Pokajanje

Pokajanje

Pokajanje (tevba) je samoobnavljanje čovjeka, vid restauriranja i unutrašnje obnove, odnosno, vrsta vraćanja ravnoteže srcu koja se poremetila posljedicom neodgovarajućeg razmišljanja i ponašanja. Tačnije rečeno, to je bježanje od Uzvišenog Allaha k Uzvišenom Allahu, ili premještanje iz Njegove srdžbe u Njegovu blagost. To je ulaganje truda u stanju zabrinutosti polaganjem računa, da se nađe utočište u Njegovoj milosti i zaštiti.

Pokajanje se može definirati i kao preispitivanje samog sebe, odnosno, svoga ja i svoje volje, pod pritiskom osjećaja grijeha. Poput visoke planine, ono stoji nasuprot vlastitoga ja, sklonog da živi neodgovorno. Dakle, ono stoji nasuprot grijehu i njegovom širenju.

Ako je grijeh neuravnoteženo kotrljanje prema rupi, pokajanje je, uglavnom, iskakanje iz rupe. Drugim riječima, ako je griješenje rana na duši nastala kao posljedica privremene nespremnosti svijesti da drži kontrolu, pokajanje je ulazak srca u obazrivost, početak nove kontrole i strogog nadzora nad prohtjevima. Ljudska osjetila time stječu novu snagu i odlučnost.

Pošto je grijeh rezultat đavolje vladavine i vršenja utjecaja na prohtjeve, pokajanje je odbrambena borba osjetila protiv đavola, napor u prevladavanju neravnoteže nastale u duši.

Za razliku od grijeha koji nagriza i razgolićuje dušu, pokajanje uljepšava područje srca prostirući cvijeće po njemu “lijepom rječju”, koja je najljepša misao i najslađa riječ, a to je suzdržavanje i sprečavanje svakog rušilaštva i nagrizanja. Vrijedna je odluka o pokajanju koje pokreće srce, ali koje se pokaže prije nego što dođe Dan kada će oči ostati otvorene (Ibrahim, 42), a duše dođu do grkljana (El-Ahzab, 10). Često poželimo dostići razinu na kojoj bi prolivene suze mogle sve obnoviti i zatvoriti svaku rupu koju grijeh otvori u našem srcu.

Pokajanje je adresa odvažnog povratka, a nasuprot njemu je svaka riječ pogrešna, svaki postupak prijevara. Ako se ne izvrši popravka onog što je promaklo, ako se ne zatvore se prolazi grijesima koji su ostavljali ožiljke u nekim vremenskim razdobljima, prizivanje pokajanja za grijehe počinjene bez suze u oku, bez drhtanja u srcu i bez boli u duši, prazno je i daleko od primanja.

Grijesi su raznovrsni, a pokajanja se razlikuju u skladu s razlikovanjem grijeha. Narušavanje jedinstva zajednice veliki je grijeh. Zato se počinilac toga grijeha smatra najvećim zlikovcem kod Stvoritelja i kod čovjeka. Pokajanje od takvoga grijeha neće se primiti, osim ako se društveni život, u kojem se sve izokrenulo, vrati u stanje kakvo je ranije bilo, u raniju stabilnost i jedinstvo. U protivnom, tvrdnja takvih, u vrijeme kad društvo pati od strašne more i pogubne opasnosti, da se kaju, nije ništa nego obmana i samoobmana.

Pokajanje od takvih grijeha može biti samo uz uključivanje cjelokupnog društva, sasvim jasno i svim sredstvima, u napuštanju destruktivnih misli posijanih u svim dijelovima društva, koje su ga pocijepale i razorile. Pretpostavka da će se oprost i opravdanje za taj grijeh dobiti šutljivim pokajanjem i skrivenim neobznanjenim kajanjem vezana je za lažnu nadu i obmanu, zbog toga što se unutrašnji porivi nastavljaju, a time se pojačava miješanje i vanjski pritisak koji koriste posljedice unutrašnjeg slabljenja i tako se osnažuju. To je prirodno jer su, u svakom društvu, njegov poredak, život i blagostanje, odnosno njegova okruženost Božijom milošću, povezani s međusobnim razumijevanjem i podupiranjem grupacija i stranaka prisutnih u društvu. U protivnom, ako se radi o zajednici čiji su horizonti zamagljeni crnim oblacima razdora, raskola i sporova, ona se treba kolektivno pokajati. Slično kolektivnom pokajanju, koje se tiče posmatranja pitanja oprosta, jeste ono koje su imali na umu učenici Isaa, a.s., kad su zagovarali život u ljubavi, kad su zagovarali oprost, praštanje i toleranciju. To se ispunjava uz oslonac na svakog pojedinca, da pomogne svaku ideju dobra, da podstakne svaku korisnu akciju i poštuje svaku žrtvu. Nama se čini da nema lijeka djelotvronijeg od previjanja naših rana koje krvare već cijelo stoljeće. Nema objektivno praktičnijega a boljega lijeka od toga. Gotovo je nemoguće naći mu drugu zamjenu.

Međutim, veoma bolno je to što mi tako jednostavne puteve, kao što su prigodne ceremonije pokajanja petkom uvečer, tražimo da bismo izašli ispod tereta i bremena grijeha koje imamo na sebi. Sve i kad bi taj skraćeni put pokajanja bio dovoljan za praštanje pojedinačnih grijeha, to grijesima koji imaju veze s društvom ne može biti dovoljno, već zahtijeva kolektivni poduhvat i obnavljanje.

Treba se čuvati ovakvog bježanja od važnih pitanja, kao i tako jednostavnog i bezvrijednog pristupa njima!

Svaka organizacija koja zastupa društvo trebala bi se pokajati, a njeno pokajanje trebalo bi da bude u skladu s razumijevanjem vrsta grijeha koji su je nagrizali, moždili i kvarili. U skladu s tim bi ih trebala otklanjati.

Pokajanje administrativnih kadrova trebalo bi da bude u skladu s razumijevanjem i ispitivanjem njihovih prekršaja, pogrešaka i grijeha. Nakon toga bi trebalo zauzimati neku drugu i drukčiju poziciju, obnavljati i oživljavati pokajanje. U protivnom, ni niz od 50.000 ceremonijalnih pokajanja neće ni trunke koristiti, niti će se njima učiniti korak naprijed. Teško onom ko u bolest gleda kao u lijek! Teško onom ko se time učestalo i stalno zavarava!

Pojedinci unutar institucija pravde i sudstva uzdići će se ispravnim i zdravim rješenjima kojima će pokazati želju da se uspostave istina i pravda. To će biti preporuka za najviše rangove na Budućem svijetu. Svaki sat pravednosti će se, po svojoj vrijednosti, kod Uzvišenog Allaha brojati kao godine dobročinstva. Ništa manje vrijedno nije pokajanje koje uslijedi nakon nekoga griješenja, samo ako je griješenje bilo uistinu nesmotreno. Ali, ako se bude shvatalo na način da je jači upravu, pa se pravo žrtvuje za račun sile, tad se ne zaslužuje oprost, ne vrijedi nikakvo pokajanje.

Isto vrijedi i za ono što je u vezi s odgojnim i obrazovnim ustanovama. Sve dok one štite osjećanja zajednice, njenu misao i svetinje, dok ih brani i njeguje, zasluživat će poštovanje i uvažavanje. Ako se otvore krivim i nastranim idejama, past će u najniže dubine blata, zajedno s lopovima i kriminalcima. Sve dok se ne vrate razumu i ne zauzmu odlučan stav prema razornim tuđim idejama, pokajanje im neće biti primljeno, niti će im biti oprošteno.

Političke ustanove i njihovi pripadnici, građanska društva, kao i mislioci, spisatelji i vodiči, ako im se interesiranje i ljubav svode na sebe i svoje društvo, a protivljenje i neprijateljstvo prema onima koji su upravu pokazuju zato što su izvan njihovih krugova, izvan njihovog pojasa, u velikom su grijehu. Nikome od njih, ni jednom jedinom pojedincu, nema drugog puta osim pokajanja. Svima im je pokajanje najstrožija dužnost.

Sve ustanove i pojedinci dužni su se stalno kontrolirati i uviđati svoj udio u nemaru i greškama na lađi grješne zajednice koja njome plovi, otklanjati ih svim raspoloživim. To je neizostavan zadatak. U protivnom, navika će im biti da greške uvijek traže mimo sebe i izvan svog društva. Ako nastave izgovor tražiti optužujući druge i nanoseći im ljagu, nije daleko od toga da se izlože nevoljama i problemima koji se ne mogu podnijeti niti prevladati.

Naš najružniji grijeh je to što smo druge smatrali grješnim, a za sebe mislili da smo uvijek nedužni. Budući da se nismo oslobodili te navike i takvog shvatanja, društveno se ozračje pokvarilo i zaoštrilo. Počeli su raskoli i dijeljenja. Zato je dužnost svakog pojedinca, svakoga ko je imao veze s budućnošću i sudbinom zajednice, koja se tiče njenog materijalnog ili idejnog položaja, svakoga ko ima dušu, ko imalo brine o zajednici, da bude svjestan grijeha i pokaje se.

Oni koji zadihani trče za položajima, na čijim očima je koprena zaljubljenosti samo u svoju stranku, a u ušima im je smola, koji su s ekstremnim idejama dolazeće generacije ostavljali bez sažaljenja i milosti, s okrutnošću shvatali da je pravo na strani sile, koji su rat objavljivali svemu što se kosi s njihovim idejama, čak i ako je bilo s Božijeg izvora, koji vide i brane samo svoje interese i dobit, koji ništa loše ne vide u bilo kakvom krivotvorenju, laži, prijevari i obmani, koji se preobraćaju i prema svakom vremenu mijenjaju boje, moraju se vratiti svome razboru i posljednji put, u ime humanosti, oglasiti pokajanje, obnoviti zakletvu i zavjet tome.

Sretan je onaj ko shvati svoj grijeh i požuri s pokajanjem! Sretan je onaj ko je čvrst i ne podliježe strastima a blag je i tolerantan prema drugima koji su upravu!

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2024 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.