Filozofija života kod nas

Fethullah Gülen: Filozofija života kod nas

Jedan dio ljudskog roda živi bez razmišljanja, a drugi razmišlja - samo što mu se razmišljanje apsolutno ne ogleda u životnoj stvarnosti. Ono što bi trebalo da bude jeste da čovjek živi razmišljajući, da nove načine razmišljanja otkriva dok živi, da se otvara horizontima različitih misaonih sklopova. Oni koji žive bez misli, samo su marionete u zastupanju životne filozofije drugih. Takvi prijanjaju za mijenjanje iz jedne forme u drugu, a ne mare za mijenjanje svoga kalufa. Ne diraju u uzroke iskrivljenih osjećanja i misli posrtanja karaktera i brkanja između predodžbe i stvarnosti. Nekad dijele sreću koja se dogodi društvu i koriste vrijeme u kojem tok stvari ima svoj sklad, nekako kao da je uređivan u dosluhu s njihovim razmišljanjem, osjećajima i voljom, ali svoje duše uopće ne osvježavaju voljnim dobrima i vrjednotama, ne uzdižu ih na viši nivo, ne usmjeravaju ih u beskonačnost. Takvi su slični dubokim lokvama mirne, ustajale, nedostupne i neiskoristive vode, koja zaudara i od koje koristi nema. Nije daleko od toga da će, vremenom, prijeći u društvo izloženo virusima, u stjecište mikroba. Sasvim daleko su od toga da išta koriste u ime živosti.

Oni su ljudi plitke misli, površnog pogleda, do te mjere kao da su djeca koja oponašaju sve što vide i čuju, koja se, tu i tamo, s prostacima potucaju ne uspijevajući nešto osjetiti, osluhnuti potrebe duše i proučiti svoje vlastite vrijednosti. Oni uopće ne osjećaju da imaju ikakvih specifičnih vrijednosti. Žive kao robovi tjelesnih nagona kojih se ne mogu osloboditi. Oni se rugaju svemu što se oko njih zbiva, predaju se robovanju tjelesnim potrebama i njihovom uskom okviru. Najljepše vrijednosti koje je Uzvišeni Allah darovao čovjeku kao što su srce, volja, osjećaji i osjećanja mijenjaju u jeftina sredstva tjelesnih užitaka. Život provode u snobizmu. Položaj, status, reputacija, dobit i želja za životom najvažniji su činioci koji određuju njihovo kretanje i aktivnosti. Svejedno da li to znaju ili ne znaju, oni svakodnevno upadaju u jednu ili više ubitačnih klopki, svoje duše često more oštricom najružnijih vidova smrti.

Takvi ni prošlosti ni budućnosti nemaju sve dok ponavljaju riječi Omera Hajjama: „Ne zamaraj mozak minulim dijelom vremena, niti onim što će doći prije vremena, uživaj u onom što ti sadašnjost pruža, u pomrčini, noć je od svakog užitka duža“, slijedeći svoje animalne nagone, gledajući ovaj svijet kao pašnjake i livade, na kojima žive sputanih ljudskih osjećanja i vrlina. Oni ne mogu izbjeći prijeteće strovaljivanje u baru prljavština.

Oni koji, pak, život žive tako što razmišljaju, u skladu sa svojim stepenom planiraju svaki dan života, pa i svaki sahat, od života čine pristanište, sidrište, ili put kreativnog razmišljanja. Takvi život provode u stvaralaštvu, negdje u zoni iznad vremena, njegovih iznenađenja i draži, a prošlost koriste kao vodu s nekoga blagodarnog izvora, plućima je upijaju kao ugodan zrak. Oni prošlost čitaju kao neku knjigu i u budućnost idu vođeni tim putokazom. S toplinom u srcu, oni u zagrljaj primaju vrijeme koje dolazi, boje ga svojim očekivanjima, a slikaju ga odlučnošću i voljom. Sadašnje vrijeme oni smatraju strateškim centrom za izvršenje uzornih misli, tvornicom za izradu potrebnih tehnologija na tome putu, mostom za prelazak s teorije na praksu. Oni su uvijek ozbiljni da bi mogli biti iznad vremena i prostora.

S jedne strane, oni na tom nivou proučavaju postojeći svijet i vrijeme, a, s druge strane, oslobađaju se tjeskobe tjelesnog života i otiskuju se u prostranstva misaonog svijeta. Još dok su u ovom privremenom prolaznom životu, putuju prostranstvima pruženim u beskonačnost, u drugom svijetu, označenom dimenzijama vječnosti. Putuju, a uvijek su mislima, osjećajima i nadama usmjereni prema vječnosti. Oni žive s neprolaznim osjećanjima, udubljuju se u bogatstvo ljudskog bitisanja. Žive u Božijim dubinama i prostranstvima, koje su iskopavali u virovima svojih srca, da se predaju traganju za plijenom u mrežama koje su postavili u grudima, kakve ne mogu vidjeti ljudske oči, ne mogu čuti ljudske uši, niti ih može zamisliti ljudska mašta. Njih njihova znanja, spoznaje i vrijedne vanserijske umne stečevine vode ka nečemu višem, najvišem. Svaki od njih želi biti nebeski orao. One koji žive takvim životom, a od života čine zasade stabala misli, možete, ako hoćete, zvati mudracima, ili upućenim akterima filozofije. Možete ih definisati kako želite, ali znajte da su se ljudi svjetlosti, koji historiju pletu blagošću i nježnošću platna od svile, uvijek pokazivali s tako velikim dušama, uprkos protoku vremena koje se pruža od drevnih svjetova pa do našega sadašnjeg vremena. Čak i brahmanski, budistički, konfučijanski, taoistički, zaratustrijanski i drugi sistemi, koji sliče filozofskim učenjima a ne religijskim naučavanjima, upute su aktera duhovnosti, namijenjene ljudskom rodu.

Odzvanjanje glasa misli tih ljudi čuje se uvijek u sklopu žubora struje misli koja se osvrće na prošlost. Različita gledanja na život, različiti načini življenja, središta svjetskih civilizacija, kulturno bogatstvo na četirima stranama svijeta, staroga i novoga, bili su uvijek proizvodi s gumna misli tih aktera. Uprkos svim mijenama, iskrivljavanju i udaljavanju od korijena, koji su ih pogađali, možemo sasvim mirno reći da najveći dio ljudskog roda na Zemlji još uvijek slijedi tragove toga klasičnog sadržaja, smisla i duha, ma kako teško bilo savremeni život usaglasiti s takvom tvrdnjom. Ja mislim da je nužno, s dobrim namjerama i radi ispravnog tumačenja, priznati da se greške stalno ponavljaju, kao nešto sasvim prirodno, a tako će biti sve dok zastupnici, akteri, u tim počelima ne pronađu vrijednosti koje nisu izlagane iskrivljavanju i mijenjanju.

Sudeći na osnovu toga, mi smo danas, dok se, čvrstim sponama vezani s našim specifičnim obilježjima, spremamo za obnovu, dužni pripremiti aktere koji dobro znaju kako duše trebaju vakcinisati zaštitnim serumom izvučenim iz biti njihovih osobnosti, aktere recitatore, koji danas mogu stihove našoj prošlosti recitovati bez sapletanja i zastajanja na preprekama, s osjećajima koji će u našim srcima neprestano raspirivati novi zanos.

Činjenica je da nas, prilikom pripremanja takvih aktera, može usporavati veliko pustošenje u vještoj izvedbi podmuklih stranaca. Tokom toga, cijelo čovječanstvo će biti zaokupljeno oživljavanjem starih mitova radi popunjavanja praznina među iskonskim vrijednostima koje se traže kod sebe, a koje se ne mogu dokučiti razumom, pa se tako sve, zbog gubljenja mira, premeće u košmar krize, a iz košmara krize u jedno novo razaranje.

Od prije nekoliko stoljeća, u našoj stvarnosti nedostaje vlastiti misaoni sistem, vlastita filozofija života, koja se naslanja na islamsku preduzimljivost, koja oblikuje semantičke korijene naše „zajedničke“ kulture, koja bi se raširila na sve strane, među nama i velikim svijetom povezanim s nama. Moramo razlikovati filozofski i misaoni duh kod tumača grčkoga filozofskog sistema, sklopljenog u okrilju Aristotelove misli, kao što su bili El-Kindi, El-Farabi, Ibn Rušd, a donekle i Ibn Sina, od misaonoga konteksta naše filozofije života, koja korijene pruža u vremena klasičnih iskonskih obilježja, ali je sasvim nova, čak i više nego nova, dotle da je sposobna prihvatiti sva vremena i njihove nanizane mnogovrsne mudrosti. Predmet našega misaonoga konteksta počiva na tumačenju onog što se, od Velikoga i Moćnoga, objavljuje melecima i ljudima, poznatog porijekla i prosvijetljenosti, što se naslanja na istinu o stvaranju. Ako uspijemo shvatiti to tumačenje i objašnjenje, s njegovim bitnim momentima, bit ćemo sposobni iznijeti svoj misaoni sistem. To istovremeno znači otvaranje širokih puteva koji vode u ozbiljnu obnovu na nivou cijelog svijeta.

Na putu takvoga misaonog sistema je više puta ulagan trud, od vremena Mehmeda Fatiha – neka mu Allah Džennet da kao boravište – ali on nije postizao željene rezultate. Ova primjedba bi mogla biti predmet raspravljanja prema nekim njenim aspektima, ali takva je situacija posmatrana uopćeno. Mnogi su ozbiljno nastojali udovoljiti takvom istraživanju i posmatranju društvenog duha uopće, kao što su bili Hodža-zade, Mola Zejreka, ili Mustafa Rešid-paša, te kreatori Ustava, a nakon njih mnogobrojni akteri misli u modernom dobu, bilo s iskrenim ili neiskrenim namjerama. Međutim, neki su zastajali kod djela Tehafut („nesuvislosti“) Ibn Rušda i El-Gazalija, a neki su zagazili u pitanja vezana uz Francusku revoluciju i Ogista Konta. Neki su bili zadivljeni i zaokupljeni Dirkemovim tlapnjama, ali pokret nije nikad malaksavao. Međutim, oni često nisu vodili računa o vremenu, ili su trčali samo za snovima, ili su za svoga boga uzimali strasti i želje, a ne Allaha, te je u zbunjenosti i izgubljenosti uništeno naslijeđe iz 1000 godina „zajedničkih“ vrijednosti. Kamo sreće da sad možemo prevladati te slabosti! Kamo te sreće! Mi ne tvrdimo da na tu stranu svoje stvarnosti gledamo zadovoljni. Jako bismo voljeli da prevladamo sve slabosti i negativnosti, da razvijemo misaoni sisitem i „zajedničku“ filozofiju, koja će se napajati s naših vlastitih izvora.

Ovdje je istaknuto da će se naši pogledi trajno međusobno kositi, da će se jedan na drugoga obrušavati „obaranjem i iznošenjem prigovora“, usljed razlike u zauzimanju ugla doživljavanja bića i njihovog tumačenja, sve dok ono što gradimo ne postavimo na misaone temelje čvrste kao što su ovi, dok ne budemo imali filozofski sistem kao što je ovaj. S tim temeljima, tim sistemom i razlijevanjem tog stila koji će dijeliti svi naraštaji, trebamo osigurati da nam budućnost pripada kao što nam pripada i sadašnjost. Ako se ne ostvari jedinstvo naših osjećanja, misli i načina življenja, „zajedničko“ jedinstvo i „zajednička“ sigurnost će biti pusta želja. „Zajedničko“ polazište, „zajednička“ misao, „zajednički“ sud i duhovne vrijednosti veoma su važne stvari u bilo kojem sistemu. Bilo koji misaoni sistem može ostvariti jedinstvo osjećanja, jedinstvo logike, jedinstvo suda, normalan suživot s nekim drugim narodom, s mjerom i nivoom koji proizlazi iz mentaliteta naroda, njegovog duha i njegovoga osjetilnog svijeta. U protivnom, ako se sudare osjećanja, misli, tumačenja i stilovi, ako se sukobe sudovi, takvoj situaciji će se ustalasati pokret, i to neće donijeti apsolutno nikakvo dobro. Ovdje nije ni mjesto da se govori o tome. U takvoj situaciji, završetak veoma često vodi u izgubljenost. Svaka akcija i napor u društvu koje pati od anarhije u razumijevanju i tumačenju sliči morskim talasima u međusobnom sudaranju, dok se neprestano razbijaju i u svome nestajanju se razlijevaju, krećući se u praznome i praveći nepravilne nizove krugova. Pomnim razmatranjem, možda u razbijanju morskih talasa kroz međusobno sudaranje nađemo i mudrost, ali primjeri takvih sudara u društvu ne ostavljaju iza sebe ništa osim raspada, slabljenja i obamrlosti. U takvom društvu, svako je vuk koji rastrgava drugoga, a svaka misao je program za smrt. Iako nebo milošću rosi po takvom svijetu, organizam društva stoji pod prijetnjom zmijskog ujeda. Tako i historijske vrijednosti u njemu ostaju izložene cijepanju i devastiranju, a svetinjama prijeti uništenje. Kod sredovječnog čovjeka u takvom društvu nema mjesta lojalnosti, niti kod omladine ima mjesta za odvažnost. Mladalačka snaga i preduzimljivost, od kojih se očekuje da unaprjeđuju budućnost, da nose bajrak na svojim plećima, postaje ta koja prezire bajrak i omalovažava prošlost, s jedne strane, a budućnost smatra poprištem ludila za praktikovanje poroka, s druge strane. Sredovječni obrazovani ljudi, koji su se predali podmukloj bezbrižnosti, ponašaju se kao podstrekači „prljavih“ misli. Mogu se vidjeti kako pristaju uz bohemstvo i pronicljive ljude vrelom vodom prskaju putem svojih besjeda, pisanja, planova i programa, koje iznose u sredstvima informisanja.

U takvoj fazi, u dušama se ne podstiču pobude znanja, ljubav za nauku i naučna misao. S onima koji zastupaju snagu nosioci sumnjivih ideologija se poigravaju kao s marionetama, a oni se međusobno rastrgavaju. Logika, prosuđivanje i nadahnutost tjeraju se u tijesne prolaze simbola i znakova. Biva normalno da sam život postane kazna življenjem u takvome društvu, ispunjenom protivrječnostima i suprotnostima, koje željama i strastima daju prednost nad mislima.

Činjenica je da je filozofija života kod nas široka, da zahvata znamenja postojećeg svijeta, onih izvan njega, pa i onih ispred njega. Stvari, pojave i sve ostalo procjenjuju se u svojoj ukupnosti, a znamenja načina života se određuju u obuhvatnosti i cjelokupnosti. To je sistem koji ispunjava kosmičku pravednost, koja cijelu Zemlju nadzire prenošenjem moralnog ponašanja u stanje protočnosti u društvu, među njegovim grupacijama i pojedincima, da odgovori ljudskim zahtjevima. U okrilju toga, društvo stiže do sposobnosti da sebe obnavlja kroz odgojno djelovanje na duh, moral, vrjednote i razmišljanje. Naša civilizacijska misao i naše kulturno bogatstvo tako postaju tražena roba na svakom dijelu Zemlje. Mi nudimo dobronamjernu ruku, koja se pruža u ugodnosti poklona naše humane misli, naše ćudoredne filozofije i našeg razumijevanja vrjednota i tekovina pravednosti. Zahvaljujući toj situaciji i tom nivou, iz te filozofije, kao i iz drugih izvora vlastitog duha zajednice, izlijevaju se pokretljivost volje, društvene i ekonomske osnove u državi, oslobađajući se svih vrsta ograničenja. Prisutna ograničenja koja nam sada na vratu stoje kao jaram, zbog prisustva slabosti u nama, ili zbog dugova, kako god bila prikrivena i nevidljiva, odupiru se našem upravnom aparatu, našem ekonomskom, političkom i pravnom sistemu, ometajući ih i uzrokujući im neuspjeh, ili pogađajući ih paralizom. Sinovi našega plemenitog roda, koji su Anadoliju pretvorili u najrodniji dio zemlje, osnovali su ili uspostavili svoje upravne, političke i pravne sisteme, kao i vlastite duhovne krugove. Ne dozvoljavaju nikakvoj misli, ili ustanovi, ili tekovini, da prijeđe prag tih ustanova koje se smatraju „zabranjenim kućama“ zajednice sve dok ih ne procijene vlastitim mjerilima i standardima. Nema bojazni da će oni to dozvoliti. Oni nisu očajavali ni kad su se, iznuravani ranama nakon žestokoga rata s cijelim svijetom, na neko vrijeme bili povukli ustranu, nadvladani ali s blijeskom nade, poraženi ali s vjerovanjem. Nisu klonuli i digli ruke od štićenja životnih načela. Okupili su se oko historijskih osjećanja, zagrizli, sukladno smislu poruke Vjerovjesnikovog hadisa, u preduzimljivost kojoj trebaju zahvaliti što postoje. Bili su visoko uzdignutog čela, pripremanje za ovaj i Budući svijet im je bilo uravnoteženo. Osjećali su se slobodni dok su išli prema jednom novom „oživljavanju“.

Možda i mi možemo biti kao oni, ili čak i ispred njih. U ovo vrijeme, mi zoru za zorom dočekujemo tako što svijet u kojem živimo ispravno procjenjujemo sa stanovišta vidika vlastite mudrosti. Stvari i pojave smo ispravno protumačili, ustanovili smo osnovne zahtjeve za unutrašnju izgradnju našeg čovjeka, povezali se s idejom bitisanja i postojanja dovijeka. Pronicljivim naraštajima ništa ne može smetati da u redovima napreduju sve dok su sposobni prošlost, sadašnjost i budućnost procjenjivati na zajedničkoj osnovi, na pobudama čuvanja običaja društva, njegove tradicije i historijskih kretanja, te na vještini tumačenja ponavljanja historije u pravcu samoobnove.

Nije naodmet opet istaknuti kako se naša temeljna odgovornost danas sastoji u tome da duh naraštaja razbuđujemo motivima utihlim prije nekoliko stoljeća, dogmatskim uvjerenjima upijenim u duše, duboko ukorijenjenom kulturom, u skladu s njihovim specifičnim dubinama, a to s razvojem historijskog osjećaja u zajednici. Ako u tome uspijemo, nikome neće naumpasti da, nakon dvije ili tri generacije, na površini ove zemlje živi a da različitim narodnim ustanovama uvozi sadržaje iz stranih izvora preduzimljivosti, duha i smisla.

Naravno, mi elemente života u budućnosti nosimo iz svoje prošlosti. Ako ih mognemo mijesiti u kotlovima svoje vlastite kulture, u svjetlu vjere i nauke, pripremit ćemo kvasac za svoju vječnost.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.