Sveobuhvatan pogled na islam

Sveobuhvatan pogled na islam

Naziv islam je izveden iz lelsičke građe es-silm (mir) i es-selam (sigurnost), a označava stanje kad se rob preda Uzvišenom Allahu, kad sluša Njegove naredbe, kad nastoji ići pravim i ispravnim putem prema sigurnosti, kad širi povjerenje među ljudima u svemu, a znači i sigurnost drugih od njegovog jezika i ruku.

Temelj i načelo islama su vjerovanje i pokornost, a vrh su mu dobročinstvo i odanost. Ukratko, pravi smisao islama je da čovjek Božiju istinitost svojski potvrđuje bez apsolutno ikakve oprječnosti, da uspostavi čvrstu vezu srca s Uzvišenom Istinom, da dužnosti obavlja precizno i pažljivo, kao da gleda Uzvišenog Allaha, ili kao da Uzvišeni Allah njega gleda, te da nastoji zadobiti Allahovo zadovoljstvo u svakom poslu koji obavlja.

Neki su islam ukratko shvatili kao „prepuštanje Uzvišenom Allahu i pokazivanje pokornosti i predanosti Njemu kroz zahvaljivanje riječima, djelom i ponašanjem, kao i ostajanje u stalnoj čežnji i strahu“. Onaj ko se može opisati kao takav naziva se vjernikom ili muslimanom – nikako islamistom (islamijjun)[1] – i smatra se kandidatom da dokuči vječnu sreću.

Islam koji se naslanja na Božiju Objavu, kakav je Poslanik, s.a.v.s., dostavio, zastupao ga, živio ga i primjenjivao, nebeska je vjera. Vjernik i musliman je onaj ko takvim vjerovanjem čini obnavljanje svog života. U osnovi i unutrašnjosti islama su vjerovanje, poslušnost i prepuštanje, a u vanjštini pokornost, izvršavanje dužnosti i dobra djela. Dobri preci su vjeru definisali kao „Božije postavljanje vodiča razumnima ka njihovom dobru, po njihovome slobodnom izboru“. Ovosvjetski i onosvjetski plodovi aktivnoga i djelatnog organizovanja poput takvog, mogu se dobiti u mjeri u kojoj je ono faktor obnavljanja života, u kojoj stvarno zastupa život. U protivnom, teško je o njegovom dobru govoriti ako se posmatra izvan života.

Uprkos upozorenju o jezičkoj razlici između islama i vjerovanja, najprihvatljiviji je stav da nema islama bez vjerovanja niti ima vjerovanja bez islama. Vjerovanje je nutrina, a islam vanjština, s tim što se islam odražava na riječima, djelu i ponašanju. Božiji sistem koji nazivamo „prava vjera“ jeste ono što sve skupa objedinjuje. Vjera je jedan Božiji naslov, koji znači da su vjerovanje i islam sa svim svojim odjeljcima i cjelinama život života. Prihvatanje tog sistema na takav način i primjenjivanje u životnoj praksi jeste ponašanje vjernika, a onaj ko vjeru zastupa na takav način jeste „religiozan“, pobožan, a ne „teist“.[2] Prema tome, oni koji misle da je vjera sušto „uvjerenje“, kao i „muslimani po osonovi kulture“ koji vjerovanje nisu iskreno prihvatili u dubini srca, jednako se varaju. Jasno je da će objema skupinama biti uskraćene ljepote nagrade na ovom i budućem svijetu koje je Uzvišeni Allah obećao sljedbenicima vjere, onima koji su religiozni.

Međutim, nije ispravno smatrati djelo nužnim dijelom vjerovanja s osloncem na ono što smo naprijed rekli. Ko vjeruje da je djelo stroga dužnost, a zatim na neki način ostavi njegovo izvršenje, iako je pogriješio i počinio prekršaj, on se smatra vjernikom. Ovo što tvrdimo nema apsolutno nikakve veze s idejama murdžija, jer je zanemarivanje grijeha u sklopu vjerovanja jedno, a procjenjivanje pitanja u sklopu načela da „Allah, ako hoće, oprosti, a, ako hoće, kazni“ nešto sasvim drugo. Prema Kur'anu, vjerovanje je osnova bez koje se ne može, nužni temelj bez kojeg se ništa ne može izgraditi, a što se tiče islama, on je jedino sredstvo i uzrok nastanka vjerovanja u dubinama ljudske naravi.

Djelo bez vjerovanja je licemjerje (nifak), a napuštanje djela uprkos postojanju vjerovanja jeste griješenje (fisk). Licemjerje se apsolutno ne prašta jer je ono prikriveno nevjerovanje, a što se tiče griješenja ili razvrata (fudžur), za njih se predviđa oprost, u svako vrijeme, pokajanjem, traženjem oprosta i obraćanjem Uzvišenom Allahu. Prema tome, treba čuvati lijepo mišljenje o pravima onoga ko napusti djelo, a time ne omalovažava, ne potcjenjuje i ne nipodaštava, da ga se ne kvalifikuje nevjerovanjem, a što se tiče onoga ko djelo napusti uz omalovažavanje vjernika zbog toga što su muslimani, smatrajući ih glupim, o njemu treba misliti drugačije, ne kao o onome u prvom slučaju.

Opravdano je ovdje podsjetiti da su zona vjerovanja i mjesto raskrivanja srce i intuicija, da Uzvišeni Allah islamu želi i dodatno važno uporište, pored prihvatanja intuicijom, a to su dobro djelo i lijep odgoj. Gledano u tom svjetlu, vjernik treba u svako doba čuvati ono u šta povjeruje i vjeruje, jednako kad se radi o teorijskim ili praktičnim pitanjima, a da na to ne bude prisiljen i primoran.

Kao što je neophodno da se klonimo idolopoklonstva i svih njegovih nevolja, kako bismo bili muslimani, tako je neophodno i da se srcem vezujemo uz Allaha, da Mu budemo odani i pokorni, kao da Ga gledamo ili kao da On nas gleda, uz praktikovanje društvenih odnosa u okvirima „lijepog odgoja“ koji islam nalaže. Sve to je odražavanje slika islamskog duha na ljudski život s raznim dimenzijama ispoljavanja. Te pojave, koje se mogu povezati s vjerovanjem, islamom i dobročinstvom – kako je zabilježeno u poznatoj Džibrilovoj besjedi – niz su bliskih i međusobno povezanih obaveza, različite dubine jedne te iste stvari, s tim što treba imati u vidu da im je temeljna osnova jedna, a to je vjerovanje, shodno razlikovanju izvanjskoga i nutarnjeg u jednoj činjenici. Nutarnje traži izvanjsko i s njim srasta, a izvanjsko se naslanja na nutarnje, na njemu se zasniva i na njemu počiva. Praktično, ono je glas duha i smisla onoga što je teorijsko.

Sve dok osnova toga bude takva, tvrdnja da je vjera plod jednoga intuicijskog pitanja nipodaštavanje je duha vjere, drskost i prekoračenje granice. Onaj ko pokazuje prihvatanje vjere – Allah zna tajne – i kaže: „Cijeni me po onom što je u mom srcu!“ – a to okrnji shvatanjem da je bavljenje praktičnim pitanjima koja se tiču vjere nešto ekstremno, samo se tješi praznom uobraziljom i vjernicima pokazuje privid vjerovanja. Tumačenje vjerovanja i islama na način koji ugađa željama i prohtjevima ljudi izvodi ih iz kruga nebeske vjere, čineći od svega toga jedan ljudski sistem. Osnova svega je tu da je islam jedan Božiji plan, dat ljudima da se od navale prohtjeva i strasti izbave vezivanjem uz Istinu, Uputu i Uzvišenoga Gospodara. Drugim riječima, to je zbir Božijih zakona objavljenih radi izvođenja ljudskog roda iz zatvora animalizma i tjeskobe tjelesnosti te njihovog pripremanja za polazak i putovanje prostranim predjelima srca i duše. Duh tog sistema koji nema premca jeste vjerovanje, tijelo mu je islam, osjećanja su mu dobročinstvo, a njegov krupni naslov je vjera.

Kako smo već na početku rekli, vjera oslovljava razumne i osjećajne. Uz njihov pristanak i izbor, usmjerava ih ka ovosvjetskom i onosvjetskom dobru, a onima koji joj se odazovu priprema vječnu sreću. Položaj obavezanih u vjeri nije iznurivanje pod teretom odgovornosti za nju, već polazak - na osnovama činjenice da „Stvoritelj najbolje zna svoja stvorenja“ - u vezivanje volje za dobro, dobročinstvo, dobrobit i vječnu sreću. Na nivou prostog uzroka – Allah to zna po Svome znanju, volji i odluci – to je ukazivanje počasti i udostojavanje od strane Apsolutne Volje njihovom djelimičnom izboru, poklonjenom im od davnina. Vjera se u tom slučaju, kad njeno praktikovanje izražava Božanstvo a tumačenje pobožnost, jako razlikuje od organizacija prepletenih u liku vjera. Najprije i prije svega, oni koji se oslovljavaju u vjeri jesu oni koji imaju razum i volju, koji nastoje primijeniti sistem što ga je postavio Uzvišeni Allah i trude se da ga zastupaju. U tom slučaju je moguće vjeru tumačiti i na drugi način, po kojem je to dobrota, posebna usmjerenost ka pripravnosti. Onaj ko je lišen razuma i volje nije ni obavezan vjerom; on nije poprište usmjeravanja ka dobru.

Naravno, razum i volja su prvi uvjet i najvažniji stubovi „religioznosti“ koja podrazumijeva da islam životu bude život. To znači da onaj ko nema razuma i volje nije poprište obavezivanja odgovornošću za vjeru, koja zahtijeva raspoznavanje dobra i zla. To je svrha vjere koja je zbir Božijih zakona kakvi, prvenstveo razumu i slobodnom izboru, uvjetuju pobožnost koja je Božije davanje i ljudska stečevina.

Ta vjera, shvaćena kao davanje i obavezivanje Sveznajućega samim stvaranjem, uvijek upućuje i vodi ka dobru. Obećavanjem dobrih rezultata ona srca na predostrožnost i oprez poziva i podstiče opominjući lošim posljedicama. Njene naredbe i preporuke u tom smislu čvrste su i trajne; ozbiljnost im se ne da poljuljati. Te naredbe i preporuke se oduvijek izvršavaju i vječno raspoređuju. Dok se svi sistemi ljuljaju i zastarijevaju, oni ostaju uvijek svježi, novi i privlačni, osim u očima onih koje su predrasude spriječile da ispravno vide. Nema načina i puta do dobra i sreće od plodova ljudskog uma, osim ako se o njima stalno i uvijek prosuđuje. Drugim sistemima se pretpostavlja mijenjanje od jednog do drugog društva. Vremenom i oslabe, pohabaju se ili se izližu stalnim pogreškama i ispravkama. I kad ne prihvataju da budu „sistemčić“ koji udovoljava relativnim, sporednim dobrima, na određenom nivou, već se čini da žele dobra s obzirom na njihovu vanjštinu, oni opet nikad ne ostvare ono čemu je čovječanstvo težilo u prošlosti, a neće nikad ostvariti ni ono što će željeti u budućnosti.

Što se tiče prave vjere, došla je s radosnim poslanjima koja odgovaraju svim zahtjevima čovjeka stvorenog za vječnost, kandidata za nju, koji je uvijek privržen nadi u vječnu sreću. Kad je došla s tim poslanjima, vjera nije čovjeka obavezala nečim što se kosi s njegovom biti, a nije ni zanemarila njegove želje niti zahtjeve. Zdravi umovi, koje krase ispravne misli, ocjenju da nema zanemarivanja niti uskraćivanja ljudskih želja, zahtjeva i potreba u toj vjeri, niti ima nesaglasnosti u njenim konstitutivnim odredbama, ili u njenom tumačenju. Iznad svega toga, ona je odlična organizacija, uređena prema naravi čovjeka, njegovim sklonostima, nadanjima i željama, koja mu obećava i želi mu onosvjetsku sreću, zadovoljstvo Uzvišenog Allaha i mogućnost da vidi Uzvišenog Allaha.

Sve dok čovjek živi život u skladu s vjerom, on koristi sve legitimne blagodati na ovom svijetu. Tako život provodi u zadovoljstvu kretanja putem koji vodi u Džennet, s tim što će imati i smiraj od dodatnog zadobijanja dobrote Uzvišenoga Gospodara, kad tome dođe vrijeme, pored dobijanja obilne nagrade na drugome svijetu u mjeri koja izmiče mašti i mogućnosti da se zamisli. Nadalje, ako uzmogne živjeti u stalnoj povezanosti sa zadovoljstvom Uzvišenoga Gospodara – to je temelj pobožnosti – vjerovatno nećemo pretjerati ako kažemo da se on natječe s melecima. Suprotno stoji onaj ko negira pravu vjeru, ko kritikuje „razum života“, ko pripada različim organizacijama oformljenim u vidu vjera, ko pomaže ljudske, nereligijske sisteme, nesposoban da raspozna ono što umiruje čovjeka i zadovoljava ga sadašnjošću i onim što će doći, a nesposoban će nesumnjivo i ostati! To je tako zato što je ta vjera Allahov sistem na Zemlji. Allah je Stvoritelj, a Stvoritelj sve najbolje zna. Nema sumnje da svaka ljudska ideja, koncept i sistem nisu ništa drugo nego proizvod ograničenog shvatanja. Moguće je da, u većini slučajeva, imaju manjkavosti vezanih uz pobude ciljeva i koristi, individualnih, porodičnih ili nacionalnih. Zato su oni ograničeni i ne vode ka općem dobru; od njih se ne može očekivati vječna sreća. Različite organizacije i sistemi, čiji su vidici ograničeni individualnim ciljevima i rodovskim pobudama, klasnim i grupacijskim interesima, kako god bili privlačni, neće nikad udovoljiti željama čovjeka i njegovim neograničenim zahtjevima. U prirodi tih odnosa je da im nosioci imaju pomućen um, zbrkan razum, slijepu logiku, da su kratkovidni, a horizonte intuicije i pronicljivosti im pomračuju dim i magla. Oni ne mogu vidjeti ono što bi i kako bi trebali. Ako nešto i vide, to su iskrivljeni dijelovi, na osnovu kojih im tumačenja proizlaze opterećena greškama i nepogodnostima.

Prava vjera je jedinstven sistem koji ne zavodi, prostrano i široko Božije davanje koje otvara nove ovosvjetske i onosvjetske vidike. S obzirom na apologetske dimenzije, taj duhovni sistem je „vjera“, s praktičnog stanovišta je „vjerozakon (šeri'at)“, a sa stanovišta društvenih funkcija je „zajednica (millet)“. To su značenja koja se žele izvući iz naziva „islamska zajednica“. Činjenica je da se način vođenja svih pokreta i aktivnosti odvija u skladu sa suštinom vjerovanja. Kakav god bio izgled vjerovanja, društveni aparat njegovu formu uzima shodno predodžbama, ponašanju i aktivnostima. Zato vjernik, koji čvrsto vjeruje i dobrim djelom od tog vjerovanja čini dubinu svoje naravi i stremljenja, treba voljeti istinu, biti opredijeljen za nju, biti pravedan, ispravan, povjerljiv i dobar uzor drugima, slijediti put znanja i spoznaje, čvrsto povezan sa privlačnošću vrlina vjere, zaokupljen željom da se uspinje na nivo aktivnog faktora u međunarodnoj ravnoteži. Takav se može vidjeti uvijek spreman za odgovarajuću priliku. Dakako, on takav treba biti kako ni trenutka ne bi odgađao ostvarenje toga što želi.

Vjernika koji je upotpunio svoje vjerovanje i podigao ga na razinu poslušnosti, čija su sva djela uravnotežena vagom istine, čije je srce u svako doba povezano sa Gospodarom, a svi postupci mu označeni tom Božanskom vezom nikad neće zaustaviti ovo ili ono, nikad se neće kretati u orbiti drugih, ma kakvi oni bili. Stajat će i sjediti noseći osjećaj pripadnosti časnoj zajednici, privržen centru, odlikujući se posebnim obilježjima u svim kretnjama. Snažan ponos će pred svakim čovjekom i svim stvorenim osjećati zbog Stvoritelja. Čuvat će se niskosti koje ne dolikuju blagodaru „ljudskosti“, a pred ljudima će se prepoznavati po visokom nivou vjere, vjerovanja, misli i postupaka. Dok se bude tako ponašao, nikad ga neće obuzimati osjećaj oholosti i uznositosti, niti će pomišljati na omalovažavanje drugoga vezano uz prihvatanje poimanja i filozofije u životu. On drugoga prihvata „kakav je“ po tome što sistem u koji vjeruje presijeca put prisiljavanju u vjeru. On živi sklon lijepom ponašanju umjesto prisiljavanja drugih na njegova uvjerenja. Svoje misli i ideje obznanjuje i predstavlja kako treba strogo vodeći računa da bude uzor koji će ljude privući. Kad tako postupa, on nikad ne žudi za divljenjem i komplimentima drugih, već u svemu trud smatra zahtjevom puta na kojem se zadobija zadovoljstvo Uzvišenoga Gospodara. On ne razmišlja ni o čemu nego o zadovoljstvu Uzvišenoga Gospodara svakom njegovom riječju, djelom i postupkom, znajući da su gordost i hvalisanje virusi koji uništavaju srce. Zato se čvrsto i sasvim iskreno pridržava Istine, nastavlja ići svojim putem.

Istina je da je islam došao da ljude zaštiti od prisile, da ih podstakne na biranje novog slobodnom voljom obraćajući se umovima i logici, a ne da vršenjem pritiska u ovome ili onom tjera sljedbenike da prihvate sistem uvjerenja, da ih na to prisili. U vrijeme kad je vjera primjenjivana bez manjkavosti i zastoja, njena idejna privlačnost nije ostavljala potrebu za izvitoperenim igrama logike, za lahkomislenim snagama, za otvorenim ili prikrivenim pritiskom, za prisiljavanjem i primoravanjem. Tada je rječito govorila situacija, nejasna pitanja objašnjavao jezik, a kad je poprište bilo zadovoljeno riječima, obraćalo se intuiciji. Radost je unosila i upozoravala poetika kiteći obraćanje mudrošću i lijepim savjetom. Pritisak nije vršen ni na koga, ni riječju, ni djelom, a kamoli prisiljavenje i primoravanje. Naprotiv, prisiljavenje i primoravanje su bili zabranjeni, jer islam ne prihvata vjerovanje primoranoga i ponižavanog zato što djela zasnovana na prisili i ponižavajućoj snazi protivrječe njegovom duhu i suštini. Štaviše, prava vjera ne smatra pobožnošću djelo u čijoj osnovi nema iskrenosti i zadovoljstva Uzvišenog Allaha. U vjerovanju prisiljenoga i poniženog, islam ne vidi vjerovanje, već licemjerje. Ni djela ne smatra djelima, već himbenošću sa svim njenim vidovima. Zato islam ne dozvoljava prisiljavanje u vjeru; zabranjuje ga riječima Kur'ana: U vjeru nije dozvoljeno silom nagoniti (El-Bekare, 256), a vršenje prisile dokida jer himbenost smatra vidom licemjerja, a licemjerje smatra prikrivenim nevjerovanjem. Istina je da je islam došao da iz korijena iščupa nevjerovanje, da idolopoklonstvo izbriše iz osjećanja i misli, da zatvori vrata himbenosti i pritvornosti.

Međutim, zabranjivanje prisiljavanja i primoravanja ne isključuje unutrašnje primoravanje intuicije ili prihvatanje utjecaja i težnje slične primoravanju, koje se javlja u srcu obogaćenom znanjem o vrijednosti uzdizanja i istinskog poštovanja za izražavanje istine riječju i djelom. Prirodno je da intuicija svih ljudi vodi razgovor kur'anskim stilom u svim ukazanim prilikama, da se podstiču urođene zdrave sklonosti te da se ljudski rod oslobađa idolopoklonstva i njegovih mrlja usmjeravanjem srca pripremanih i upućivanih ka Uzvišenom Allahu, da bi zaplamsali vjerovanje, islam i osjećaj odanosti i dobročinstva obavještavanjem svih ljudi da je najčišća i najiskrenija uputa oličena u našem velikanu, Muhammedu, s.a.v.s., da je povezanost čovjeka, stvari i bića, već prizivana u Kur'anu, da su vladavina i mudrost u nadležnosti Uzvišenog Allaha. Tako se u srca unosi svjetlost vjerovanja i islama, kao i osjećaj dobročinstva i odanosti, a uz to se svi pozivaju u istinski Tevhid. To je nešto što je nesumnjivo neophodno našem vjerovanju u islamu i našem odazivu pozivanju Poslanika, s.a.v.s.

Naš vjerovjesnik je pečat vjerovjesnika. Njegovo poslanje, koje je iznio čovječanstvu, najsavršenije je i najpotpunije poslanje, najbolje, najsadržajnije i napouzdanije sredstvo koje upućuje ka Allahu. Ono upućuje samo na dobro i pravi put. Kad god je ta vjera našla onoga ko će je iskreno zastupati, postala je okrilje Istini. Ljudi iz svih grupacija su joj se priklanjali utrkujući se, da bi utočište našli u njenom okrilju. Uništila je opsjene svih šejtanskih sistema, a sljedbenike nije bez svjetlosti ostavljala čak ni u najtežim situacijama. Ako se i ne može u sadašnjem vremenu sasvim dobro izraziti, to je zbog stalnoga okorjelog neprijateljstva protivnika koje ne jenjava već stoljećima, zbog njihove mržnje i gnjeva, zbog iskrivljavanja i vođenja rata s jedne strane, te zbog neznanja, malaksalosti i nemara njegovih pripadnika, s druge strane. Međutim, trajanje takvog stanja je nemoguće. Kad god da dođe vrijeme, ona će naći priliku da se ponovo izrazi u svim područjima života, da govori svojim posebnim glasom, da pogledima izloži svoje vlastite boje i nijanse. Doživjet će svoj vrhunac na svakome mjestu, svoj nebeski sklad i harmoniju, sa smislom poruke: „Islam je u visini i ništa nema iznad njega“,[3] zahvaljujući njegovim duhovnicima koji je vole iskrenim srcima i uz nju vežu svoj put, a kao svrhu svoje stvorenosti shvataju kretanje po njenom planu.

Naravno, kad je ova zajednica svjesna da je odabrana od strane Allaha, da je On njenim pripadnicima izabrao naziv „muslimani“, prema smislu riječi: On vas je odavno muslimanima nazvao (El-Hadždž, 78), treba reći: On je Gospodar vaš, i to kakav Gospodar i kakav zaštitnik! (El-Hadždž, 78), zatim se okrenuti ka svome Plemenitom Gospodaru, prepustiti se Njegovoj mudrosti, te, na kraju, neizostavno nastojati doći u situaciju da se vjera izrazi u slici kakvu želi Uzvišeni Gospodar.

Istina je da osvajanje takve pozicije spada u ono što se može uistinu postići u svako doba. Islam je konačna savršena vjera koju je Uzvišeni Allah odabrao da njom počasti čovječanstvo. Sa svojom konačnošću i savršenošću, ona je detaljna razrada, širenje i ispunjavanje svih nebeskih vjera, prema zahtjevima najnovijeg vremena. Međutim, tom savršenom sistemu se sada zabranjuje predstavljanje na nivou isticanja temeljnih principa. Pogođen je i nevoljom da dođe u ruke nedostojnih. Zato mu je danas suđeno da se u tjeskobi stišće iako je širok; zabranjeno mu je da govori svojim posebnim jezikom. To istovremeno znači stješnjivanje i zabranjivanje svih nebeskih vjera, jer, jasno je da je islam došao da potvrdi sve vjerovjesnike, sva njihova poslanja štiteći ono što je prihvatilo ljudsko shvatanje i razumijevanje. Postao je zajednički zov sklopljen iz glasova i daha svih. Prekidanje toga nebeskog glasa, u vrijeme u kojem prkose i dominaciju zavode materijalističke ideje i evolucionistička uvjerenja, to je poraz i drugih vjera, uzmicanje pred tvrdokornim šejtanskim strujama. Štaviše, to znači njihovu potpunu propast. Islam je odbrana i zaštita prave vjere. S obzirom na to da je pozivanje od strane svih vjerovjesnika jedno, islam je jedna ista tačka oslonca i drugih nebeskih vjera, tačka izviranja njihovog produžetka, islam ima ulogu svjedoka. Oživljavanje islama kao obnovitelja u izvjesnom smislu znači i njihovo oživljavanje, tako što će biti poboljšani sadržaji koje treba poboljšati, obnovljeni oni koje treba makar djelimično obnoviti i restaurirati. Pred sljedbenicima treba nove vidike otvarati sadržajima koji će imati konstitutivnu ulogu. Mi to sve smatramo mogućim. Mislimo da u tome pomoć pružaju jedinstvo izvora i čvrsta zajednička osnova.

Sve vjere su zasnivane na izvjesnim jedinstvenim osnovama i temeljima, sve su potvrđivale iste istine. Polazeći od temeljnih načela, a shodno zahtjevima okolnosti i potrebama vremena, svaki vjerovjesnik koga je poslao Uzvišeni Allah vršio je ulogu produžavanja, nastavljanja i dopunjavanja rada nekoga ko mu je prethodio. Potvrđivao je poslanje ili poslanja prethodnika dopunjavajući ih prema prilikama i uvjetima. Detaljnije je razrađivao ono što je zahtijevalo razrađivanje, obnavljao pitanja koja je trebalo obnoviti, ali je u svemu potvrđivao temeljna načela. Tevhid, vjerovjesništvo, proživljenje nakon smrti i obredi spadaju među druga pitanja koja su kod vjerovjesnika prednjačila. Ona su bila srž i osnova u pozivanju svih vjerovjesnika i poslanika, uz izvjesno razlikovanje kad se radi o načinu pozivanja, izrazu, obrazlaganju i praktičnom izvođenju. Kad je riječ o razlikama u vjerama, o sumarnosti i detaljnosti, o generaliziranju i specificiranju, o eksplicitnom i implicitnom objašnjavanju, kao i o raznim sličnim pitanjima, ona ovise o horizontima shvatanja ljudi, njihovoj civilizovanosti i nivoima razvoja. Uzvišeni Gospodar je svakoj zajednici propisao posebne odredbe i zakone koji se odnose na razna područja života, shodno nivou i obimu znanja date zajednice, kao i naravima teškoća i potreba. Objašnjavao je obnavljajući konstitutivna načela i zakonske odredbe, shodno mogućnostima sagovornika da shvate. Obrazlagao je Svoje govorne poruke kroz brojne različite forme dimenzijom različitih manifestovanja u različitim epohama. Različite forme i obnavljanja su se susljeđivala u nekim stvarima, kao što su detaljno obrazlaganje, sumiranje, generaliziranje, specificiranje, uopćavanje posebnoga, objašnjavanje nejasnoga, iako su logika i srž sadržine ostali isti, uvijek stabilni. Mnoga pitanja koja su dovoljno objašnjena početniku i nomadu, zahtijevala su više pojedinosti u percepciji iskusnoga i civilizovanog pripadnika zajednice.

Sad se možemo uvjeriti u stalno mijenjanje pratećih sekundarnih pitanja u poslanjima vjerovjesnika i poslanika počevši od prvoga pa do njihovog Pečata, s.a.v.s., na način kako je to naprijed nagoviješteno. Međutim, to mijenjanje nikad nije zadiralo u izvorni duh poslanja, niti je prelazilo nivo sporednih pitanja. Što se tiče međusobnog razlikovanja, razilaženja, sporova i sukoba koji su iz njih nastajali među sljedbenicima nebeskih vjera, ishodište im nisu bile vjera niti pobožnost, već pogrešna tumačenja koja su pružali početnici iz reda sljedbenika vjera, koji nisu poznavali ni osnove Božijeg poslanja, pa su, vođeni interesima, mržnjom, gnjevom, zastranjivanjem, strastima i porivima srljali u provaliju, a situacija je slična i sada. Da se ne bi događali slični sukobi i razilaženja, sada kao što su se događali jučer, da bismo osujetili razdor ako se danas pojavi, treba vjerovanje i islam prihvatiti shodno temeljima i osnovama koje je postavio Uzvišeni Allah, učiniti ih jednom nedjeljivom cjelinom, neodvojivom od naše naravi i biti. Međutim, tu je i velika potreba za „dobrim djelom“, da bi to vjerovanje davalo plodove i pokazivalo snagu. Drugim riječima, da bi život bio bojen intuicijom, s mjerom naslanjanja vjerovanja na dobro djelo i podržavanja ibadetom, vjernik se treba približavati Uzvišenom Allahu, stalnim čuvanjem dostignute blizine i zadobijanjem Njegovog zadovoljstva. Inače, vjerovanje koje nije podržano ibadetom i na njega se ne naslanja, ne može pokazati potrebnu snagu. Isto tako ni vjernik koji nije pobožan neće moći čvrst na nogama ostati neko duže vrijeme. Zato plemeniti Kur'an uvijek vjerovanje popraća dobrim djelom i ističe vidljivo „djelo sa sastavnim dijelovima“ uz unutrašnje „potvrđivanje srcem“, koje je temeljni stub, stalno podvlačeći odlučnost našim unutrašnjim i izvanjskim, skrivenim i vidljivim reagovanjima. Ako je vjerovanje jedina osnova djela, onda je djelo zid vjerovanja, njegov štit, podstrekač i garant.

Dobra djela koja ne proizlaze iz vjerovanja postupci su saglasni s onim što je ispravno, ne može se pretpostaviti njihov nastavak i dugo trajanje, niti ona pružaju ikakvu nadu za budućnost. Vjerovanje bez djela je neutemeljeno vjerovanje kojem će se, vjerovatno, ispriječiti ljuljanje i rušenje. Za njega se ne može očekivati jačanje i širenje. To je hladno oponašanje, izraz nekakvih teorijskih sadržaja. Što se tiče islama koga nazivamo „pravom vjerom“, to je željeni naslov pod kojim se radi sa svim odgovornostima i zaduženjima iznesenim u Kur'anu, pored iskrenog vjerovanja srcem u sve principe i prateća obilježja tih činjenica.

S takvim razumijevanjem, islam je jedinstven i jedini izvor ljudske emotivne, duševne, materijalne, idejne, ovosvjetske i onosvjetske sreće, samo što je korištenje tog izvora na jedan potpun način povezano s idealnim korištenjem vidljivoga i nevidljivog aparata urođenog čovjeku. Oni koji svoje urođene nadarenosti koriste kao uređaje za prihvat sekundarnih podataka poslove započinju lijepim i ugodnim postupcima. Obavljaju ih s tim lijepim i ugodnim postupcima u atmosferi vedrine „lijepih sfera“, uspijevajući izvršiti poslove koji, u svako vrijeme i u svakom trenutku života, vode ka stubama vječnosti.

Islam je uvijek izvor slave i snage sljedbenicima koji u njega vjeruju i iskreno ga žive. On ih usrećuje u mjeri s kojom mu oni iskreno pripadaju. Nikad im ne pruža razočarenje, bilo trajno ili prolazno. Od vremena ashaba pa do danas, često smo, u različitim vremenima, doživljavali zlatne dane i podizali gizdave civilizacije. Nasuprot tome su razdoblja pesimizma, u kojima smo povijali leđa zbog prekidanja veza vjere sa životom. Na nas su se navaljivale nevolje, u glas smo buku dizali dok smo se lomili. Leđa društva su se savila toliko da se nisu mogla uspraviti. Međutim, čak i u tim razdobljima je bio znatan broj onih koji su bili vjernici i vjerovali u snagu vjere, koji su imali poglede upravljene ka zamagljenim vidicima i dalekim granicama. Ustajali su i sjedali sanjajući očuvanje istinske časti, a pogled su obarali pred tradicijom i Božijim zakonima. Poznato je da su vjernici dužni vjerovati u mogućnost da se dobrota Uzvišenog Allaha zgodi kao Njegova želja i blagost. Međutim, oni ne smiju nikad zaboravljati ni da su briga i borba pravi put u nastavak zaštite. Uzvišeni Allah nam napominje u plemenitom ajetu: One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti (El-'Ankebut, 69) da se dobrota koju pruža i pokazuje povezuje s odlukom čovjeka i njegovom voljom. Ističe nam i važnost truda i upornosti, u isto vrijeme kad se presijeca put širka, zato što su upornost i trud znakovi Njegovoga posebnog usmjeravnja i upućivanja.

Neophodno je ovdje istaknuti kako naše nastojanje da protumačimo i objasnimo Božiji poredak koji se odvija u postojećem svijetu i zbivanjima, kao i djelotvornost tog poretka, ne zasnivamo na kontinuitetu i harmoniji, ili kao da on slijedi uzroke. Treba izbjeći da se i pomisli kako mi na zbivanja gledamo iz ugla determinističke filozofije.[4] Cilj onoga što mi želimo je isticanje da su Apsolutna i djelimična volja u ponašanju čovjeka usmjeravanje koje ima obilježja Božije volje, a takvo je i podsjećanje na njihovu važnost na nivou prostog uvjeta. Ovdje podsjećam i na nešto drugo, a to je da, svejedno da li „volju“ shvatali kao težnju ili ponašanje, djelimičnom u sklopu te težnje, neophodno je da vjernik koristi i sklonost davanju prednosti, koju osjeća u intuiciji, u pravcu ostvarenja onoga što hoće i želi Uzvišeni Allah, da na taj način održava svoju odlučnost i stabilnost. Potrebno je da se vjernik kloni onoga što šeriat smatra pokuđenim, da teži dobrom djelu, da manirima i stavovima, u prilici kad zastupa islam, uvijek bude stabilan, da bi svaka scena iz njegovog života mogla biti obrazac kako islam treba izgledati, da bi tako islam odslikavao u karakteru, odražavao ga u svom glasu, oblikovao ga u svom liku smatrajući se iskrenim zastupnikom vjere, kako bi iskoristio sve potncijale koje mu je Allah darovao, u omogućavanju islamu da bude preporoditelj života. Tako će u svome svakom djelu, velikome ili malom, kakvo god bilo, postići zadovoljstvo Uzvišenoga Gospodara, onako kako je rekao Bediuzzaman Said Nursi: „Da djelo bude radi Allaha, početak radi Allaha, privođenje kraju radi Allaha, razgovor radi Allaha, kretanje uvijek u Allahovom krugu, radi Njega, zbog Njega, da sekunde, minute, sahati i dani u ovome prolaznom životu budu dijelovi vremena provedeni na putu vječnosti, da postanu zalog njegove vječne sreće“.[5]

Vjernik treba vjerovanje osnaživati naumima, predodžbama, voljom i programima, koji će ispuniti pravo islama, nemaru se ne prepuštati ni trenutka, kako ne bi zapao u procjep. Treba uvijek pokretati centre osjećaja i osjetilo volje, od vjerovanja ka „djelovanju“, kao i od „djelovanja“ ka vjerovanju, punim plućima utkivati šare platna svog života i njegove nijanse, kao da će ih izlagati Uzvišenom Allahu na razgledanje.

Nevjerovanje i ateizam su pakao u srcu. Napuštanje dobrog djela je progonstvo, mučnina i osama. Kod onih koji su time označeni, neizbježno je da se s vremena na vrijeme pojavi popuštanje karatktera. Odluke takvih su varljive, misli prevrtljive, a volja paralizovana. Volju osnažiti mogu samo dova i ibadet. Korijenje povodljivosti i štetnog oponašanja mogu čupati jedino samousmjeravanje ka Uzvišenoj Istini i obraćanje njoj. Nije se dogodilo da put prekine onaj ko se na neki način, na osnovama islamskih standarda, uputio ka Uzvišenom Allahu. Ako je jedan broj sljedbenika i bio izložen potresima zbog vlastitih slabosti, niko nije oboren na leđa, pa kako to može biti onaj ko je život čvrsto vezao uz motive oživljavanja!?

Vjernik se može na nogama održati a da se na zemlju ne strovali samo ako život živi s odlukom da ga obnavlja. To je nešto u šta se stalno uvjeravamo. To je obilježje i manifestacija Allahove Apsolutne volje koju niko ne može izmijeniti ni preinačiti. Nema sumnje da ima zagriženih neprijatelja koji se uvijek pojavljuju pred onima što život žive tako ispravno, kojima se grudi nadimaju od bijesa i gnjeva na vjernike. Takvi im prave zamke da ih smrve. Iz zasjede ih motre, svakodnevno im postavljaju nove opasnosti. Međutim, pravi vjernici iz tih iskušenja izlaze uvijek snažniji nego što su bili. Štaviše, preobražavaju se u iskreno predane, još privrženije vjernike, s jačim osjećajem zadovoljstva. Neovolje pretvaraju u ugodnosti, poplave iskušenja u filter za proičišćavanje i oplemenjivanje. Ne odustaju od vlastitih ideja i ponašanja.

Muslimani su dužni vratiti se sebi i svojim vrijednostima, odlučiti se da stalno ostanu pri sebi, da se iz svojih izvora osnažuju svim potencijalima. Izvori vjere islama su Kur'an i Sunnet. Vjera izbija iz njihovog središta. Islamska zajednica je zauzela zavidan položaj. Postala je uzor drugim zajednicama, i to će biti sve dok se bude pridržavala Božijeg sistema. U protivnom, koliko se bude udaljavala od vlastitih vrijednosti i oponašala strance, toliko će padati kao rob svojih strasti i pobuda. Iz očaja u očaj, iz sramote u sramotu, padat će licem prema zemlji.

Musliman nikad ne smije zanemariti vlastite vrijednosti, niti nastojati da koristi tuđe izvore, osim pod uvjetom da mu to dozvoljavaju načela i pravila vlastitog sistema, i to nakon što budu pročišćeni kroz filtere. Kako ne bi bilo pogrešno shvaćeno ono što želimo reći, istaknut ćemo slijedeće: Islam muslimanima ne zabranjuje da izučavaju fiziku, matematiku, astronomiju, medicinu, tehnologiju, opću upravu, upravne poslove, agronomiju i slične nauke. Naprotiv, preporučuje im da njima dobro ovladaju, da ih koriste i prihvataju, ma odakle dolazile. Međutim, ne želi da muslimani stalno slijede druge, već im preporučuje da od stranaca iskoriste što mogu, a da se što prije oslobode klanjanja njima, uz podizanje vlastitog svijeta na sonovama Božijih konstitutivnih odredaba kao zakonodavnih propisa.

Naši djedovi su se u zlatnom dobu svakodnevno podsjećali na to da su „Allahovi zastupnici na Zemlji“. Nastojali su udovoljiti volji Uzvišenog Allaha i zadobiti Njegovo zadovoljstvo u svakoj ovosvjetskoj i onosvjetskoj aktivnosti. Prilike su procjenjivali vagom šeriatskih propisa i ocjenjivali domete povezanosti s Gospodarom ozbiljno nastojeći da konstitutivna načela upoznaju na osnovama ozbiljne ljubavi za istraživanjem činjenica. Izoštravali su pogled da proniknu u postojanje i zbivanja. U ponašanju su uporno težili usaglašavanju onog u šta su pronicali i saznavali i šta su slušali i razumijevali, u krugu porodice, društva i svega postojećeg. Pretrčavali su od znanja ka spoznaji, plutali su od spoznaje ka ljubavi videći u svakoj stvari, zbivanju i dostavljanju od Uzvišenog Allaha sredstvo uspinjanja ka Njemu, da bi vjeru stavili u prioritet ovosvjetskih djela i onosvjetskih zapažanja.

Takav horizont su dostigli jer su živjeli islam i oživljavali ga smatrajući ga nedjeljivom cjelinom. Dostigli su ga svojom ljubavlju iz dubine srca i razvijanjem te ljubavi kod drugih te time što su islamski život shvatali kao svrhu života. Kad im se u srcima čvrsto ukorijenio duh takvog pokreta, sama od sebe se utemeljila ravnoteža između ovoga i budućeg svijeta koja ih je učinila uravnoteženim društvom. Postali su sposobni sebe izraziti na svim mjestima i u svim životnim područjima. Zahvaljujući tome, oni se još obnavljaju i mijenjaju na nivou „svojih karakternih obilježja“, streme mijenjanju stalno se udubljujući i postajući, s vjerovanjem i aktivnostima, profesori koji čovječanstvo uče civilizaciji na jednom širokom geografskom prostoru. Oni su bili ogledala Uzvišene Istine u aktivnostima i mirovanju, u govoru i šutnji. U svim usklađenim postupcima i odmjerenom ponašanju svi su bili muzički instrument koji su izvodili himnu Uzvišenoga. Njemu su pozivali otvoreno poput poziva telala, kao da su, s udubljivanjem i spoznajom, bili društvo ashaba, kao da su bili zastupnici brojnih osobina koje su se mogle vidjeti kod Vjerovjesnika, s.a.v.s.

Kad te osvjetljivače uđu u odnose s Uzvišenim Allahom ili kad razmišljaju o budućem svijetu, oni se s vremena na vrijeme prepuštaju prostranstvima spoznaje, pa se iz dubina sebe tresu, a srca im drhte. Razmišljaju, svode račune i sve u sebi srvanavaju. Sve mjere standardima srca, stalno osjećajući na plećima teret odgovornosti i zaduženja, kao da je planina. Tjelesni porivi i prohtjevi se u njima sasvim tope i mijenjaju ih u duhovna bića, posebno kad im se u srca slijevaju činjenice koje iznosi i komentariše Kur'an. Ta srca koja postaju takva kao da je svako od njih Božija kuća čiste se od svake strane misli. Ne razmišljaju ni o čemu osim o Uzvišenome, ne osjećaju ništa osim Uzvišenoga. S Njim u mislima im sunce i izlazi i zalazi.

Radi se o tome da u srcu koje vjeruje pored islama nema dovoljno širine i za neka druga uvjerenja i predodžbe. Tek što vjerovanje i islam uđu u srce, ono sve stečevine pomete, obriše i odbaci. Pobožnost sve njegove dijelove oboji svojom bojom, a održavaju ga osjećaji dobročinstva u toplini s kojom gleda Istinu – ili Ona njega gleda – a u njemu ne ostaje ništa osim povjetaraca koji pušu od Uzvišenoga.

Zahvaljujući tim odnosima s Uzvišenim Allahom, koji počivaju na vjerovanju i islamu, u mislima i ponašanju čovjeka se ogleda ispravnost koja ne oscilira. Ogleda se trajna odanost, stalan osjećaj saradnje, odvažnost u srcu usljed pouzdanosti, kao i onosvjetska svojstva. Vjerovanje koje s tom mjerom prodire u unutrašnjost čovjeka ogleda se u svim njegovim stanjima i prilikama, svejedno da li se radi o upravnoj službi, komercijalnim poslovima, trgovanju na pijaci ili drugim društvenim aktivnostima. Ono utiskuje njegova obilježja, na njegovom duhu iscrtava sliku smisla, a ta slika se vremenom pretvara u rječitu kasidu koja se čita iz njegovih postupaka i ponašanja, kao da je vjernik, sa svojom privrženošću, upravo otjelovljenje smisla riječi: „Kad ga vidiš, sjetiš se Uzvišenog Allaha“.[6]

Uvjereni smo da su vjerovanje i islam u svom pravom smislu upravo to. Božije davanje koje nazivamo „vjerom“ skupni je naslov za sve to, a „religioznost“ je naziv za postojanje te veličanstvene činjenice u vidu života i oživljavanja života. Njegov početak počiva na riječima očitovanja (Kelime-i šehadetom) i očitovanju Tevhida, a završetak mu se proteže sve do viđenja Uzvišene Istine. Svako ko se njime zadovolji i tako živi – Allah zna sve tajne – jeste vjernik, musliman i pobožan sa stanovišta Kur'ana i Sunneta. Bilo koji naziv ili drugačiji naslov koji se pridodaju mimo ovih, znači omalovažavanje i umanjivanje vrijednosti.

U korpusu islamskog nazivlja, uz naziv „islam“, pojavljuju se nazivi „musliman = muslim“, (a u turskom jeziku) i „dindar“, kojim se značava „onaj ko je privržen vjeri islam“. Međutim, pojavljuju se i izrazi koje su stranci svjesno podmetnuli (našem jeziku), a prožeti su mržnjom, kao što su „islamist (islamijj)“ i „teist (dinijj)“.[7] Takve riječi i kvalifikacije mi u svojoj vjeri ne poznajemo ni otprije ni u naše vrijeme. Nas ne zanima to što su se takvi ili slični nazivi, pojavili u nekim drugim vjerama. Prema našoj vjeri, musliman koji počini grijeh ili zapadne u pogrešku, „grješnik“ je, ali ostaje „vjernik“. Onaj ko napusti djelovanje kao jedno od islamskih načela, pod pretpostavkom da ga ne negira, ostaje „musliman“. Prema tome, nazivanje nekoga ko želi živjeti potpunu vjeru „islamistom“ ili „teistom“ neadekvatno je, kao što ni nazivanje onoga ko djelovanje napusti zato što ga ne voli i za to što ne mari, „nevjernikom (kufrijj)“, „zabludnikom (dalalijj)“ i „bezbožnikom (fiskijj)“, nikako ne dolikuje. Mislimo da je svako dužan čuvati čistotu svog jezika, razmišljati i govoriti na nivou koji dolikuje čovjeku. Dužan je učiti kako treba svakoga poštovati i uvažavati.

[1] Ističem da nazivi islamist i teist u turskom jeziku još teže odzvanjaju kroz izgovor islamdži i dindži, sa slovima koja označavaju pripadanje (dž i i), po kojima se prepoznaju nosioci zanimanja, kao što su kebabdži, halvedži, pa proizlazi da onaj ko poziva u islam shvata islam kao svoje zanimanje ili nešto čime može trgovati (op.prev.).
[2] Teist (ed-diniju) je naziv koji označava onoga ko je povezan s vjerom, onako kao što islamist označava onoga ko je povezan s islamom. Dva naziva se upotrebljavaju u nekim sredinama aspirantski i neprijateljski raspoloženim prema islamu, posebno u Turskoj, u svrhe narušavanja ugleda savkog muslimana koji štiti i brine se o oživljavanju vjerskih osjećaja i njihovom prenošenju drugima. Ove pojave u sukob dovode mnoge kulturološke termine koji obolježavaju islamski svijet, a Tursku posebno. Sve što se time želi, svodi se na cilj da se uspostavi razlika ili odvajanje između muslimana i dostavljača, odnosno vodiča ili daije. Time se dostavljača, vodiča ili daiju, u nekim sredinama, želi lišiti islama tako što bi ih se stavilo u izolaciju i osamu (op.prev.).
[3] Prenosi ga El-Buhari.
[4] Cilj je da se ne shvati kako autor uzroke gleda sa smislom da uzroci određuju rezultate (vidjeti kako je to objašnjeno u djelu Nahnu nukimu sarha'r-ruhi (Mi podižemo zamak za dušu), istog autora, Kairo, 2009., str. 117., (op.prev.).
[5] Bediuzzaman Said Nursi, El-Leme'atu, El-Lem'atu s-salise, Kairo, 2007., str. 25.
[6] Ibn Madždže, Ez-Zuhd, 4.
[7] O ovim nazivima je i ranije bilo riječi, (op.prev.).

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.