ljudi bi trebali posvetiti svu svoju ljubav i naklonjenost Stvoritelju prije nego bilo kome ili bilo čemu drugom. Bez ovog fokusa, čovjek ne može posvetiti svoju ljubav ili saosjećajnost nekoj drugoj osobi s namjerom da odustane od vlastitih zadovoljstava. Duh i osjećaj posvećenosti Bogu, stoga, daju osnovnu motivaciju prilikom služenja čovječanstvu. Duh posvećenosti proizvodi moralnu dinamiku koja pokreće svaku ljubav, svaki odnos, svaku žrtvu i svako služenje (u) tome:

Najznačajnija crta onih koji su se posvetili tome da steknu Božiji rizaluk i ideal volidbe te da budu voljeni od strane Allaha jeste ta da oni nikada ništa ne očekuju – materijalno ili duhovno – u zamjenu za svoje služenje. Stvari kao što su profit, bogatstvo, cijena, udobnost, itd., na koje ljudi ovog svijeta obraćaju veliku pažnju, ne znače mnogo; one nemaju vrijednosti, niti ih oni uzimaju kao kriterij.

Za posvećene, vrijednost njihovih ideala nadilazi one ideale za kojima čeznu oni koji su posvećeni ovome svijetu u toj mjeri da je gotovo nemoguće odvratiti ih od onoga što oni žele – nezasluženog Božijeg rizaluka – i odvesti ih bilo kojem drugom idealu. Zapravo, potpunim lišavanjem ograničenih i prolaznih stvari ovi privrženici se podvrgavaju takvim preobražajima u svojim srcima okrenutim Bogu koja su se promijenila zato što nisu prepoznala nijedan drugi cilj kao svoj ideal. Pošto su se u potpunosti posvetili tome da ljudi vole Boga i da budu voljeni od Boga, oni posvećuju svoje živote kako bi prosvijetlili druge – i, još jednom, zato što su uspjeli pronaći svoj cilj u ovom ujedinjenom smjeru, koji, u tom smislu, doprinosi vrijednosti ovog ideala – oni izbjegavaju razdorne i antagonističke misli, kao što su “oni” i “mi”, “drugi” i “naši”. Takvi ljudi nemaju nikakav problem – poznat ili sakriven – sa drugim ljudima. Naprotiv, sve o čemu oni razmišljaju jeste kako mogu biti korisni društvu i kako mogu izbjeći svađe sa društvom čiji su članovi. Kada opaze problem u društvu, oni poduzimaju akciju prije kao duhovne vođe nego kao ratnici, vodeći ljude ka vrlinama i blagorodnoj duhovnosti, uzdržavajući se od svake vrste političke dominacije ili primisli o vlasti.

Ono što sačinjava dubine ovih privrženih duhova jeste znanje, upotreba ovog znanja, snažno i profinjeno razumijevanje moralnosti i njezine primjene u svakom aspektu života, zatim vrlina iskrenosti i svijest o njezinoj neophodnosti, između ostalih faktora. Oni traže utočište kod Allaha od slave i interesa utemeljenog na hladnoj propagandi te razmetljivosti, dakle, od onoga što uistinu ne obećava ništa za njihovu budućnost, tj. za njihov ahiretski (zagrobni) život. Nadalje, živeći u saglasnosti sa svojim načelima, oni se neprestano trude da vode one nad kojima bdiju i sa strahopoštovanjem ovaploćuju ove uzvišene ljudske vrijednosti. Radeći sve ovo, takvi ljudi ne očekuju bilo kakav interes ili ljubaznost od bilo koga; oni se jako trude da izbjegnu bilo koju vrstu ličnog interesa ili profita; oni se ovog boje k’o zmije. Nakon svega, njihovo unutarnje bogatstvo ima centripetalnu moć koja ne dozvoljava nikakva reklamiranja, hvalisanja ili razmetanja. Njihovo ljubazno ponašanje, također odraz njihovoga duha, takvog je kvaliteta da fascinira mudre ljude i utječe na njih da ih slijede.

Baš zbog ovog razloga, ovi privrženici nikada ne požele da ih neko hvali ili da se (samo) reklamiraju ili šire propagandu o sebi, niti imaju ambiciju da budu dobro poznati ili cijenjeni...

Privrženici ne doživljavaju prazninu u svojim mentalnim životima i razložne zahvale na ovakvom razumijevanju ovog jedinstvenog naloga. Na drugoj strani, oni ostaju otvoreni za razum, nauku i logiku, gledajući u njima preduvjete svoga vjerovanja. Topeći se u dubinama bliskosti sa Bogom, bliskosti koja zavisi od čovjekove vrline, i u okeanu koji je poput Božanskog jedinstva, njihove zemaljske želje i tjelesne strasti zauzimaju novi oblik (duhovno uživanje kao rezultat Božijeg rizaluka) sa novim uzorkom, novim stilom. Prema tome, ovi privrženici mogu udisati isti zrak kao meleci na vrhuncu duhovnog života dok komuniciraju s onima koji su na Zemlji i dok ispunjavaju dozvoljene težnje ovozemaljskog života. To je razlog zašto se za njih misli da su povezani sa sadašnjim i budućim svjetovima. Njihova veza sa sadašnjim svijetom u skladu je sa činjenicom da se oni podvrgavaju fizičkim silama. Ono što ih veže za budući svijet jeste činjenica da oni svako pitanje procjenjuju u svjetlu svoga duhovnog života i srca. Bilo kakvo sustezanje u ovozemaljskom životu nametnuto od duhovnog života nužno ne zahtijeva potpuno ostavljanje ovozemaljskog života; zbog ovog razloga, ljudi ne mogu potpuno prezirati svijet. Nasuprot tome, oni uvijek staju u centar radije nego na periferiju svijeta i vladaju njime. Ovaj stav, međutim, nije za ovaj svijet ili u ime njega, nego će prije biti riječi o stavu koji govori o pokoravanju fizičkim silama i pokušaju da se sve poveže sa drugim svijetom.

Zapravo, ovo je način da čuvamo tijelo u njegovom vlastitom okviru, a duh u njegovom horizontu; to je način da vodimo život pod vodstvom srca i duha. Konačan i ograničen tjelesni život mora biti vođen u granicama tjelesnih želja, dok duhovni život, uvijek otvoren ka vječnosti, teži beskraju. Ako se čovjek bavi samo vrhunskim i transcendentnim mislima, ako vodi život u skladu sa nalozima Onoga koji mu je podario život, ako čovjek prosvjetljavanje drugih smatra osnovom svoga života i ako uvijek traži zenit, onda on, prirodno, prakticira supremni program, i, prema tome, do određene mjere, ograničava lične želje i strasti...

Što je snabdijevanje ove posvećenosti svesrdnije i iskrenije, to se uvijek otvara veća mogućnost da će Bog darovati Svoj blagoslov ovakvoj vrsti ljudi. Što više ljudi ciljaju da steknu Božije zadovoljstvo, što su srčanije povezani sa Bogom, to je veća mogućnost da budu cijenjeni i nagrađeni, to je još veća mogućnost da postanu predmet supremnih razgovora. Svaka misao, riječ i djelo takvih ljudi postat će svjetlosna atmosfera koja se također može nazvati “nasmijanim licem sudbine”. Tako sretni ljudi, koji su napunili svoja jedra bijelim vjetrovima svoje sreće, jedre sa specijalnim blagolovom prema Njemu, ne vezujući sebe nigdje drugdje. Ono kako Kur’an opisuje ove ljude vrijedno je da se razmotri:

“...ljudi (velike osobenosti) koje ni kupovina ni prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji namaz obavljaju i sadaku dijele, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, / da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od dobrote Svoje i više dao (tj. više nego što zaslužuju). A Allah daje preko svake mjere, bez računa, kome hoće” (En-Nur, Svjetlost, 24: 37-38).[17]

e) Požrtvovanost, odanost i vjernost

Jedna od najznačajnijih pokretačkih sila Gülenovog pokreta usmjerena je na požrtvovanost (fedakarlık) i odanost (sadakat). Ovi koncepti se, očigledno, ne vežu samo za ovaj pokret; uvijek je u muslimanskoj tradiciji postojalo zajedničko insistiranje na njima. Kao što smo pokušali istaći u prethodnim poglavljima, razlog zbog koga ih uvrštavamo u srž koncepata Gülenovog pokreta je taj što Gülen lično definiše ove karakteristike sa istančanim smislom za dubine sa bogatim i slojevitim značenjima. On je motivirao ljudski osjećaj u toj mjeri da je proizveo novi sistem i kampanju požrtvovanosti. Kada govorimo o požrtvovanosti ili vjernosti u Gülenovom pokretu, mi ne govorimo jednostavno o solidarnosti i pomaganju. Gülen propisuje, kao drugi kriterij pobožnosti, otvoreni osjećaj za požrtvovanost koja dostiže krajnje granice u ljudskom i moralnom smislu. Kada je u pitanju pobožnost ili služenje čovječanstvu, on nikada nije zadovoljan normalnim ograničenjima. On čezne da proširi ljudsko dobročinstvo, vjernost i odanost, radi čega se obično služi metaforama kakve su: “konj koji trči dok njegovo/njezino srce puca”, i “krilata kornjača-golub”. Konj u njegovom sistemu simbolizira heroje ljubavi koji i danju i noću žure za svojom službom; kornjača-golub simbolizira visoke i vrlo značajne ideale. Iz ovoga možemo vidjeti da je svaki ovaj heroj idealist:

Požrtvovanost je jedna od važnih karakteristika osobe koja podučava druge. Oni koji se ne žrtvuju, ili ne mogu da se žrtvuju, rizikuju da nikada ne budu ljudi od općeg dobra. Ljudi koji nemaju osjećaj za opće dobro ne mogu biti uspješni. Da, oni koji su spremni da prevale najveću razdaljinu kada god je to neophodno, da ostave svoje imanje, život, familiju, poziciju, slavu, itd., dakle ono za čim ljudi obično čeznu i što je njihova svrha življenja, taj njihov trud za opće dobro siurno i neminovno će doseći svoj vrhunac...

Na taj način je Poslanik – mir neka je s njime – počevši od sebe pa onda od svojih najbližih, usađivao duh požrtvovanosti. On je prakticirao i demonstrirao ovaj duh kroz čitav svoj život svim ljudima koji su se posvetili općem dobru. Naprimjer, Hatidža – da joj Allah podari Džennet – potrošila je sve što je imala za opće dobro, čak i bez Poslanikovog, koji je bio njezin muž, pitanja. Ona je pokrila sve troškove banketa koji je priređen za mekkanske pagane u zamjenu da im se prenese poruka islama. Bila je jedan od najimućnijih ljudi u predislamskoj Mekki, a kada je umirala, ova slavna žena nije imala čak od čega platiti svoje ćefine!

Osim što su trošili svoje imanje na ljude od općeg dobra, iseljenje u drugo mjesto – tj. život izvan svoje kuće kada to okolnosti zahtijevaju, življenje kako se zna i umije samo kako bi bili u stanju da prakticiraju svoju vjeru, u skladu sa svojim mišljenjem, u slobodi i humanitetu – sve je to bilo žrtvovanje radi Allahovog rizaluka. Naprimjer, Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija – neka je Allah njima zadovoljan – bogati i siromašni, mladi i stari, muškarci i žene, gotovo svi su se oni iselili iz jednog mjesta u drugo. Dok su se iseljavali iz svojih domova, ostavljali su sve svoje bogatstvo okrutnim ugnjetačima iz Mekke, a uzeli su samo onoliko hrane koliko im je bilo potrebno za put. Da, dok su se iseljenici (muhadžiri) žrtvovali da bi prenijeli i prikazali opće dobro, oni su iskreno vjerovali i bili predani Božijoj volji. U zamjenu, pomoćnici (ensarije) u Medini podnijeli su veliku žrtvu poželjevši im dobrodošlicu i prigrlivši ih. Da, ensarije su srdačno primile braću i sestre iz Mekke iako su bili siromašni i iako su zarađivali za život samo od poljoprivrede; oni su se ponijeli na krajnje velikodušan način prema muhadžirima.

Današnji ljudi koji prenose vjeru i Uputu trebali bi se ponašati na isti način prakticirajući požrtvovanje koje su iskazali ashabi Allahovoga Poslanika, koji su jedanput oblikovali društvo koje je bilo na vrhuncu u gotovo svakom polju života. U protivnom, ... ovi ljudi neće biti uspješni u prenošenju vjere.[18]

Vjernost (vefa) je jedna od ruža koje rastu u prijateljskom okruženju. Neobično je, čak nemoguće, vidjeti pouzdanost i vjernost u neprijateljskoj atmosferi. Miroljubivi lahor vjernosti širi se oko svih onih koji dijele ista osjećanja, misli i maštu. Neprijateljstvo, mržnja i ljubomora ne daju vjernosti ni trenutka da bi uzela daha. U okruženju ljubavi i velikodušnosti vjernost raste, a u okruženju mržnje vjernost opada do iščeznuća.

Neki vjernost definišu kao integraciju čovjeka sa njegovom ili njezinom dušom. Ova definicija jeste prikladna premda je nepotpuna. Istina je da je veoma teško govoriti o vjernosti kad je riječ o onima koji nemaju duhovnog života. Govorenje istine, držanje za riječ i ispunjavanje zakletve povezano je sa čovjekovom duhovnom produbljenošću. Licemjeri se ne mogu spasiti od laganja i prijevara; oni krše svoju vlastitu riječ i nikada nisu ozbiljni u pogledu obaveza koje su preuzeli. Očekivanje vjernosti od ljudi koji su lišeni duševne dimenzije pokazuje nesvjesnost i naivnost.

Ko god vjeruje nekome ko nije vjeran i pouzdan, on postaje bijedan i nesretan. Ko god krene na putovanje sa onim ko nije povjerljiv, bit će ostavljen na cjedilu. Ko god nepouzdanog poštuje kao vodiča, tugovat će čitavo vrijeme:

Nadajući se njegovoj vjernosti,
Moje su se oči napunile tugom,
A jedna noga osta neizliječena...

Osoba koja zaslužuje povjerenje uzdiže se kroz vjernost. Ako je kuća sagrađena na vjernosti, ona je usprav i postaje živa. Nacija može postići vrline samo ovim plemenitim smislom. Država održava svoju reputaciju samo sa smislom u očima svojih građana. Ako je u zemlji izgubljena vjernost, onda je beznadežno pričati o zrelosti pojedinca, ili o kući kojoj je obećana sigurnost, ili o stabilnoj i povjerljivoj državi. U takvoj zemlji ljudi su sumnjičavi jedni spram drugih, kuće su u nevoljama; država je zloslutna prema svojim građanima i sve je tuđe jedno drugom čak i da se desi da je jedno s drugim stavljeno u isti red.[19]

f) Predstavljanje i prenošenje vjere

Danas ima mnogo političkih, filozofskih i ideoloških škola mišljenja i pokreta, i svako od njih izražava neko veliko opće dobro za koje tvrdi da ga je naslijedio iz prošlosti. Među njima postoje i oni koji, iako govore o korisnim stvarima za čovječanstvo, zapravo plasiraju samo nekoliko glorificiranih slogana. Oni se ne muče referiranjem na bilo kakav kriterij ili društvenu stvarnost da bi doznali da li su njihove ideje izvodljive ili da li te ideje promoviraju dostojni predstavnici. Pa i pored toga, svaka ideja, misao ili pokret ima teoretske i praktične aspekte. Praktična izvodljivost je važna koliko i ideja i teorija. Iz ove tačke gledišta, u pitanje dolaze ljudi koji ove ideje provode u praksu. Njihova zasluga i sposobnost da predstavljaju teoriju determinira uspjeh jednog pokreta. Predstavljanje (temsil) podrazumijeva izvodljivost mišljenja i ideja pošto je to povezano sa vjerodostojnošću onih koji ta mišljenja i ideje nose. Nijedan pokret ne može biti uspješan ako nema dovoljno ljudi koji mogu predstavljati njegovu stvar. Činjenica da se stepen uspjeha može promijeniti u skladu sa nekim kriterijima ne utiče na njezinu validnost.

Gülen je ovu činjenicu predstavljanja naglašavao još od svojih ranih godina. Pun iskrenosti, oduševljenja i akcije, on je citirao odlomke iz života poslanika i njihovih sljedbenika – da bi istakao potrebu da se mišljenje pretvori u čin. U njegovom prepričavanju njihovih priča, njihovih istaknutih personaliteta, njihovoga sabura, njihove izdržljivosti i njihove iskrenosti, Gülen je isticao važnost ovog načela u tom smislu da je ono primarno u mobilizaciji pokreta. Za njega, ako nemaš sposobnosti za predstavljanje, društvo neće uzeti tvoju stvar zaozbiljno i nećeš imati ništa da kažeš tome društvu. Gülen tumači ovo načelo kao unutarnji-vanjski integritet:

Oni koji žele da popravljaju svijet, moraju najprije popraviti sebe. Ako žele voditi druge u bolji svijet, moraju očistiti svoje unutarnje svjetove mržnje, gorčine i ljubomore i uljepšati svoj vanjski svijet vrlinama. Riječi onih koji ne mogu kontrolisati i disciplinirati sebe i koji nisu pročistili svoja osjećanja mogu izgledati privlačno i shvatljivo na prvu. Međutim, ako nekako uspiju inspirisati druge, što se ponekad i dešava, osjećanja koja oni probude ubrzo će uvehnuti.[20]

Kada srce ne pusti uho islamu pažljivo, njegov glas se ne može čuti; ako izgovorene riječi nisu predstavljene ponašanjem, onda je glas stišan i ne inspiriše ništa u srcima. Riječi ne samo izgovorene nego i primijenjene uzbuđuju srca i privlače sve druge na najvećim daljinama.[21]

Vjernici moraju vjerovati veoma iskreno u srcima; oni se moraju ponašati tako kao da Boga gledaju u svakom trenutku i osjećati strahopoštovanje zato što ih On posmatra. Za prave vjernike, njihovo ponašanje mora biti dovoljno za priču o njihovoj vjeri drugim ljudima i da ih ono uvjeri; nema potrebe da se visokoumno naprežu. Njihovo spavanje, govor, pogled i stav moraju biti dovoljni. Ljudi koji ih vide moraju reći: “Ovaj čovjek se ne može ponašati nepristojno; ovaj čovjek koji nikome ne nanosi nikakvu štetu ne može lagati.” Jedan od glavih problema danas je nesposobnost da se bude odano ovakvom gledištu i ponašanju, i to vodi neuspjehu u ostvarivanju duhovne zrelosti kako pojedinca, tako i društva.[22]

Velika, magična moć Isaovih havarijjuna (pomagača) bila je njihova iskrenost i vjerodostojnost njihovih manira. Najvažniji razlog zašto su ashabi posljednjeg Božijeg poslanika uspjeli da prenesu svjetlo vjere cijelom svijetu i zašto su naišli na prijateljski doček bili su njihovi muslimanski maniri. Stoljećima kasnije, učenici Badiüzzamana služili su za primjer po sličnoj iskrenosti i srdačnosti na način kao da su u svakom trenutku gledali u Boga (ihsan). U naše vrijeme, međutim, muslimani su se proširili u kvantitetu, ali su mnogo izgubili od islamskog unutarnjeg duha. Dok posjedujemo razlog i logiku i dok nauka i tehnologija još više napreduju nego u vrijeme naših predaka, mi nemamo ono srce koje je kucalo u njima. Mi smo lišeni istinske milosti osjećaja Boga u svakom otkucaju srca. Naši otkucaji srca trebali bi se ispoljavati kao sahat koji ima unutarnji mehanizam koji se simultano pretvara u čin ruku svake sekunde. Jer, istinski centar života je srce.[23]

Gülen hronično društveno stanje muslimanskog svijeta pripisuje nedostatku predstavljanja:

Nedostatak muslimanskog svijeta ne ogleda se u nauci, tehnologiji ili bogatstvu. Moram priznati da sve ovo nabrojano ima svoj utjecaj, međutim, primarni razlog koji stoji iza ovog nedostatka jeste ponašanje i neizmjerni kvalitet srca koje bi trebalo upravljati svim našim akcijama. Naš nedostatak je povezan sa predstavom muslimana. Zbog ovog nedostatka, mi danas nemamo ličnosti kakve su bile Sadreddin Konjevi, Rumi, Nakšibendi, Hasan Šazili, Ahmed Badawi, Imam Rabbani, Mevlana Šazili ili Bediüzzaman. Mi živimo daleko od ovih duhovnih ljudi; naš svijet je lišen njihovih boja. Islam drugi primjećuju gledajući u naše manire. Kako mi zavisimo od Kur’ana časnog kao našeg vodiča, Kur’an-i kerim zavisi od njemu iskreno privrženih ljudi koji izražavaju njegov puni potencijal. Čak i kada se Kur’an čuva na visokim policama u baršunastim koricama, ljudi ga ne predstavljaju, nakon čega Kur’an ne može govoriti sam za sebe. Od vremena objavljivanja, Kur’an je bio vodič za čovječanstvo u obliku materijaliziranog (oprimjerenog) duha. Međutim, kao što možete vidjeti, nekada je njegov glas bio glasan, a nekada tih – kao da su mu usta bila zatvorena i kao da je bio zaključan u tajnim komorama. [24]

Ukratko, kada je predstavljanje bilo snažno, i prenošenje vjere je bilo snažno:

Bez svjesnih i duhovno jakih predstavnika, Kur’an časni doživljava patetičnu situaciju. Savršena knjiga može objaviti svoju poruku samo preko savršenog tima predstavnika. Nažalost, zbog toga što svijet danas ima manjak takvih predstavnika, mnogi koji proučavaju islam prisiljeni su da gledaju one koji su posrnuli kao predstavnici Istine. Savršeni tim predstavnika, tim koji se u potpunosti posvetio prenošenju Božijeg Imena i cilju da postane dio vjere, bit će sposoban da na primjerene načine ilustrira kako da se Kur’an izrazi. Glavno načelo nije posredovanje ili stajanje na put drugim osobama koji traže Boga na svome vlastitom putu; ne, nego je naš cilj samo da osiguramo beskompromisan primjer istinske vjere. Svaki od nas bi trebao težiti tome da ljudi o nama govore: “Nema znaka laži na njegovom licu.” Moramo pokazati ljudima stvarnost i učiniti da oni misle: “Ako njihova religija budi tolike dubine istine i morala, onda njihova religija ne može biti lažna.”[25]

Ljudi koji smatraju da oni “prenose vjeru” i da je to njihov posao mogu naučiti mnogo životnih lekcija od Poslanika. Jedini način da se utiče na druge ljude je da najprije ti primijeniš poruku. Ako želiš objasniti nekome šta to znači proliti suze u ime Boga, onda se moraš probuditi u noći i moraš se isplakati dok ne skvasiš svoju sedžadu. Samo tada ćeš vidjeti kako će tvoje riječi sutra napraviti ogromnu impresiju. U suprotnom, možeš biti ošamaren, kao što stoji u ajetu: “Zašto govorite ono što ne radite?!”(Saff, Bojni red, 61:2)[26]

[Vjernici koji prenose poruku] moraju tu poruku slijediti svojim ponašanjem koje su usvojili, moraju među ljudima živjeti onako kako žive kada su sami, i moraju biti iskreni u svakom svome postupku. Ne smiju protivrječiti sebi u svome ličnom i društvenom ponašanju. Njihove noći moraju biti svijetle kao dani, a njihovi dani moraju biti tako svijetli kao da je tek svanulo Sunce. Za svaku greška koju nesmotreno počine moraju se s jecajima kajati. Mora ih biti stid na sabah-namazu ukoliko nisu klanjali tehedždžud.[27] Oni se moraju isplakati dok ne očiste grijeh koji su počinili svojim očima. Svaka haram (nezakonita) ili sumnjiva hrana koju jedu učinit će da ih stomak boli dan za danom, jer oni, za svako i najmanje skretanje sa Allahovoga Puta, moraju osjetiti plamen džehennemske vatre!

Refleksije i mišljenja koja pojedinci ne primijene nisu dorborodošle, nezavisno od toga kako one mogu biti atraktivne i potrebne. Riječi moraju imati dobrodošlicu najprije u srcima onih koji ih izgovaraju. Ako se jedna misao nije smjestila u nečijem srcu, onda je nemoguće očekivati da je drugi prihvate.[28]

Izražavanje unutarnjih pokretačkih sila Gülenovog pokreta i njihovo tumačenje na sistematski način ne treba da bude ograničeno samo na ovu analizu. Kada izbliže bacimo pogled na Gülenov diskurs, primijetit ćemo i neke druge koncepte kakvi su poniznost (tevazu) i skromnost (mahviyet), bratstvo (kardeşik) i nestajanje u prijateljstvu (tefani), materijalno i duhovno dobročinstvo (himmet) i savjetovanje drugih u dobru (hayirhahlik), veza sa Allahom (Allah’la irtibat) i postajanje onim koji je stalno u zikrullahu i namazu (evrad ve ezkar ile bütünleşme); srčanost (gönül insanı olma); povlačenje u duhovno blagostanje (füyuzat hislerinden feragat); pozitivna akcija (müspet hareket); itd.[29] Mi smo razradili samo neke od odlika ovog pokreta da bismo dali primjere. Ova elaboracija nije izvedena na način duboke analize, ali ja mislim da nam čak i ova analiza može dati neke nagovještaje o Gülenovom pokretu i njegovom osnovnom diskursu. Prije nego što neko može komentarisati akciju pokreta u društvu, ove osnovne pokretačke sile bi trebale biti shvaćene i uzete u obzir. Isto važi i za proučavanje ostalih islamskih pokreta, koji moraju biti analizirani iz muslimanske perspektive ili putem socioloških metoda. Unutarnje i duhovne pokretačke sile pokreta daju život njegovom društvenom postojanju u svakome momentu; one se šire u kapilare pojedinaca i u društveno postojanje i identitet pokreta kao cjeline. Ideali i društvene realnosti mogu proturječiti jedno drugome, ali ovo generalno potiče iz neuravnoteženosti između mišljenja i čina. Ponekad, akcije su ispred mišljenja i ideala, a ponekad mišljenja i ideali idu ispred čina. Promatranje takve neuravnoteženosti može dovesti do neopravdanih kritika pokreta ili do lažnih opisa ili optužbi.

To se obično dogodi kada jedan islamski pokret kritikuju i procjenjuju drugi. Privremeni razvici mogu oblikovati diskurs pokreta u njegov spoljašnji oblik na bazi pokrenutih vrijednosti. Ovo može navesti neke ljude da spekulišu o tome kako je pokret odlutao od unutarnjih/idealnih načela. Ono što je, međutim, očigledno jeste da su promjenljive vrijednosti neophodne za fleksibilnost i povremena proširenja. Promjenljive vrijednosti ne mogu odrediti idealna načela, ali mogu utjecati na pokret kada je novo proširenje potrebno. Očito, promjena nije uvijek ono što svaki pokret želi sve vrijeme, ali pokreti uvijek ne žele obnovu ili proširenje iz svoga lokalnog miljea. Ovo često vodi do postojanosti nekih pokreta, a ova postojanost također treba biti stavljena pod znak pitanja. Ja sam argumentirao, međutim, da promjenljive vrijednosti također imaju kapaciteta da se adaptiraju na promjenljivo društvo a da kapacitet proizvede nove odnose i vrijednosti. Pokret koji ne posjeduje ovaj kapacitet sigurno će nestati. Ja se nadam da se moja opservacija “konstanti i varijabli” neće pogrešno protumačiti. Razlog zašto izražavam ovu brigu je taj što ovo pitanje naznačava veoma klizavo područje. Nadalje, tu treba dodati i klimave i nezainteresirane opservacije i tumačenja koja primjećujemo u modernim političkim okruženjima. Liberalna čitanja često predlažu da su svaka promjena i razvoj neizbježni. Naša namjera ovdje je jednostavno da se ne složimo sa pristupom koji sugeriše sociološku mogućnost za transformacije bez osnove ili parametara, jer su u tim pristupima sva tjelesna egoistička zadovoljstva i strasti učinjeni idolima. Svako tumačenje i analiza moraju pobliže sagledati konstantne dinamičke vrijednosti. Ovo se prečesto previđa u analizama određenih pokreta. Emocionalna i ideološka čitanja trivijaliziraju sve bez ikakvih humanih ili moralnih obzira.

[1] V. Gülen, Örnekleri Kendinden Bir Hareket, pp. 112, 120; Günler Baharı Soluklarken, p. 86; Işığın Göründüğü Ufuk, pp. 138, 261; İrşad Ekseni, Istanbul: Nil Yayınları, 2001, p. 215; çağ ve Nesil, p. 22.
[2] V. http://fgulen.com/tr/fethullah-gulenin-butun-eserleri/kirik-testi-serisi/fethullah-gulen-dirilis-cagrisi/13315-fethullah-gulen-vicdan-genisligi
[3] V. Gülen, Fatiha Üzerine Mülahazalar, Istanbul: Nil Yayınları, 2002, p. 189-190; Ölçü veya Yoldaki Işıklar, p. 101; Kalbin Zümrüt Tepeleri, Vol. 1, p. 113; Kırık Testi, pp. 212, 215; Sohbet-i Canan, p. 166; “Hak Karşısında Konumu ve Duruşuyla İnsan”, Sızıntı, No. 301, februar 2004; “İnsanın Konumu”, Sızıntı, No. 302, mart 2004; www.herkul.org, Kırık Testi, “Ayaklarımızı Kaydırma Allah’ım”, 7. mart, 2005; www.herkul.org, Kırık Testi, “Meçhul Kahramanlar”, 18. april, 2005; www. herkul.org, Kırık Testi, “En Önemli Vazife”, septembar 2004.
[4] Gülen, İ‘lay-i Kelimetullah veya Cihad, Istanbul: Nil Yayınları, 2001.
[5] Gülen, Yitirilmiş Cennete Doğru, p. 128.
[6] Gülen, Işığın Göründüğü Ufuk, p. 138.
[7] Ibid., p. 142.
[8] Gülen, Örnekleri Kendinden Bir Hareket, p. 218-219.
[9] Gülen, Ölçü veya Yoldaki Işıklar, p. 108.
[10] Ibid., p. 121.
[11] Gülen, The Statue of Our Souls, p. 95.
[12] Gülen, Toward a Global Civilization of Love and Tolerance, NJ: The Light, Inc., 2006, pp. 21, 23.
[13] Gülen, çağ ve Nesil, p. 143.
[14] Gülen, Işığın Göründüğü Ufuk, p. 261.
[15] Gülen, The Statue of Our Souls, p. 97.
[16] V. Gülen, Örnekleri Kendinden Bir Hareket, pp. 185, 187, 189; Beyan, pp. 48, 55, 113, 142.
[17] Gülen, Toward a Global Civilization of Love and Tolerance, pp. 100-103.
[18] Gülen, İrşad Ekseni, pp. 188-189.
[19] Gülen, Buhranlar Anaforunda İnsan, pp. 38-39, V. također, Işığın Göründüğü Ufuk, p. 100; Ölçü veya Yoldaki Işıklar, pp. 147, 199-204; Fasıldan Fasıla, Vol. 1, p. 180, Vol. 3, p. 130; çağ ve Nesil, p. 10; Beyan, pp. 60, 143; “Işık–Karanlık Devr-i Daimi”, Sızıntı, No. 298, novembar 2003.
[20] Gülen, Pearls of Wisdom, NJ: The Light, Inc., 2006, p. 105.
[21] Gülen, Işığın Göründüğü Ufuk, p. 4.
[22] Gülen, Sohbet-i Canan, p. 96.
[23] Ibid., 98-99.
[24] Ibid., pp. 99-100.
[25] Ibid., pp. 103-4.
[26] Gülen, Sonsuz Nur, Vol. 1, p. 244.
[27] Dragovoljna, neobavezna molitva koja se obično obavlja noću.
[28] Gülen, İrşad Ekseni, pp. 134-136.
[29] Gülen, Prizma, Vol. 1, pp. 12-15; Vol. 3, pp. 50-52, 143-146; çağ ve Nesil, pp, 21, 57-60; Yeşeren Düşünceler, pp. 19-22; Işığın Göründüğü Ufuk, p. 194; Ruhumuzun Heykelini Dikerken, p. 86; Kalbin Zümrüt Tepeleri, Vol. 1, pp. 146, 219; Vol. 2, p. 97; Kırık Testi, p. 137.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.