Poslije im na pamet pade... (Yusuf, 35)
ثُمَّ بَدَا لَهُم مِّن بَعْدِ مَا رَأَوُاْ الآيَاتِ لَيَسْجُنُنَّهُ حَتَّى حِينٍ
Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedužan, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu. (Yusuf, 35)
Tumačenje ovog ajeta je moguće uz posmatranje iz nekoliko uglova:
1) Slučaj koji su žene među sobom prepričavale toga dana pročuo se i raširio Egiptom. Zato je bilo potrebno glasine u tom društvu presjeći optuživanjem Jusufa, a.s., i hapšenjem. Iako je bio nedužan, na štetu očigledne nedužnosti je to učinjeno u interesu upravnikove žene. Prema vladajućim iskustvima, sudstvo se, svugdje i u svim vremenima, povijalo pred snagom vladajuće klase.
2) Kad su ga hapsili, Jusuf, a.s., nije se odupirao jer bi svako odupiranje proizvelo povlačenje mnogobrojnih pitanja koja se tiču časti suprotne strane i njegove krjeposti, a svaki vjerovjesnik je dužan od srozavanja štititi svoju čast, kao i krjepost i ugled druge strane. Dakle, kao što je tijelo sačuvao od bluda, jezik je trebao čuvati od ogovaranja. On je to uistinu praktično uradio. Nakon što je osuđen na tamnovanje od “pet do deset godina”, glasine su uskoro bile zaboravljene, a nova generacija o njima nije ništa znala. Kad je Jusuf, a.s., izašao iz tamnice, glasinama nije bilo ni traga. Drugim riječima, Jusuf, a.s., je mirno prihvatio tamnovanje od “pet do deset godina” života, da bi bili zaštićeni čast i ugled druge strane.
Nakon deset godina, ishod je bio taj da su oni koji su Jusufa, a.s., bespravno okrivili, oglašavajući njegovu nedužnost, rekli: Sad će istina na vidjelo izaći (Yusuf, 51). Svejedno što su to svi tako dočekali, postoji velika razlika između oglašavanja nedužnosti kad ga se poduhvati lično onaj koga se tiče i oglašavanja njegove nedužnosti koje obavljaju drugi, a Jusufova, a.s., nedužnost je bila oglašena upravo u izvedbi druge strane. To oglašavanje je bilo djelotvornije i ostavljalo je na ljude snažniji utisak.
Uprkos obilju dokaza o Jusufovoj, a.s., nedužnosti, izvedenih na osnovu košulje poderane odzada, svjedočenju žena koje su se po rukama svojim porezale i njihovog posvjedočenja njegove nedužnosti, časni vjerovjesnik je utamničen kao primjer i uzor nedužnim zatvorenicima, da podnosi patnje tamnice i tu sazrijeva. Zatim je, prema svemu što se vidi, iz tamnice izašao kao rob i sluga, kao osoba omiljena kod običnih ljudi i onih koji razmišljaju, kao uistinu omiljen kod egipatskog naroda.
Istina je da je on, u vrijeme kad je odveden u tamnicu i izgubio slobodu, bio ušao u razdoblje u kojem je osvajao srca i prodirao u njih. Nakon što su ga tuđe strasti i egoizam odveli u tamu zatvora, on se kretao ka novom preporodu života duše i srca. Pored nastojanja da ostvari svoje ljudsko usavršavanje, nastojao je i udahnuti dah života društvu na izdisaju, osvijetliti stazu koja se pruža ka Musau, a.s., Davudu, a.s., Sulejmanu, a.s., Isau, a.s., i Ponosu svih bića, našem Poslaniku, s.a.v.s., stazu koja se proteže visinama iznad faraonskih piramida. To se sve i ostvarilo, a Jusufa, a.s., u lijepom sjećanju čuvaju svi koji su došli nakon njega.
- Napravljeno na .