Bio je dvorac vjerovanja i aktivnosti

Bio je dvorac vjerovanja i aktivnosti

U ljudskom rodu nema niko ko je načinio takav poželjan i uravnotežen spoj između vjerovanja i aktivnosti, jedinstven u svojoj vrsti, osim velikana Muhammeda, s.a.v.s. On se uz Uzvišenog Allaha vezao sveobuhvatnim vjerovanjem, uvjeren svim bićem da je Allahov poslanik, apsolutno i sasvim mu se predavši. Djelovao je u svakom trenutku s dubokim osjećajem odgovrnosti. Nikad ga ništa nije navelo da oklijeva i koleba se u uvjerenju, u pozivanju na Pravi Put, da Allah njime bude zadovoljan. Ljudi su ga prihvatali kao dvorac iskrenosti i povjerljivosti. Ko je imao sreću da ga upozna, prihvatio ga je kao poslanika i u njega se pouzdao, svoje vjerovanje je uz njega vezao i slijedio ga korakom koji će ga približiti Allahu.

Visoko povjerenje, čvrsto naučavanje o općim principima koje je iznio na radost svijetu, ispravnost puta i ozbiljnost u čestitom životu neuporedivi su plodovi i riznice koji su hiljade i stotine hiljada ljudi naveli da za njim neprestano trčeći hrle, ne osvrćući se na navike, običaje i tradiciju čvrsto ukorijenjene u krvi i mesu. To je bio rijedak slučaj bez premca u historiji koji potvrđuje da je on poslanik Uzvišene Istine. Psiholozi i pedagozi bi trebali dobro razmotriti osnove toga sveopćeg svjetskog prevrata koji je izveo Vjerovjesnik, s.a.v.s., ponovo ispitati njegove nauke, naučavanja i misli, utoliko prije što su nemoćni da u naše vrijeme, koje obiluje sredstvima i aparatima odgajanja, otklone makar neke navike od makar jednog broja djece!

Stasao je u sredini u kojoj su se ljudi međusobno uništavali oko mjesta i položaja krećući se uvijek s osjećajem samostalnosti ponoseći se pljačkanjem i otimanjem, priželjkujući da se za njih zna. Kao jedini cilj, željeli su lagodan život u bogatstvu. To je bila sredina uvijek spremna na neprijateljstvo, nasilje, šovinizam, egoizam, zavist i razvrat, sredina u kojoj su se čuli samo urlanje nasilnika, jauci zlostavljanih, jecaji slabih i zavijanje slijepe sile, onako kako je to opisao Mehmed Akif:

Sva Zemlja je, nekako, tada
Bila i gora nego što je sada;
Okrutniji od hijena bili su ljudi;
Rastrgavali su one bez ošrtih zubi;
Svugdje je vladala žalost i tuga;
Sukobi su se širili kao kuga;
Tako je to na Istoku i sada; [1]

Nasilnici su bili brojne družine koje su u skupinama išle vođene pobudama osvete. Bile su gomile ljudi zaraženih groznicom dominacije nad drugima, a ti drugi su poniženost pod nogama nasilnika smatrali znakom neizbježne pokornosti i poslušnosti. Tako su tu postojali tlačeni jadnici i okrutni vladari koji su predstavljali slijepu silu. Izgubivši svaki osjećaj, većina ljudi je bila eksploatisana kao roblje. Među njima je bilo onih koji su se okretali od načela morala i ugrožavali dobre navike i visoke ljudske vrijednosti, koji su se zabavljali, koji su ogrezli u opačine, koji su bili primorani da pokornost Bogu izražavaju u okvirima pravila koja su iznijeli ljudi. Bilo je mnogo i drugih različitih grupacija i vrsta. Takva je bila prevlađujuća scena na licu Zemlje. Iz tih raštrkanih ljudskih grupacija, od kojih je svaka bila nadnesena nad neku provaliju, on je uspio izgraditi odlično idealno društvo nadmašivši sve što je poznavala historija.

S iznesenim temeljima je išao prostranim putem pobožnosti koji vodi u blizinu Uzvišenog Allaha, sasvim i precizno se usklađujući s općim kosmičkim principima koji onoga ko ih slijedi vode ovosvjetskom i onosvjetskom cilju. U njegovom divnom okruženju ljudski rod je udisao zrak sklada s prirodnim zakonima, pomiješanim s vjerom, Bogobojaznošću i metafizičkim vrijednostima. U njegovom poslanju, ili u zastupanju njegovog poslanja, nema sudaranja sa stvarima i zbivanjima. Ni u kojem slučaju u njemu nema zanemarivanja čovjeka s njegovim tjelesnim i duhovnim obilježjima.

Od raznih dijelova, različitih filozofija i kultura izgradio je društvo organizovano poput „utvrđenog zdanja“ koje se može natjecati s melecima, koje odbija pretjerivanje i otklanja nemar u krugu skupina ljudi stranih jednih drugima. Na budući svijet je ukazivao kad je govorio o ovom svijetu, a pažnju na dušu skretao kad je govorio o tijelu. Svemu je pridavao odgovarajući značaj.

Njegova dostavljanja su obuhvatala mnoge stvari počevši od vjerovanja, preko praktičnog ibadeta, pa do, naravno, u najširim okvirima, ekonomije, administracije, prava, međunarodnih odnosa, pravila rata i mira, temelja odgoja i obrazovanja, načela čišćenja tijela i principa oplemenjivanja duše. Osnove svih tih stvari je objašnjavao jezikom koji razumije većina praktično dokazujući mogućnosti jednostavne primjene. U tome svemu je bio idealan uzor.

Nakon njega su osnovani deseci država, vladale su stotine naroda u skladu s tim principima. Na nebu ljudskosti su se pojavljivala „Sunca“ i „Mjeseci“, iz reda miliona prosvijetljenih duša, mislećih umova, ljudi „od stalne akcije“, pravnika, velikana i vrijednih učenjaka, uprkos stalnom neprijateljstvu nekih protivničkih strana, njihovoj ljutnji, mržnji i bijesu, stalnom zadirkivanju i napadima. Od samog vremena počašćenosti vjerovjesništvom našao se naspram širokoga inatnog fronta najbližih neprijatelja, zaoštrenog do najžešćeg neprijateljstva zaslijepljenog mržnjom, omalovažavanjem i nemilosrdnošću. Međutim, nije zadrhtao. Nije očajavao niti se i na što osvrtao. Naprotiv, ostao je, na jednoj strani, učitelj koji svome poslanju poučava kako bi podigao aktivno društvo, a, na drugoj strani, uspio je ostati čvrst i suprotstaviti se raznim vrstama neprijateljstva grupacija koje nisu imale vjere i u koje se nije moglo imati povjerenja. On se u tom okeanu nije bojao ni plašio, nije strahovao niti paničio. Nijednog trenutka nije oklijevao. Isto tako, nikad nije podlijegao skanjivanju, uzmicanju, greškama i njihovom popravljanju, polasku za nečim pogrešnim ni čekanju pogodne prilike.

Nije se posljedica reakcije bojao kad se sam s cijelim svijetom suočio iznoseći svoje novo tumačenje postojanja. Oštro je pozivao – naše duše su iskup za taj glas – obznanjujući Istinu u lice vjerskim i drugim sistemima. Kritikovao je mnoge pojave u ekonomiji, politici, vojsci i kulturi popravljajući ih koliko je trebalo. Kako god se nije bojao i ni oklijevao, ni od onih koji su ga slijedili nije uvažavao ispriku za strah i predomišljanje. Čvrst je bio u dostavljanju i poslanju. Postao je garant povjerenja i sigurnosti kod svih. Obećanjima, vijestima i opomenama uvijek je udahnjivao dah jasnog dokaza. U uši onih kojima je ponestajalo strpljenja u čekanju budućeg svijeta, za koje im se činilo da je oduljilo, došaptavao je draži čekanja na početak aktivnosti. Junake strpljenja je načinio od onih koji se nisu mogli strpjeti! Isto tako je od paralizovanih duša, slabašnih volja i ugnjetavanih skupina, nakon što su ušle u njegovu vjerovjesničku orbitu, načinio odvažne junake koji su se opasavali pojasom vjerovjesništva.

Nikad se nije povio niti zaokrenuo u dostavljanju poslanja tokom časnog razdoblja upućivanja u Mekki, ili pred pritiscima, ratom i bitkama, kojih se poduhvatala neprijateljska strana. Nakon što je sam srušio lažne vrijednosti odlazećeg naslijeđa i truhloga starog sistema, „sravnivši ih sa zemljom“, susreo se sa strašnim protivljenjem i izlagao se raznim vrstama opasnosti i prijetnji. Sve to ga zajedno nije omelo da nastavi hod svojim putem. Kad se sklanjanjem u pećinu Sevr kao prognanik iz Mekke u Medinu jedva uspio prokrasti kroz neprijateljske zasjede i zamke ispunjene mržnjom, kad mu je tegobno putovanje presijecano nekoliko puta, kad je neprijatelj protiv njega poveo rat na Bedru, kad se suprotstavio onima koji su bili odlučili piti mu krv na Uhudu, kad se odupro osvetničkoj opsadi na Hendeku, kad je izdržao kišu strijela u grudima na Hunejnu - u svim tim situacijama se iskreno i hrabro borio postajući uzor u čvrstini i stamenosti svima kojima se događalo da se uplaše. Svojom čvrstom voljom je uzdigao volju kolebljivaca i tako vjetrove gotovog poraza, proisteklog iz posrtanja drugih, preokretao u povjetarce pobjede. Odagnavao je javljanje ubitačnih pretpostavki, praćenih plačnim jadikovanjem koje je najvaljivalo poraz, da bi ih pretvarao u pobjedničke pjesme i slavljeničke povike.

Bio je junak bez premca. Međutim, bio je i disciplinovan i pronicljiv srazmjerno hrabrosti. U nekim prilikama se mogao vidjeti kako ne mari za život, a u drugima je oduševljavao predostrožnošću i oprezom koje je preduzimao. Na smrt se nije osvrtao već ju je smjelo čekao. Istina je da se njegovo gledanje na život, po onom kako je razumijevao življenje, moglo opisati kao prateća pojava koja stoji u službi obaveze pozivanja. Život je dostojan življenja samo „da bi se Allahova riječ uzdizala“, da bi se služilo Uzvišenoj Istini. Inače, život uistinu nema nikakvog smisla. Takav život je kod njega bio most za prelazak u vječne svjetove, pa se, kao takav, može smatrati i prolazom ka dobicima.

Cijeli život je proveo privržen takvom gledanju. Ustajao je i sjedao s osjećajem „oživljavanja“. Zadovoljavao se radošću drugih i njihovom srećom. Na druge je trošio sve što je dobijao, činio ih sretnim. Zadovoljan je bio i minimalnim. Jeo je, pio i odijevao se jednostavno. Njegov život je posmatrača uvjeravao da je okrenut Allahu, da mu toga nije dosta, a takvo ponašanje nije promijenio tokom cijelog života. Oživljavati mu je bilo ugodnije nego živjeti, hraniti druge slađe nego jesti, usrećiti drugoga preče nego biti sretan. Sve što bi našao, trošio je na one kojima je potrebno. Ruku pomoći je pružao svakom siromahu i nevoljniku. Izmirivao je dugove dužnih. Uporno je na druge trošio, s najzapuštenijih srca hrđu topio da bi mračne koridore preobražavao u „Božije kuće“ gdje se širi svjetlost.

Kad je s ovog svijeta otišao čovjek jedinstven u prostoru i vremenu, koji je čestiti život učinio većim blagodarom od života miliona ljudi, na drugi svijet je preselio a njegov blagodarni štit je, gledano očima bilo koga ko ostaje na ovome svijetu, vrijedio tek nekoliko dirhema.

Shodno svemu, onaj ko ga posmatra objektivno, obraćajući pažnju svemu važnom, uvjerit će se da je biće iznad bića bio s vjerovanjem, znanjem, strpljivošću, blagošću, poštenjem, suzdržljivošću, hrabrošću, čašću, ispravnošću, skromnošću, dostojanstvom, govorom, druženjem, aktivnostima i mirovanjem, u svim okolnostima, individualnim, porodičnim, društvenim, administrativnim, ekonomskim, vojnim i pedagoškim. To se jasno vidi iz slijedećeg:

1. Pravi je nasljednik svih prethodnih vjerovjesnika i poslanika. Allah je drugim vjerovjesnicima dao oporuku da prihvate njegovo poslanstvo, a time se jasno pokazuje da je ta oporuka data njihovim zajednicama.

2. Poslan je s vječnim svjetskim poslanjem, a ne nekome stanovitom narodu ili samo nekoj zemlji, kao što su bili drugi vjerovjesnici. Dokazi tome se mogu naći u odgovarajućim knjigama.

3. On je otjelovljena milost, upućena ljudskom rodu, njegov posljednji upućivač. Dokaz tome su ajeti plemenitoga Kur'ana. Njegov časni životopis je izričit dokaz tome.

4. Ta otjelovljena milost je postala štit koji čuva njegovu zajednicu. Oni koji ga slijede time su se od opće propasti nakon njega osigurali kako se nisu osigurali sljedbenici nijedonoga drugog vjerovjesnika.

5. To je izniman čovjek visokih kvaliteta, kojim se Uzvišeni Gospodar zaklinjao mimo ostalih vjerovjesnika, potvrdivši to isticanjem „tako mi života tvoga“. Njegov život je odraz Uzvišene Istine u ogledalu u kojem se ogleda, a Uzvišeni se njime zaklinje.

6. On je onaj koji se odlikuje i time što je Uzvišeni Allah sve vjerovjesnike oslovljavao imenom, a samo njega je oslovljavao dvjema titulama, vjerovjesništvom i poslanstvom. U tome je za vjernike sadržana pouka koju trebaju uzeti za sebe.

7. On je onaj kojem su dati „sumarni govori“, sa smislom „sumarno, rječito i koncizno objašnjenje“, kako smo već naprijed isticali.

8. On je onaj koji je, zbog otvorenog ustrajavanja na svome putu, u pobjedama pomagan strahom u srcima neprijatelja. To mu je bila posebna milost i zaštita od Uzvišenoga Gospodara.

9. On je sam dobitnik sreće da bude zaštićen od približavanja loših djela njemu, pored toga što je bio sredstvo stalnog otvaranja vrata pokajanja od grijeha.

10. On je onaj kojem je data Knjiga privilegovana da bude posebno sačuvana štićenjem od mijenjanja i iskrivljavanja, sve do Sudnjeg dana. Po tome se ona razlikuje od drugih Knjiga.

11. On je udostojen počašću da budući svijet vidi i u njega duboko pronikne dok je još bio na ovom svijetu. Odlaskom i ljepotama boravka na Mi'radžu nagrađen je za plemenite dubine pobožnosti, kao i za plodove poslanja koje je iznio.

Pored ovih posebnih obilježja koja su tek kapljica u moru, on je odlikovan veoma brojnim stepenima i položajima, kao što su nadnaravnost plemenitoga Kur'ana i još neke kosmičke nadnaravnosti, za koje smo uvjereni da bi njihovo obrazlaganje zahtijevalo tomove knjige.

Činjenica je da sve njegove dubine proizlaze iz širine njegove misaone naravi. Gledano s tog stajališta, on se kiti osobnošću kakvoj su tijesni svaka definicija i opis. Njegova osobnost je viša od melekanske, a njegovo uosobljenje je prvo i najstarije što postoji. Nastanak njegovog postojanja kao prve svjetlosti i jezgra sasvim je jasan. S njim se najprije pokreće pisanje blagoslovljenog pera, s njim se ostvaruje ljudski program. On je najljepši izričit dokaz vjerovjesničkog niza u istinskom postojanju. On je prvo ogledalo na kojem se zrcali osobnost. On je najčišći i najprovidnije mjesto za pokazivanje Božijih svojstava. On je najrječitiji verbalni i praktični tumač Uzvišene Istine. On je otjelovljena milost Uzvišenog Allaha na dva svijeta i znak upotpunjenja Njegove dobrote i blagodati nama.

S njim su sve Božije tajne postale poznate i jasne. S njim su osvijetljeni svjetovi. S njim su se rastupili gusta magla i dim, a time se i jasno pokazalo drugo lice bića. Sve čime je Adem, a.s., poučavan sumarno, s njim je dobilo sasvim detaljan opis. On je jedino drago sredstvo koje nas ka Uzvišenoj Istini vodi bez skretanja i lutanja. Kod njega su ključevi riznica Božijih tajni. On je povjerljivi polagač tajni o početku i kraju postojanja.

On kojem niko nije ravan - prava je busola. Pokornost njemu Uzvišeni nagrađuje kao i pokornost Sebi. Svjetlošću koju on širi bića su osvijetljena da bi postala knjiga, velebni dvorac i izložba. Tako su osvijetljene velike tmine i beskrajno sljepilo.

Zahvaljujući njemu, pomrčine su postale svijetle. Na njegovome čistom horizontu su se konačno sreli nebo i Zemlja.

On je taj čije poslanje je Kur'an; on je taj čiji horizont je spoznaja; on je taj čije obrazloženje je jasan dokaz. On je sredstvo zadobijanja sreće na oba svijeta. On je taj ko je lijepom učenju Kur'ana dao hiljadu ushićujućih obilježja; on je taj čije će se lijepo ime sve do Sudnjeg dana spominjati vezano uz učenje Kur'ana.

On je osovina ljudske časti, središnja tačka vjerovjesničkih istina. On je zapovjednik vjerovjesničke vojske, upućivač ljudi i džina, iskren vodič s kojim niko ne zaluta. Njegov čin je „zapovjednik brigade vjerovjesničke armade“, kako je to rekao pjesnik Faduli. Njegova Knjiga je najveći dar Uzvišenog Allaha; on je mjesto na kojem se pokazuje Džibrilov duh. Bez sumnje, njegova dostavljanja su eliksir našeg života. S njim se čovječanstvo probudilo uz istinske ljudske vrijednosti, s njim se obojilo bojom kakvom je Uzvišeni Allah zadovoljan. U njegovom odsustvu je prava tuga i potpuna osama, a okretanje od njega je jasna zabluda i neizbježno razočarenje.

On je središnja tačka uzvišenih Božijih imena i svojstava. On je polarna zvijezda na nebu vjerovjesništva. Prva pojava i sumarna istina su zajedno stasale povezane s njim. Posljednja otjelovljena Božija zaštita izražena je njime. Ključ zauzimanja kod Allaha, koji će na Sudnjem danu otvarati svaka vrata, predat je njemu.

Poslanje kojim je Uzvišeni Allah njega obavezao jako se razlikuje od svega čime je obavezao sve druge vjerovjesnike. Usmjeravanje Allahove dobrote na njega ima smisao ukazivanja počasti i privilegovanja. Kad ga Gospodar oslovljava, oslovljava ga posebnim stilom kojim ga podržava, a nas poučava etici razgovora s njim. On je drag sagovornik, s predodžbama o lijepom oslovljavanju i ukazivanju počasti time: Nun. Tako Mi kalema i onoga što oni pišu, ti nisi, milošću Gospodara svoga, lud; ti ćeš sigurno nagradu neprekidnu dobiti jer ti si, zaista najljepše ćudi (El-Kalem, 1-4). On je podrška peru kojim je ispisivano postojanje, duh, smisao i svrha ispisivanja redova o bićima i njihovom smislu. On je najrječitiji tumač nepoznanica u pojavljivanju Božijih tajni, riznica istinskog znanja o Gospodaru. On je najadekvatnija osoba za visoki položaj naveden u ajetu: Reci: „Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!“ (Ali 'Imran, 31); najsvjetlija pojava za položaj: Oni koji su se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu (El-Feth, 10); čovjek koji najviše nastoji širiti svjetlost Allahovog zadovoljstva, svjetlost koja stalno upućuje: a Gospodar tvoj će tebi sigurno dati, pa ćeš zadovoljan biti! (Ed-Duha, 5). On je pravi smisao sadržine: a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali (El-Enbija', 107); tajni ključ vrata za svjetove koji su u prolaznom životu ukrašeni vjerovanjem i spoznajom, a na budućem svijetu Džennetom i Allahovom ljepotom. On je svjetlosno sredstvo dokučivanja metafizičkih ljepota, tumač istina čija se vrijednost ne može shvatiti, poseban pravnik za Božanski svijet, obasjani istok za horizonte Božijih svojstava, vodič i pouzdan upućivač onima koji ga slijede, istinska busola sljebenicima Tevhida, buktinja Božije svjetlosti koja rastjeruje tamu, maglu i dim, okean svjetova shvatanja i osjećanja, dobar, iskren i dovoljan prijatelj onima koji su srce predali Uzvišenom Gospodaru, najzagriženiji neprijatelj šejtanu i šejtanlucima, zaštitni zid na ovom i budućem svijetu onome ko se iza njega zaklanja. On je onaj ko se za sljedbenike kod Allaha najviše zauzima za oprost malih prijestupa.

S njim su olakšane teške obavezanosti, pod čijim teretom se nije moglo stajati. Zahvaljujući njemu, sa zajednice su uklonjeni greška i zaborav. U njegovom okruženju i klimi oprost i kazna su promijenili naravi. U sve grudi je usađena nada u oprost i praštanje.

On je uzvanik kojeg je Uzvišeni Gospodar pozivao na nebeski pir. On se na nebo uspinjao i prošao „blizu koliko dva luka ili bliže“, gdje su ga mnogi posmatrali. Ugošćavanje u „Sidretu-l muntehau“, uz viđenje onog što ima tu, nagrada je data jedino njemu: pogled mu nije skrenuo, nije prekoračio (En-Nedžmu, 17), nije imao vrtoglavicu ili mrak pred očima. Uzvišeni Allah mu je darovao čvrstinu i samopouzdanje. Vidio je pojavljivanje Najvećega Postojećeg, s posebnim obilježjima koja su mu sasvim zabljesnula oči. Kad li, On, pred svim stanovnicima neba „na njega prstom pokazuje“. S njim je, prvi put u društvu i u službi čovjeku, na to nezamislivo nebesko putovanje išao i Džibril. Sidretu-l munteha mu je bio prva destinacija, a „blizu koliko dva luka ili bliže“ je mjesto na kojem pamet staje. „Susret s Allahom“ je korak koji premašuje mogućnosti da se shvati i razumije.

Sažetak toga svega mogu biti riječi Eš-Šejha Galiba:[2]

On je prvak poslanika, slavom ovjenčni šah;
U život jadnika je unosio života dah;
U Božijem prijestolju oslonac najpouzdaniji;
On je najhvaljeniji, hvaljeni, hvale najdostojniji.[3]

On je vidio i vratio se da nam kaže šta je vidio. Čuo je i vratio se da našoj znatiželji iznese šta je čuo. Našim osjetilima je došapnuo tajne početka i kraja, izvanjskoga i nutarnjeg. On je najvažniji simbol prvoga, a ogledalo drugoga na kojem se razlijevaju svjetlosti. On je najprodorniji glas koji poziva u suštastvenu (esencijalnu) Jednost i jedinstvenost Njenih svojstava. On je istinski savršen čovjek, pouzdani izlagač znanja o Suštini (Esenciji), Njenim svojstvima i imenima. Od prvog određenja, on se iseljava u ljudske horizonte pod imenom Ahmed, u Medini postaje gost pod imenom Muhammed, a od samog početka nosi bajrak zahvalnosti pod imenom Mahmud. On je taj koji ukazuje na zastore Dženneta i Božije ljepote. Nabujali je izvor za duhovne svjetove. Zajedno sa svim časnim imenima, neizostavni je ugradni element za tjelesni svijet.

Srž i jezgro postojanja! Plode stabla stvorenog svijeta, gromki glasu istine o Jednosti, da nije tebe, ni mi ni druga stvorenja ne bismo imali nikakvog smisla! Zahvaljujući tebi, mi smo sebe pročitali da bi svako stao na svoje odgovarajuće mjesto, u pravom redu.

Tvojim dolaskom, jasno je postalo postojanje. Sklonjena je magla ispred očiju. Počašćenošću tvojim dolaskom, sve je promijenilo narav i postalo jasan jezik koji govori u ime metafizike.

Iako tvoja sjenka nije pala po zemlji, mi smo se, zahvaljujući njoj, spasili od pada i vječne propasti. Od iskona tebi je povjeravano rješavanje zamršenog čvora bića, tebi prepuštano procjenjivanje i vrjednovanje. Oni koji su dolazili prije tebe zadovoljavali su se sricanjem sumarnih pitanja o tome zapletenom čvoru, a ti si taj ko je čvor razriješio i sumarno razložio u detalje. Tebi su predati ključevi dva svijeta, da procjenjuješ prvi i predaješ drugome. Ti si taj ko otvara vrata ovog svijeta i vodi putem za budući svijet. S poslanjem si postao onaj ko govori u ime istine o Jednosti, ko spašava ljude i džine.

Prije tvog dolaska na ovaj svijet i počašćenosti svijeta tvojim dolaskom, stotine i hiljade ljudi svijetlog obraza su pozivali u Tevhid, ali niko nije dostigao taj davudovski[4] nivo. Njihove nadarenosti su imale određene granice koje nisu mogle prekoračiti i dosegnuti tvoje horizonte. Nastojali su širiti poslanja i dostavljanja najbolje što su mogli, prelazili i što se ne može prijeći. Među njima je bilo onih kojima je presijecan put. Bilo je i onih kojima su sječeni vratovi. Bilo je i onih koji su na drugi svijet preselili, iako su bili tek na početku ili na pola puta. Bilo je i onih koji su se suočili s najžeščom vrstom prkosa, a neki su bili kamenjem zasipani gdje god su došli. U svakom vremenu, svi su bili ispunjeni ljubavlju i čežnjom, a za života su po nekoliko puta kušali gorčinu smrti. Većina je vidjela ono što je željela, jer su se, zahvaljujući njima, izbavljale hiljade pridobijenih ljudi. Međutim, samo ti si omogućio da se glas pozivanja čuje na različitim kontinentima. Samo ti si čvrsto stao bez straha i drhtanja. Iz redova tvojih prijatelja u tome se razlikovao samo neznatan broj kolebljivaca. Valjalo je iznijeti ogroman posao. Svi koji su te slijedili tome su se potpuno predali. Hrlili su bez predomišljanja. Trčali su, ali se nikad nisu umorili, nikad nisu putem zaostali.

Oni su dostojni tebe, a ti si dostojan njih. Ti voliš njih, a i oni vole tebe, kao da ih je ruka Moći – da nas Allah nagradi osjećajima za takvo druženje – pripremila za druženje s tobom, pa su te bili dostojni i zasluživali to druženje. Kad si krenuo u takav odnos s njima, bio si radostan kao „u svadbenoj noći“.[5] Posmatrao si ih srcem; plakao si pred tim blistavim licima.

Mi'radž nije u udio dat nijednom sretniku prije tebe. Plovio si i vidio sve što je u vidokrugu bilo nadmaterijalno. Međutim, čak ni u izlivu te ljepote koja sjajem zasljepljuje oči, ti nisi prestao spominjati prijatelje i one koji će kasnije dolaziti. U srcu ti nije gasnuo plam ljubavi i čežnje da kažeš šta si vidio, ispričaš šta si čuo i opišeš šta si doživio. Divni su tvoj i odlazak i povratak, kao i otvaranje vrata metafizičkog svijeta za pripremljene duše! Otišao si kako si otišao, vratio se kako si se vratio, ali u tome nebeskom putovanju, jedinstvenom u historiji, ostaje nešto što ljepote iskona povezuje s tvojim dahom. Nema niko na nebesima i Zemlji ko te nije s uvažavanjem pozdravio i s radošću te čekao. Svjetlost je odasvud izbijala, mlazovi joj se na sve strane razlijevali obuhvatajući sva vremena. Mi smo za sebe pridržali nadu i želju da nekoliko kapi iz snopova te svjetlosti padne i na grudi ovoga našeg đavoljeg vremena. I dalje ćemo se nadati i moliti. Ti ispunjavaš obećanje, a svoju ljubav nisi uskratio ni ovom vremenu. Plemenitošću, brigom i podrškom ti zasipaš sve krajeve; uistinu im ništa ne uskraćuješ. Onaj ko se iz naših redova uputi ka svjetlosti, ide vođen tvojom svjetlošću. Ako budemo živjeli, makar i kao skupina, to će biti zato što tebi pripadamo.

Blagodarni Vjerovjesniče koji uvijek lebdiš u visinama, ti si nam duša smisla. Tvoje poslanje je lijek za naša hronična oboljenja. Molimo te da nam opet dođeš, da nas ne ostavljaš bez duha. Molimo te da nam opet govoriš, da sljedbenike ne ostavljaš u vrtlogu briga. Na putu kojim mi idemo, mnogo je onih koji „jedva čekaju da nas nesreća stigne“. Mnogi veliki požari smutnje vidike nam zamagljuju dimom. Ma šta bilo, mi putem uporno idemo iako se, dok idemo naprijed, često i spotaknemo. Učini da druženje s tobom bude znak na našem putu. Učini da nam se srca osjećaju umirena tvojim vođenjem i upućivanjem na Pravi Put. Ovim putem su išle hiljade i stotine hiljada. Prolazili su kroz trnje i bodlje, ali su ubirali obilje cvjetova. Često su se umarali i iscrpljivali, nekad se plašili i drhtali, ali su uvijek bili zadovoljni naknadom za trud, ozbiljnost i upornost. Ti si prisutan na početku puta ispunjenog iznenađenjima, a i na njegovom kraju. U odluci naših srca, ti si uvijek kao drag vodič prisutan iako si daleko od očiju. Ako naša srca i sada pulsiraju životom, to je od eliksira kojim si ti napojio naše duše. Ako su naše grudi otvorene za tebe, to je zbog privlačnosti tvog poslanja i njegovog usvajanja umom. Ako nas ne budeš zvao od srca, ako mi na horizontima svojih duša ne budemo čuli tvoj dah koji oživljava, uvehnut ćemo kao lišće koje u Jesen žuti. Postat ćemo uzrok puhanja vjetrova sjete na tvome horizontu. Silno smo željeli da se s dolaskom jeseni ne raspršujemo u grupice, da ne budemo uzrok tuge koja će te zadesiti. Međutim, uzalud!

Došao si da udahneš dušu u zamrla srca. To si učinio, obavio i ispunio s osloncem na izvore brižnosti i susretljivosti. A sada gledaj ove „žive dženaze“ koje gmižu tamo gdje je dugo vrijeme život bujao kao u vrtovima Irema! Slušaj gavrane kako glas dižu za inat slavujima! Slušaj festival cijukanja šišmiša na svim stranama! Dođi, smiluj se na naše stanje! Ne osuđuj one koji život traže u tvome odsustvu! U mnogim krajevima gdje je tvoje ime lebdjelo na nebu sada šejtani razvijaju svoje zastave. Sav svijet je zapao u omče siromaštva duha i smisla. Samo jedno tvoje nadvirivanje nad duše otklonilo bi zavođenje šejtana. Život bi buknuo u onima u kojim su glas i dah presahnuli prije nekoliko stoljeća. Mnogo je skupina koje izgubljene lutaju planinskim stazama i bogazama misleći da su pravi put! Mnogo je i onih koji nemaju nikakvog puta! Vjetrovi licemjerja pušu sa svih strana i u svim pravcima. Ciča zima neumorno udahnjuje osamu. Faustova djeca su lahkomislenija nego što su bila, a Mefistofeles je najvještiji praktičar! Mi smo uvijek savladani i cijenu stalno plaćamo kao da nam je suđeno da plaćamo danak. Otkako sam otvorio oči, gledam nas kako se pokoravamo i ponižavamo kao siročad za svadbenom sofrom. Gledam nas kako se pecamo u mreže izdajničkih ideja. Kako je moguće da budemo siročad za svadbenom sofrom, a ti si tu!? Šta bi značilo da ti izgubiš poziciju zaštitnika, našeg prijatelja i prosuditelja? Mi nismo siročad, nismo bez zaštitnika i prijatelja! Međutim, jesmo poput djece ulice, koja su se odrekla toplog skloništa i predala se toj ulici. Ne možemo se izbaviti od drogiranja posvuda, od nasilja koje sami sebi nanosimo, osim ako se tebi vratimo i ne udišemo tvoje cvjetne mirise. Banditi svugdje na putevima postavljaju zasjede, a zapomaganja pokradenih i unesrećenih se čuju sa svih strana. Lopovi su sve učinili dozvoljenim, sve otimaju. I naša srca spadaju u ono što su oteli! „Razum povratka“ je sada slomljena kost krila. Intuicija umorna jeca, a naše duše su u mreži malodušja. Otvori usta! Od svog disanja nam daj jedan svjež dah, probudi nas i vrati nas nama samima! Zakonitost nestanka se neće promijeniti bez utjecaja tvoga duha. Niko iz srca ne može izbrisati tvoje ime. Ti si naš iskonski dar, poklon koji se ne da izraziti cijenom. Ti si čuvar vrtova vječnosti. S nekoliko tvojih riječi, trnje će promijeniti svoju narav i pretvoriti se u ruže. Dok ti budeš govorio, sve pobude laži će se smrviti i otići u prah.

Utočište tražimo na pragu tvojih vrata. Uprokos stavrnoj udaljenosti, molimo te da nam govoriš kao što si govorio svojim najdražim. Dovoljno je da se tvoje usne pomaknu i ništavne će biti čini opsjenara govorom. Razriješit ćemo čvor na jezicima kojima je presuđeno da šute. Čak i ako to nisu zaslužili, pohrlit će glasovi da se slažu u koristan govor u tvoje ime. Mnoga su zamrla stoljeća oživjela tvojim dahom – naše duše duguju tome dahu! Mnogo puta se Israfil za nekoliko koraka unazad vratio i iz poštovanja zastao kad je čuo tvoje davudovsko puhanje u Sur. Mnogo puta su bezrodne pustinje tvojim dahom ozelenjele poput vrtova i parkova! Ne znam hoćeš li ovu „ponovljenu molbu“ shvatiti kao drskost!? Ako je to i drskost, ona je beznačajna u odnosu na prikraćenost naših srca tvojim odsustvom. Mi smo cvjetovi koji čekaju oprašivanje, a ti si vjetar koji donosi oplodnju. Mi smo mrtva tijela koja čekaju oživljavanje. Tvoj dah je nama eliksir života. Zapuši iznad naših glava, pokaži nam put preobražaja! Izlij na nas oblake i pljuskove kiše! Unesi u nas radost jednoga novog proljeća! Mi čekamo iznenadnu blagost i pažnju. Svoje glave stavljamo tamo gdje će stati tvoja stopala. Naše oči su uprte tamo gdje će zablistati tvoje očekivano pojavljivanje.

Ovaj svijet je tvoj svijet, pa vrijedi li išta ikakva riječ ili glas bez tebe na ovom svijetu? Nakon što je tvoja sjenka pala na površinu Zemlje, vjerovjesniku Sulejmanu nije ostalo ništa osim imena. Ključ je kod tebe, a prsten je u tvojim rukama. Šta predstavlja vojska nasuprot tebi taman kad bi joj zapovjednik bio i Aleksandar Veliki? Ako tvoj davudovski glas odražava himne cijelog svijeta, je li i potreban Davud, a.s.? Dok god se sluša tvoj govor, nije li govor bilo koga drugoga drskost? Nas koji po zemlji padamo, na noge uspraviti ne može niko osim tebe. Povijena i grbava leđa čovječanstva ne može ispraviti ništa osim tvoga dostojanstva.

Tvoja sjenka na našim glavama, makar i izdaleka, bila bi dah „našeg proživljenja nakon smrti“. Tvoje stvarno rođenje bi pogasilo sve šejtanske svijeće, a duše otjerane u tamu bi pokrenulo ka izvorima svjetlosti koja se ne gasi. Svjetlost koja obasjava svjetove Allah je povezao s tobom. Prekidač izvora svjetlosti koje obasjava svijet pod dodirom je tvoje ruke. Ako ga ti zamoliš, Allah ti odmah udovoljava. Ako samo kažeš, mi smo spremni pokorno slušati. Zamoli da se jasno ukaže Božiji Put, reci da uši čuju jasan govor.

Ti si kod Uzvišenoga Gospodara u stvaranju bolji od svih svjetova. Mi smo spremni da zadovoljni prihvatimo tvoje vođenje i upućivanje. Ti si eliksir našeg života.[6] Mesihova, a.s., ruka je, Allahovim dopuštenjem, oživljavala mrtva tijela, a ti si postao Israfil koji u obamrla srca već stotinama hiljada godina udahnjuješ dušu. Dođi sada, pusti svoj glas nek odjekuje svim svjetovima, da se pogase vatre licemjerja, razdora i smutnje, da se svi krajevi ukrase bojom tvog sela.

Ako je ovo što sam rekao odjek mog ličnog očajanja, moja molba je opća, kolektivna. Znamo te kao trajnu milost svjetovima. Sebe prepoznajemo kao one koji na vratima usrdno mole:

Počasti nas, vladaru, ne uskrati svoj dar nijednom očajniku;
Zar dolikuje izvoru milosti da dar uskrati nevoljniku.[7]

(Gospodaru naš, daj nam Svoju milost i pruži nam u ovom našem postupku prisebnost, učini da u ovome nađemo olakšanje i izlaz. Pruži Svoju milost i mir našem prvaku Muhammedu, milost kojom ćeš Ti biti zadovoljan, a njegovo pravo ispunjeno. Pruži Svoju milost i mir svim njegovim prijateljima iz reda vjerovjesnika, iskrenih vjernika, šehida i dobrih ljudi. Amin).[8]

[1] Kaneti l-Erdu kulluha fi zalike z-zemani; fi belaja ešeddi min belaja hadiri l-ejjami; ve l-bešeru evhašu mine d-daba'i tab'an; fe men la nabe lehu, jefterisuhu ihvanuhu mine l-enami; ve l-fevda fi afaki d-dunja; ve n-niza'u sarinn ke l-veba'i; ve kema l-jevme fi š-Šerki; nahirun fi l-'izami.
[2] Eš-Šejh Galib je rođen, u Istanbulu, 1757., a umro je također u Istanbulu,1799. godine. Puno ime mu je Muhammed ibn Mustafa Rašid. Galib mu je pjesničko ime, uzeto prema običaju turskih pjesnika. Perzijski jezik je učio pred ocem, kroz usvajanje lekcija iz djela Tuhfetu š-Šahidi, u sklopu programa mevlevijskoga derviškog reda, kojem su pripadali on i otac. Dostizao je znatni nivo u poznavanju islamskih nauka, tesavvufa i književnosti, dotle da je imao rang šejha mevlevijske tekije na Galata Saraju u Istanbulu, gdje je ostao sve do smrti. Autor je nekoliko djela iz tesavvufa, te komentara Mesnevije i nekih pjesničkih zbirki. Imao je utjecaja na perzijske i turske pjesnike. Njegovao je poseban stil, bogato prožet asocijacijama i slobodnim maštanjem, sklon je bio uvođenju novih riječi, kao odgovoru na zahtjeve vremena. Bio je jedan od velikih sufijskih pjesnika (op.prev).
[3] Huve sultanu r-rusuli es-sultanu l-mumedždžidu;ve huve li l-ba'isine, el-izzu s-sermedu; fi d-Divani l-Ilahijji al-amidu l-mu'temedu; el-ahmedu l-mahmudu l-muhammedu.
[4] Odnosi se na Davuda, a.s., poznatoga po lijepome jasnom glasu (p.p).
[5] „Svadbena noć“ je simboličan izraz koji koriste sljedbenici mevlevijskog reda kao izraz za radost povodom prelaska u drugi svijet, koja se izjednačava s radošću u svadbenoj noći (op.prev.).
[6] Ovim učtivim obraćanjem se, vjerovatno, želi reći da je Poslanik, s.a.v.s., stvarni eliksir života koji u svemu poteče s pravim oživljavanjem. Zato su svaka njegova riječ, svaki gest, pa i šutnja, draži i miliji od otvorenog znaka zaljubljene osobe voljenoj osobi (op.prev.).
[7] Ekrim ja sultani ve la takta'i l-kereme an kulli ba'isin mutezellilin; Ve hel jeliku bi neb'i l-keremi kat'u l-keremi 'ani mutesevvilin. Ovo je prijevod distiha Muhammeda Lutfija el-Alvalerija iz Turske. On je jedan od istaknutih pjesnika (op.prev.).
[8] (Rabbena atina min ledunke rahmeten ve hejji' lena min emrina rešeda. Ve dž'al lena min emrina feredžen ve mahredža. Ve salli ve sellim 'ala sejjidina Muhammedin salaten tekunu leke rida'en ve li hakkihi eda'en, ve salli ve sellim ejdan 'ala džemi'i ihvanihi mine n-nebijjine ves-siddikine ve š-šuheda'i ve s-salihine. Amin, ja Mu'inu). Riječi u zagradama su izvorno sklopljene na arapskome jeziku.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.