Suodnos do neke mjere

Fethullah Gülen: Suodnos do neke mjere

Povezanost, postojanost i sreća budućih generacija bit će rezultat duha i životne prakse žrtvovanih u naše vrijeme. Očekivanje dobre budućnosti od mrzovoljne i nemarne gomile ljudi koja bezbrižna i nemarna tumara može biti plod mašte i lažna utjeha. Budućnost se u pupoljke razvija u maternici sadašnjosti, a odgoj dojenčeta u sadašnjosti prolazi da bi mu organizam ojačao. Kao što sadašnje postojanje nosi obilježja postojanja iz prošlosti, s njegovim dobrim i lošim stranama, tako će i postojanje u budućnosti biti kopija postojanja u sadašnjosti, u nešto razvijenijoj, proširenoj slici, koja se iz pojedinačnosti preobražava u kolektivnost. Naš život u sklopu zajednice, sa svojim posebnim vrstama i različitim tonovima, sliči rijeci koja teče provlačeći se niz planinu prošlosti, kroz njene udoline, ravnice i sela, naginjući ka budućnosti s njenim posebnim naravima. Dok protječe kroz sadašnje vrijeme, sa sobom nosi i obilježja predjela kroz koje protječe. Ako malo bolje izoštrimo pogled, u vodopadu niz koji se i mi spuštamo, vidjet ćemo tragove svojih najstarijih predaka, otiske njihovih duša, plodove njihovih umova, mišića i misli, zajedno s otkucajima njihovih srca. Nema dvojbe da su oni izvori naših života, da smo mi, sa svojim aktivnostima i pokretanjima svoje historije, ekstrakt postojanja generacija koje će doći.

Ako shvatimo ovaj moment iz međusobnog nasljeđivanja, znat ćemo da se duh zajednice čuva od njenih predaka do mladih naraštaja, da tako ostaje za „sva vremena“. Kako god se u svijetu odvijale prilike, kako god se smjenjivala vremena, susljeđivala se razdoblja, odlaze oni koji su došli, a slijedeći dolaze za onima koji su bili i otišli. Dakle, na toj liniji smjenjivanja i susljeđivanja, Ebu Bekr se premetnuo u Omera ibn Abdu l-Aziza, a Omer se preobrazio u Mehmeda Fatiha. Alija je postao naziv za junaka „heroja“, a junaci Bitke na Bedru su, sa svojim značajem i ulogom, epitet učesnicima u mnogim bitkama, pa i u Bici za Čana-kale.[1] To znači svjesno povezivanje svega. Ja mislim da je to draž brige o sebi i očuvanja mladosti. Obaveza je da svoj nestanak u budućnosti učinimo individualnim, kao osnov i ekstrakt svog postojanja i opstanka „zajednice“. U sreći i radosti ćemo dočekivati strašnije vrste smrti, kako bismo vječnost obuhvatili s njenim ovosvjetskim i onosvjetskim dimenzijama. Akteri koji uređuju naše „sutra“, kojima su uskraćene predodžbe o „dobrim gradovima“, oni su koji na najpotpuniji način koriste sva životna razdoblja, od dana kad shvate ružičaste boje ovog svijeta, pa do svijeta mladosti u kojoj se boje umnožavaju kroz cvjetanje, zatim od razdoblja sazrijevanja označenog čvrstinom, snagom i voljom, pa do doba tihe i mirne starosti, u kojoj odmjeravaju svoj svaki korak, aktiviraju življenje danima ispunjenim djelovanjem, za smrt se pripremaju u svakoj životnoj krivini, a kad umiru, ako umiru, licima su okrenuti ka dimenzijama zaronjenim u ljubav. Oni su ti neznani junaci, projektili duše koji se kreću na dvjema nogama, koji uvijek naprijed idu ispred drugih, uvijek prsima naprijed. Oni žive životom onih koji lijepe uspomene ostavljaju budućim generacijama, ali se za smrt spremaju ozbiljno, u svjetlu primjedbe: „Bio je skroman, evo ovdje je umro.“

Ako smo mi nemoćni u ovo vrijeme pripremiti takve junake, ili im dati priliku u zastupanju naprijed spomenitih aktivnosti, ili u oponašanju različitih razdobalja života na razboju aktivnosti tog duha i smisla, onda nećemo moći ništa obećati u ime budućnosti, niti svoje postojanje nastaviti u narednim danima. Ako prihvatimo da je razdoblje u kojem se mi nalazimo osnov zlatnom dijelu budućeg vremena, onda taj osnov trebamo maksimalno koristiti pronicljivošću, mudrošću i strpljivošću. Trebamo ga za budućnost pripraviti čuvajući duh i suštinu, uz zadovoljenje i njegovih sadržaja otvorenih za tumačenje obilježja koja ga čine sposobnim da prigrli budućnost. Od naprijed navedenih upozorenja nema koristi ako budemo zanemarili neophodne zahtjeve. Gledano u svjetlu vjere i duhu prirodnog zakona,[2] nije ispravno zanemariti uzroke i nakon toga očekivati rezultate koji se tiču uzroka, što pripada očiglednoj kauzalnosti. Ono u šta se uvijek možemo uvjeriti u sklopu postojanja jeste suodnos[3] u skladu s mjerom onoga što je poznato i pretpostavkama povezanim s okolnostima koje se sustječu u historijskim zbivanjima. Ljudi i događaji minuli u prošlosti, koji su postali historija, danas sliče planiranim životinjama stavljenim u epruvete za oplodnju, ili jajima stavljenim u inkubator. Smatraju se ramom za sliku sadašnjosti. Sa stanovišta kauzalnosti, uzroci su danas razasuti poput sjemena na površini historije. Oni su činioci koji određuju rezultate budućnosti označene dimenzijom mudrosti i bojama pravednosti, uređenosti, postojanosti, ravnomjernosti i ispravnosti.

Ne ponavlja li se ovo uvijek, pa i sada? Nisu li crni dani, kojima smo svjedočili u određenom razdoblju, posljedica prljavština iz razdoblja koje mu je prethodilo? Nije li se dogodila strašna poplava na Zemlji koju su onečistili maloumnici dok su prkosili Nuhu, a.s.? Nisu li orkani u Ahkafu rušilački puhali radi čišćena zemlje koju je uprljao Ad? Nije li žrtvovanje Sodome i Gomore[4] bilo iskupljivanje Zemlje nebesima? Nije li se Indija dugi niz godina u prošlosti pod engleskom čizmom povijala zbog toga što se jedan dio njenih žitelja smatrao odbačen od strane drugog dijela? Nisu li pogrešno tumačenje kosmosa, razdor i neznanje bili razlog međusobnog sukobljavanja azijskih naroda u ranijim vremenima, vođenih rukom Džingis-kana, Hulagua i sličnih? Nije li prženja u mukama i nevoljama bilo i u novije vrijeme, u rukama komunizma, socijalizma i kapitalizma? Šta nam je pa pretražujemo po starim vremenima? Pogledajte one koji su izdali Visoku Portu, faktor ravnoteže u blagodarnoj zoni koja se, do početka 20. stoljeća, pružala od Afrike do Balkana, a odatle sve do nekih dijelova Azije! Nije li one koji su izdali tu zajednicu pogodila mnogostruka nevolja? Šta su mogli očajnički „kartažanski pozivi“, zastrašujuća kuknjava prvih kršćana i jauci svih potlačenih u moćnom Rimskom carstvu? Šta su mogli ljudi protiv uklanjanja ljudskih tijela kao zloćudnog tumora, od strane Lenjina, Staljina, Hitlera i Musolinija? Ne spominju li se oni samo uz proklinjanje zbog nasilja koje je nadmašilo nasilja svih silnika u historiji?

Prvi muslimani, zlostavljani i ponižavani, svoje neprijatelje su potopili u more njihovih međusobnih sukoba i pronijeli bajrake svoje pravednosti raznim dijelovima svijeta. Bitka na Bedru i Oslobađanje Mekke, bili su adresa autoriteta istine i pravde. Bitka na Uhudu je bila adresa pobjede na strani zlostavljanog i ponižavanog. Pobjede su se, dalje, nizale sve dok je sablja bila pod nadzorom srca. Čak i u situacijama koje su bile označene nagovještajima poraza, u tome blagodarnom razdoblju se sve pretvaralo u pobjedu i uspjeh. Slavoluci pobjede su ukrašavali puteve koji su osiguravali dobru budućnost. Sasvim drugačije od toga bilo je kad je sablja prešla u ruke sile, kad je govor srca sputan okovima. Nije li tada iza svega stajao autoritet materije, zaodjeven prividnim uspjehom, stvarnim neuspjehom i porazom duha? I na taj način se ruho pobjede preobratilo u poprišta na kojima kolo vode samo patnja i bol.

Kakav god bio naziv i adresa, zlo rađa zlo. Dalje, zlo se pretvara u nasilja koja kruže oko prazne karike i iskrivljenoga kruga. Oni koji su nered posijali danas ili jučer, požnjet će zlo, a oni koji zasade sadnice dobra, ubirat će plodove dobra i blagostanja. Možda rezultati aktera dobra ili zla nekad budu privremeno odgođeni, ali se oni pojavljuju i pokazuju kad sazriju. Tada zlikovci okuse bol i tugu, a rezultati budu sredstvo ostvarenja sreće i izbavljenja zlostavljanih. Između uzroka i posljedice nekad mogu prolaziti godine, pa i stoljeća. Međutim, kad dođe pravo vrijeme da se utjecaj osjeti, rezultat postaje džennetski izvor dobrima, a džehennemski izvor grješnicima i zlikovcima.

To sve možemo objasniti suodnosom ili međusobnim odnosom između uzroka i posljedice, koji u sklopu historije ima svoj poseban smisao. Bolje rečeno, to možemo objasniti u skladu s prirodnim zakonom, ili prihvatanjem kao uzroka ponavljanja historije. Iako uzroci leže iza neizbrojivih historijskih zbivanja, Uvišeni i Svemogući je uzroke postavio kao zastor Svojoj volji i određenju, kojim je obuhvatio naš ovosvjetski život. To je jedna Božija dobrota, puna mudrosti, kao što je slučaj i s voljom, koju je Uzvišeni Allah darovao čovjeku. To je nama neophodno sredstvo kojim se kitimo za izvršavanje strogih obaveza.   

Gledano s tog stanovišta, javljanje maloga pomicanja može biti početak velikog zbivanja nakon niza godina. Možda nekad i neznatni rezultati pokrenu epohalne potrese koji će skinuti pogrešnu masku i loše postupanje.

Zato mi imamo pravo očekivati blagodarno platno, ukrašeno bojama sretne budućnosti, koje će interesovanje svih ljudi privući svojim malim šarama, kakve će na svojim razbojima izatkivati dobre ideje sretnih naraštaja iz našeg vremena.

[1] Junak (gazi) u turskom jeziku znači borac, heroj u osmanskoj vojsci, koji je sa svojim podvizima ušao u legendu.
[2] Prirodni zakon podrazumijeva zbir Božijih zakonomjernosti, koje su urođene bićima, po njima se vladaju. Po tome su one prirodan zakon i Božiji propisi kojima se treba pokoravati i pridržavati ih se.
[3] Suodnos je okolnost na osnovu koje se utvrđuje osobenost nečega. Položaj nečega se razlikuje od suodnosa, po tome što definiše ukupnost sprega između date stvari i svih drugih stvari.
[4] Prema historijskim podacima, to su kanaanski gradovi, južno od Mrtvog mora, koje je Allah uništio zbog raširenog razvrata u 9. stoljeću p.n.e., od kojih je i sada vidljiv poneki trag.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.