Hadž

Hadž

Imenica hadž ima značenje namjera i okretanje nečemu. Međutim, nije ispravno svoditi joj značenje u okvire samo namjere i okretanja nečemu. Hadžom se naziva posjeta određenim mjestima, koja se obavlja u posebno naznačeno vrijeme, s naročitim osjećajima. To je naziv za odgovarajuće pokrivanje tijela (ihram) pri stupanju na sveta mjesta u određenim danima tokom godine, s namjerom da se obave obredi stajanja na Arefatu, kruženja oko Kabe itd. Pokrivanje je uvjet hadža, a stajanje na Arafatu i kruženje oko Kabe spadaju u njegove sastavne dijelove.

Svake se godine stotine hiljada ljudi iz cijelog svijeta, na “vremenskoj traci” upućuju putem prema Allahovom hramu i posjećuju poznata mjesta, koja im je Uspostavitelj zakona odredio u okviru odgovarajućih načela i obreda kako bi izvršili svoje dužnosti i očistili se od grijeha. Hadž je jedna od pet obaveznih dužnosti, propisana Allahovim riječima: Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi, svaki onaj koji je u mogućnosi; a onaj koji neće da vjeruje – pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome (Ali 'Imran, 97).

Hadž je islamski obred koji uspostavlja kolektivno jedinstvo među muslimanima. To je obuhvatan obred, širok toliko da mu, s tog stajališta, takmaca nema na Zemljinoj kugli ni u jednoj drugoj zajednici.

S historijom, svim značenjima i smislom koje podrazumijeva, Kaba se vremenski proteže do Adema, a.s., pa i dalje, do prije njegovog stvaranja, zatim preko Ibrahima, a.s., koji joj je zdanje temeljito obnovio nakon brojnih ranijih obnavljanja. Kaba je hram Jednosti, povezan s ibrahimovskom zajednicom i muhammedovskom biti, još iz vremena prije stvaranja čovjeka, od iskona, kao izvor muhammedovske svjetlosti, pravac okretanja (kibla) sljedbenicima svih nebeskih vjera i središte Jednosti. Ne postoji nijedan hram ili građevina da joj može biti takmac, ili se s njom u tom pogledu usporediti.

Svake se godine stotine hiljada ljudi upućuju prema ovome uzvišenome mjestu da obave dužnost Uzvišenom Allahu, da Mu se, obredima koje izvršavaju, više približe na toj blagodarnoj “traci vremena”, da svoja osjećanja i misli oplemene obavljanjem obreda, da obnove zavjete svog vjerovanja i da se očiste od prljavštine grijeha, da se svako od njih sjeti svojih obaveza i odgovornosti prema drugome. Sve društvene i ekonomske, administrativne i političke zapovijesti, oni obavljaju u okrilju i s podlogom u pokornosti okrenutoj Uzvišenom Allahu, s osjećajem privrženosti Njemu, kako bi se oplemenila srca, raširile grudi, te se u tome dostiglo napredovanje i uspon, s kojim bi se ljudi u svoje krajeve vratili s novom odlučnošću, novom snagom i osnaženom čežnjom.

Svako od nas ide na hadž kad osjeti da mu je prljavština zahvatila i uprljala osjećanja. Kad započinjemo putovanje, čini nam se da smo kroz vrata, za koja nismo prije ni znali ni čuli, ušli u svijet drukčijeg smisla. Obavljamo obrede jedan za drugim, doživljavajući ih izvorno, dosežući njihova duboka značenja. Dok smo na putu, dok savlađujemo prostrane visoravni naslađujući se od srca razgledanjem islamskog znamenja i vrijednosti, osjećamo topli povjetarac hadža. Topli povjetarac mi osjećamo gdje god bili, svejedno jesmo li na sjedištu auta, u kupeu voza, kabini broda, u avionu, u hotelskoj sobi, salonu ili sali za putnike, ili pak na tržnici. Kako god bili naviknuti na prijevozna sredstva ili hotele, dani i sedmice obuhvaćeni putovanjem bivaju ispunjeni skladnom duhovnom semantikom, dražima i vrijednostima, kao da se natapamo osjećanjima blizine i spajanja s nekim vrstama ljepote, poezije i romantike. Duša je tada ispunjena snagom, a srce mirom. Čini se da smo pred tajanstvenom kapijom koja vodi u poseban svijet, ispunjen naročitim vrstama magične ljepote. Blagodarno putovanje i osjećanja koja se javljaju, osjetilnom svijetu poklanjaju sklonost percepcije do te razine da osjećamo mir koji nas okružuje – u stanju smo radosti, na trenutke pomiješane s blagom sjetom kao rezultatom unutrašnje samokontrole – kao da hodimo dijelom Budućeg svijeta.

Pronicljivi kažu da Kaba s jedne strane gleda na nas, a s druge strane na ono što stoji iza materijalnog svijeta, na Vječni svijet, sad radosna, a drugi put tužna. Iz izraza njenog lica, mahom usporedivog s odlučnim i dostojanstvenim ljudskim licem koje iza sebe ima višemilenijsko iskustvo, nije teško pročitati da nam želi nešto poručiti, ili da nam se obraća šapatom kazujući stihove:

Dođi, zaljubljeniče skriveni,
ovdje je hram, prijatelj ti vjerni,
na licu ti se čitaju lijepe znameni
.

S obzirom na njen položaj i mjesto, Kaba je majka, ili nana koja sjedi na najodabranijem mjestu u kući, da s djecom i unučadima dijeli radosti i brige, proživljava njihove patnje, pogledom prati sve oko sebe, jednom zabrinuta a drugi put s osmijehom. Dok u Majci naselja (Ummul-kura) kruži oko Kabe, čovjek se osjeća djetetom koje majku čvrsto drži za ruku radi veće sigurnosti. Dok kruži u poplavi stotina hiljada ljudi, s prividom da se nalazi u okruženju Budućeg svijeta, čovjek osjeća da je s ljubavlju i čežnjom okrenut Uzvišenom Allahu. Njegovoj Uzvišenosti stremi s čežnjom s kakvom u zanosu gotovo gubi razum. Dok žurno ide k Njemu u ihramima i kruži polunagog tijela, zahvata ga nekakva bojazan. Na drugoj strani, dok hitro korača ukrug, proživljava stanje uzbuđenosti. Nemoguće je opisati duboko zanosno ozračje koje čovjeka zahvata dok kruži u blagodarnome drevnom hramu, kako neobično ugodno raspoloženje i zanos osjeća tokom kruženja i i trčanja (sa'j).

Prije nego što čovjek počne kružiti, dok gleda prizor gužve koja podsjeća na predvidivu gužvu na Sudnjem danu, čini mu se da gotovo čuje šutnju Božijeg hrama i njegova osjećanja. Niko ne zna koja se tajanstvena vrata otvaraju pred dobrim dušama koje polaze u zanos ozračja kruženja, niti kojim skrivenim zvekirom se kuca, niti koji magični prozor se pred njima otvara ka nekome drugom svijetu. Kružeći oko drevnog hrama, sa stalno navirućim osjećanjima, mi se divimo i oduševljavamo ljepotama koje srca preplavljaju dolazeći kroz otvorene prozore mašte. Oduševljavamo se iskrama koje prskaju u grudima, tajnama koje lepršaju u dušama, s osjećajem da su na svakom načinjenom koraku neka tajanstvena vrata što se pred nama otvaraju na poziv da uđemo. Čini se da gotovo svakog trena možemo ubrati slast kakvu ranije nismo znali. Osjećamo da nam srca snažno lupaju. Osjećamo veličinu Kabe. To je dimenzija koja se ranije pomiješala s našim srcima i u njima se umirila s dubokom smislenošću. Pulsiranje njene zanosnosti osjećamo svugdje u tijelu, drhtimo od glave do pete.

Iako na tim mjestima ima tumačenja nekih pitanja, s pozivanjem na njihove razloge, mi i dalje šuteći stojimo pred mnogim nepredvidivim ljepotama koje se pojavljuju nadmašujući sva naša iskustva i mjerila. Budući da je Kaba, okružena materijalnim postojećim prizorima, od kojih svaki znači nešto posebno, označena u znatnoj mjeri i nečim drugosvjetskim što je zatvorenoga, maglovitoga i nepoznatog značenja, svi ljudi nisu u stanju razumjeti sve na što je ukazano. Usprkos tome, svaki posjetilac kao pojedinac, svejedno da li je iz običnog puka ili posebnog sloja, omladinac ili starac, značenje koje shvata uzima čak i ako ga nekad ne umije uvjerljivo izraziti.

Usto što Kaba, svojim položajem među brdima i bregovima, sliči cvijetu lotosa u vrijeme pupanja, ona se čini i kao čarobna lampa s tajnom o postojanju i mjestu rođenja Sidretul-muntehaa, ili kao kristal supstance porijeklom iz svjetova smještenih iza nebesa. Kad čovjek kruži oko te lampe okružene zagonetkama, osjeća neke skrivene pojave kako se odvijaju u prostranstvima oko njega. Čini se kao da kroz kakvu prizmu, povezanu sa Sidretul-mumntehaom, gleda svjetove prisutne iza nebesa.

Svako ko utočište potraži u njenom hramu, stekne nove dubine duše, osjećanja i misli. Kad razmišlja o svom postojanju i Kabi, kad promišlja povezanost ta dva elementa, koji su, jednako, predmeti Božanske zaštite, otvaraju mu se tajanstvena vrata koja vode u nepoznate svjetove kakve ranije nije vidio. Nema sumnje u to da se takav osjećaj i doživljaj javlja, a takvo razumijevanje i utisak dobija samo uz ujedinjenje pravog i snažnog vjerovanja sa življenjenjem savršenoga islamskog života, s potpunom odanošću i uvjerenjem. Inače, sam oblik, forma nema nikakvu stvarnu sadržinu. Zahvaljujući tom bogatstvu i dubini svojstvenim Kabi, svemu postojećem se, nakon što dobije boju hadža, s pratećim osjećanjima podiže vrijednost u odnosu na druga razdoblja tako što izgledaju važnije i ljepše. Tad se čovjek sam poziva u tu ljepotu, da se podigne i lansira u svjetlosnu spiralu, s kojom će se uspinjati i dizati da bi došao do Obožavanog. Obred kruženja koji obavlja čovjek koji dostiže takvu razinu, sliči sedždi zahvalnosti. Ko se napije vode Zemzema sliči onome ko se napio dženetskoga Kevsera, ili onome ko je zahvatio iz napitka sjedinjenja.

Ako se kruženje oko Kabe gleda kroz prizmu sufijskog izraza “putovanje Allahovom Bitku”, koje se, uglavnom, smatra kretanjem ka nekom blagodarnom osjećanju, te nastojanjem da se ostvari veća vlastita dubina, usporedi sa trčanjem, onda se kretanje u jednom i drugom pravcu u okviru njega može protumačiti kao “putovanje ka Allahu” i “putovanje od Allaha”, što je podudarno s nazivom za uspinjanje, od stvorenoga ka Usvišenoj Istini i vraćanje od Uzvišene Istine ka stvorenome. Naravno, u trčanju između Safe i Merve čovjek doživljava izliv takvih osjećanja.

Tokom trčanja čovjek doživljava osjećaj poniznosti, s kojim moli, traži i nada se, a doživljava i osjećaj raspjevanosti, melodije sjedinjenja i obuzetosti sjedinjenjem. Čini mu se da stalno žuri za nečim važnim i nastavlja trčati dok se ne ukaže to za čim trči. Svi znakovi i pojave koje se ukazuju tokom trčanja dodatno ga uzbuđuju i izazivaju mu osjećanja s kojima iz grudi same izlaze riječi slične onima koje je izrekao pjesnik:

Gledajte tog siromaha, delije,
on robuje vlasi iz kose voljene.
Kad god je s prsta meda liznuo,
prisjelo mu je, vodu je tražio
.

Čovjek to šapće dok žuri, slično prilikom kruženja oko Kabe. Naspram nastojanja da se prilikom kruženja oko Kabe spusti u dubine sebe, vidimo ga kako se tokom trčanja između Safe i Merve pravolinijski hitro kreće potaknut vjerovjesničkim osjećanjem potrebe da živi za druge, ne samo da se smije i plače zbog njih, već i da umire za njih. Vidimo ga uzbuđenog, ali on ne gubi prisebnost. Može se vidjeti kako je uznemiren, ali ne i lišen nade. Pod zlatnožutim nebeskim zrakama, u plavim časovima u danima hadža, primjetno je povijanje zbog klonulosti od obuzetosti novim sjedinjenjem i nepronalaženja traženog. Može se vidjeti kako odlazi i dolazi, trči ili žurno ide, kreće se uzbrdicom i nizbrdicom, zahvaćen oklijevanjem i nemirom. Povremeno zalazi u slap rijeke ljudi koji trče na stazi, da bi svoja osjećanja izrazio u okviru kolektivnog trka, a povremeno je u duhovnom stanju u kojem mu se čini da ne vidi ništa, ne primjećuje nikoga, da trči i kruži sam, dok se pred njim pojavljuje sjenka hazreti Hadžere. Može se vidjeti kako, potežući iz čaše srca, pjevuši:

Čovječe, traži dragu čija je trepavica svaka
savijena poput česme, da ugasiš bol zbog rastanka.
Ja sam žedan, a gdje naći vodu u stepi trnjaka,
strah od Džehennema i njegov žar me progone sred mraka,
sve moje nade su okrenute dobroti tebe, junaka
.

S tim riječima čeka milost da se spusti s neba i u srcu mu ugasi vatru. Uz podnošenje užarene vatre u srcu i duši, povija se i zbog klonulosti od bola čekanja koje ne prestaje. Ponekad stazom za trčanje zavihori kakav hladan povjetarac dolazeći iza horizonta ovog svijeta, ali tu je, uglavnom, sjeta obavijena čežnjom, ili čežnja obavijena sjetom, pomiješane sa žudnjom obojenom očekivanjem i nadom.

Često se mašta u trčanju miješa sa stvarnošću, pa ljudi tu nekad izgledaju kao da su utonuli u šutnju, a nekad se čuju glasovi isprekidanog plača. Nekad se čini da idu na ispitivanje svojstveno Sudnjem danu, a nekad izgledaju kao da trče prema dženetskom Kevseru. U raspoloženju između straha i nade, između zabrinutosti i radosti, nastavljaju odlaziti i dolaziti, uspinjati se i silaziti. Tako minutama i satima. Iako je to povorka skromna i sramežljiva, ona mnogo očekuje. Očekuje da se na nju stalno gleda. U protivnom, prestala bi i izbrisala se ne ostavljajući nikakav trag.

Kad god se primaknu dani bajrama, prostor za kruženje, Zemzem i staza za trčanje, boje se iz osjećaja klonulosti i neobičnosti svijetlom osvježajućom bojom. Kaba postepeno spušta zastore na svojim prozorima. Kao i iz svih zbivanja koja ukazuju na činjenicu odlaska, čovjek shvata da treba na put krenuti kad za to dođe vrijeme, da će neizbježno doći dan u kojem će otići s prolaznog svijeta. Tad će se sviti u nekom svome posebnom svijetu i živjeti neku vrstu duhovne osamljenosti.

Međutim, još se nije sve završilo. Tu je dugačak put, dugotrajno putovanje. Dugo putovanje očekuje one koji putuju ka Uzvišenom Allahu. Tu je Mina sa svojom zakučastom zagonetkom, sa svojim dražima koje pažnju ljudi usmjeravaju ka putu koji ih čeka. Tu je Arefat na kojem se čini da se čuje škripanje vidljivih nebeskih kapija. Tu je Muzdelifa koja posjetioce neće pustiti dok ih ne ugosti na duhovnoj sofri. Na nekoliko koraka od tog mjesta, na kojem se potpuno predaju Allahu a iz misli izbacuju život prolaznog svijeta, posjetioci se žrtvuju i u svjetovima svojih osjećanja doživljavaju blagdan uznesenja i pročišćenja. Zatim se upućuju Kabi i Kabi svog srca. Usmjeravaju se “od Allaha ka Allahu”. Zaključuju svoje uspinjanje i spuštanje. Nadahnuti mislima o “iščezavanju u Allahu” i “ostajanju u Allahu”, zadovoljni se svemu osmjehuju.

Mina, koja je svoj plašt prostrla po svijetu žrtvovanja, uz čaroban bljesak nudi poeziju koja odjekuje sve do bregova Muzdelife, nastojeći da u nju uđe, prebrodi je i stigne do Arefata, da selami Arefat i vodi njegove goste koji će tu boraviti 24 sata, da mu ih preda.

Mina je u našem viđenju nebeski simbol žrtve i sjete, simbol poslušnosti u ozračju reda na Zemlji, simbol toplog okrilja. Ona je mjesto prepuštanja, kao da je gnijezdo odanosti za koju se ne traži nikakva naknada niti protuvrijednost. Mina, na kojoj se na nekoliko dana nastanjuju oni koji nemaju kuću ili stan, koji nemaju obitavalište ili zavičaj, takvima je skrovito mjesto. Mnogobrojna su osjećanja koja se na tome tajanstvenome mjestu uzburkaju u svakom ko srce nije zatvorio za Budući svijet. Mi, pak, osjećamo da se Mina pomiješala s našim dušama, toliko da nam se čini da kuca u srcima i živi u damarima. Krenemo li prema njoj samo korak, odmah osjetimo da je našu dušu zagrlila – ovdje treba podsjetiti da je ona bila prvo mjesto koje je u svoje okrilje primila Poslanika, s.a.v.s., – te da pokazuje puteve koji vode u sfere iza horizonta, da nas upotpunjuje, da se miješa sa svijetom naših osjećanja. Tako se mi miješamo i ujedinjujemo s njom.

Dok se na Mini pripremamo i nastojimo dušama dati krila, najednom ugledamo Arefat uređen poput odaje za nevjestu. Za doček posjetilaca pripremljen je poput pristaništa, aerodroma, trga, ili lansirne rampe. Čeka goste Milostivoga, koji dolaze s nestrpljenjem svojstvenim onom ko je obuzet čežnjom za sjedinjenjem, goste Milostivoga koji dolaze tražeći neku novu mogućnost, novu priliku.

Arefat ima poseban sjaj. Vrijeme koje se na njemu provodi ima drukčiju dubinu. Tu svaka duša može dokučiti sreću dolaska u središte koje ne nestaje i ne umire smrću svojstvenom drugim stvarima i pojavama na ovom svijetu. Svako ko nekoliko sati provede na Arefatu cijelog se života otvara kao cvijet. Nikad ne vehne, boja mu ne blijedi. Vrijeme zanosa, ispunjeno čežnjom, žudnjom i poezijom, stalno bljeska i svijetli kroz pore i oči naših duša. U ušima odzvanjaju glasovi onih koji, cvrkutom poput slavuja, oglašavaju svoje vjerovanje, ukrašeno čežnjom i žudnjom, koji oglašavaju ljubav i čvrstu spoznaju nastanjene u najnižim dubinama srca. Tako pokreću i naša srca zaronjena u čežnju. Uzimaju nas za ruke i vode ka nedostižnim užicima. Naša osjećanja bude dozrelim ljepotama koje gode svakome ko je gladan, kao da nam oči zastiru magičinom koprenom, s kojom se osjećamo neovisni o postojećem iz osjetilnom svijetu. Vode nas kroz bogatstva naših duša.

Izlazak i zalazak sunca na Arefatu uvijek su u ozračju veličine i dubine. S pravom se može pretpostaviti da nema pjesnika rječitog toliko da stihove može spjevati kao što ih spjeva Arefat i izlije ih na naša srca, ili nam šapatom govori o smislu i svrsi postojanja. Smatramo da za svakog ko želi postići blagost duše neophodno uputiti se na Arefat, najmanje jedanput za života, pomiješati se s njegovim ozračjem i doživjeti ga, udisati izlazak i zalazak sunca punim plućima kao kad udiše kisik.

Na Arefatu čovjek živi ozračje dove i poniznosti. Pušta uzdahe sputavane u srcu koje od njih drhti svim ćelijama. Kad se radi o dovama u kasno popodne, najiskrenije su. Zato što se čine natopljene mirisom i ozračjem rastanka i sjete. Glasovi i uzdasi sliče glasovima meleka u sferama iza nebesa, u kojima se dostiže visoku razinu čistote. Kad god čovjek čuje uzdahe koji izbijaju iz podnožja Arefata, čuje nešto onosvjetsko, svojstveno tim glasovima. Osjeti blagost, brižljivost i očekivanje, koji mu zanavljaju nadu u vječnu sreću, time što postaje mlad i vječan, što raste i ulazi kroz otvor velike kapije. U trenucima kad sunce zalazi, a mrak svoja krila pruža po horizontima noseći sa sobom utisak o nadolazećem predosjećanju rastanka, čini nam se da su se nade otjelovile i počele kolati, da su nam se osjetila prosvijetlila dobrom i blagodatima Arefata, da smo se iskrali iz oblika tijela, kako se dešava u snovima. Čini nam se da se upućujemo prema nekim sasvim nejasnim duhovnim i idejnim područjima, da počinjemo jecati poput Arefata, da se sa zalaskom sunca topimo i nestajemo, da se preobražavamo, ne samo u uzdahe kakvi nam bubnjaju u ušima na Arefatu već i u povike. Osjećamo se oslobođeni težine, dobili smo krila. Mislimo da nam se narav promijenila, da je prešla u duhovno stanje poput kakvog duhovnog bića. Zbunjeni, na svojim mjestima i dalje stojimo.

Arefat je poprište na kojem vladaju nada i nemir, poput poprišta oživljenja i okupljanja na Sudnjem danu, ili mjesta ukazanja milosti. To je mjesto spuštanja Božije milosti na naša srca, poput rodne kiše, kao da sve što se zbiva teče u okviru nade, kao da čovjek u njemu tokom cijelog dana korača prolazeći između kolona meleka, stalno se podsjećajući na Budući svijet, dok stoji i kad sjedi. Ljudi koračaju njegovom ravninom, a za svakog od njih se čini kao da je odvojen od svega ovosvjetskoga, da razmišlja samo o Budućem svijetu i polaganju računa. Poput sjenki, svi koračaju noseći sa sobom svoj nemir i strah, kao i nadu u Božiju milost. Svako se nada da će postići oprost svoga Gospodara, da će živjeti spašen i uspješno. Svako se nada da će taj jedini dan boravka tu iskoristiti, u cijelosti ga upotrijebiti da dobije ljepote i nadahnuća date cijeloj godini. Međutim, tek što se nađe na nekom drugom mjestu, u vrijeme poniznog upućivanja prigodne dove, shvati da ne može više nego se stopiti s ozračjem poniznog upućivanja dove. To mu je neizbježno. Pred sobom nema izbora jer je Muzdelifa blizu. Čeka ga na udaljenosti od nekoliko koraka.

Tek što shvatimo da nas Muzdelifa čeka, ostavljamo mjesto koje na Arefatu okružuju svjetlost i sjaj, koji nas daruju osmijesima nade. Za onoliko stepeni koliko je sedžda niža od ruku'a, spuštanjem se upućujemo prema Muzdelifi koja se smatra blizinom Allahu. Muzdelifi[1] se upućujemo kao da se upućujemo ka vječnosti, ili da idemo k Uzvišenom Allahu. Na tome blagodarnome mjestu, kojem puni Mjesec u to vrijeme priđe sasvim blizu pa se zatalasaju svjetlosti brda i dolina, visoravni i nizina, čini se da se nebo primaknulo Zemlji, da se spušta na nju, ili da se Zemlja podigla prema nebu, da se kreće prema njemu. Dok nas obuzimaju takva osjećanja – a mi se jednako krećemo svojim putem prema Allahu – čini se da smo u nekom novom pristaništu, na novoj obali, na novom platou. Na prostoru Muzdelife, na kojem se ništa nije promijenilo od podizanja Kabe, među hadžijama na čijim licima se odražava svjetlost neba slušamo glasove odanih robova koji ponizno mole Uzvišenog. Glasove čujemo u svojim tijelima, dušama i srcima. Pritom zamišljamo da smo u nekom drugom svijetu, da društvo pravimo melekima i da s njima razgovaramo. Tad se posve rastajemo sa svojim dušama i prepuštamo ih okrilju prostrane milosti Uzvišenog Allaha.

Ibn Abbas, r.a., tvrdi da je Prvak vjerovjesnika, s.a.v.s., na Muzdelifi dobio jasno i važno uputstvo koje se ticalo zajednice i njenog izbavljenja, a koje nije mogao dobiti na Arefatu. Mi bismo željeli da se to kazivanje pouzdano ustvrdi. U svakom slučaju, Muzdelifi, koja nas približava Allahu onako kako nas približava i sedžda, pripada pravo da od nas zahtijeva istinsku poniznost, posljednji jecaj i plač koji nas mogu približiti Gospodaru.

Svjetla koja sijaju iz svjetiljki prisutnih na prostorima Muzdelife, te obasjana lica hadžija, njihovi pogledi natopljeni suzama, njihove grudi koje se nadimaju od uzbuđenja na poprištu tog blagodarnog mjesta, daju neku drugu ljepotu koja oduzima pamet. Kad noć poodmakne, njene draži se povećavaju i produbljuju. Dok neke hadžije sjede i pripremaju se za sutrašnji dan koji će biti ispunjen kretanjem i naporom, drugi se mogu vidjeti kako noć, sve do zore, provode u namazu i bogoslužju. Niko ne zna o čemu razmišljaju ti ljudi plemenitih duša, koji su glasove zatomili u grudima, ali otkucajima srca poruku šalju onima koji imaju srce. Niko od ljudi ne zna o čemu oni razmišljaju, šta kažu, šta sami sebi šapću, niti šta imaju na umu. Glasovi srca im se stalno ponavljaju u visokim tonovima i natječu se s disanjem meleka, poput konja na trkama. Ti divovi koji su prevladali vrijeme osluškuju srca, s njima razgovaraju. Osim melodije srca koju pjevuše, oni osluškuju i nastoje čuti sve melodije koje mogu čuti u jednom pohodu trzalice njihovih osjećanja dok prebire žice njihovih srca. Osluškuju ih i slušaju zajedno, zatim svoju prošlost, zajedno sa sadašnjošću, upijaju kao kakvu melodiju ispunjenu radošću i zanosom.

Kad se na horizontu ukažu predznaci zore, kad se lice neba počinje bijeliti, sva osjećanja i osjetila koja su se pokrenula na Arefatu, polaskom na Muzdelifu se, nakon što su bila donekle malaksala, ponovo razbude i miješaju sa zvukovima jecaja i plača. Okretanje prema Uzvišenom Allahu je izvan vremena predviđenih za namaze, kao i u samim namazima. Kad je riječ o prigodnim dovama, stalno prisutnim u namazu koji se smatra jednom dimenzijom blizine Uzvišenom Allahu, one dobijaju posebnu i drugačiju dubinu.

Te dove su nam odjeća od svile koja zaogrće tijela, ili nebeske ruke koje prosvjetljuju nadanja i daju olakšanje našim patnjama, poput vode koja se svježa spušta s olakšanjem za naše usplamtjele grudi, poput glasa ezana koji oglašava Istinu i u srca nam unosi strah. Nekad one sakupljaju dijelove našega minulog svijeta, sastavljaju njegove razbacane dijelove. Navode nas da slušamo istinu o sebi, o svojoj suštini, o vječnosti, o ovom i Budućem svijetu, što nas navodi da sebe ponovo otkrivamo, priznamo istinitost vlastite biti, na život gledamo drugačije ga razumijevajući, iz jednoga novog ugla, osjećamo blizinu Budućeg svijeta i vidimo ga razboritije i jasnije.

Ponizna upućivanja dova nastavljaju se sve do izlaska sunca i njegova pojavljivanja na horizontu, s kojim ono oglašava rađanje novog dana. Čela na sedždi ostala sve do tada, tokom izlaska sunca izgledaju kao da iznova pritežu uzda životinjama na kojima bi da stignu u neku drugu blizinu, da započnu putovanje.

Sad je pred nama, opet Mina, koju smo ranije pohodili i njene doline pozdravili jednu po jednu. To je Mina za koju su prionuli oni čije su duše, oslobođene logike, predale uzda u ruke meleka. To je Mina na kojoj posjetioci pokazuju visoku razinu predanosti i poslušnosti, Mina koja je umirivala umove i logiku, ne hiljada već stotina hiljada ljudi, počevši od vremena Adema, a.s., preko vremena Ibrahima, a.s., pa do Prvaka vjerovjesnika, s.a.v.s., vezujući za srce njihove prosudbe o pojavama i njihovo vrednovanje. Najzad, nakon svega navedenog, Mina je mjesto na kojem duša uzima svoj udio udaljenosti od prokletog šejtana. Na njoj se upotpunjuje kolektivno isticanje predmeta potčinjenosti, koje se smatra osnovom pobožnosti.

Mnogo toga se tu obavlja osim gađanja džemreta, a to je: prinošenje žrtava, brijanje, promjena odjeće, zatim obavljanje kruženja koje se ispunjava u okrilju visokoga duhovnog zanosa.

Od polaska iz kuće, pa cijelim tokom putovanja, hadžija se svih prohtjeva rješava jednog za drugim. Gledano sa stanovišta njegovoga duhovnoga i osjetilnog života, on se upotpunjuje i uljepšava poput komada svilenog platna. Čovjek tokom tog blistavog putovanja upoznaje najdavnije istine koje nikad ne zastarjevaju, iskonske istine koje uvijek ostaju svježe; s njima se stapa. Pritom dolazi u stanja koja nikad neće zaboraviti. Oni koji dosegnu istinu i istinske vrijednosti svega što ih opredjeljuje za zemaljsko-nebesko putovanje, putem nadahnutog dosezanja Božanskih ljepota izlivenih na njih, stječu novu dubinu srca i čvršću povezanost s Budućim svijetom.

Boje neba i glasovi hadžija dugo nam ispunjavaju misli, okružuju duše. Naočigled nam se duše otjelovljuju tokom cijelog života.

Ni za jedno drugo mjesto osim za Kabu i onog što je okružuje ne može se reći da ima takvu privlačnost i draž, iako je ta činjenica prožeta sjetom. U njenome hramu čovjek u svako doba vidi neiskazivu ljepotu. Sve što tamo nađe i ubere, sliči najzrelijem i najslađem plodu voćke koju jede. Oni kojima se posreći da tu lica umiju suzama, oslobađaju se potrebe za traženjem nekog drugog mjesta za bogoslužje. Do kraja života ne mogu zaboraviti draži onosvjetske dimenzije tog blagodarnog mjesta.

[1] Ako bi se za Arefat moglo reći da simbolizira ruku', onda bi Muzdelifa mogla simbolizirati sedždu, a blizina je Allahu na sedždi neposrednija nego na ruku'u (prim. prev.)

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.