Namaz - II

Fethullah Gülen: Namaz

Kad se namaz stopi s dušom i srcem i u njima se nastani, ljudska djela počinje prevrtati iznimno blistavo stanje da bi unijelo svoje melodije, svoju poeziju, svoje nebesko zračenje, postavljajući ih na njihovo mjesto.

Tajanstvene kretnje, svojstvene namazu, koje hrane naše misli i predodžbe, svakog dana po nekoliko puta pronalaze puteve i prolaze iza horizonta svijeta. Tamo nas prenose šapćući srcima stihove pjesnika Nesimija:

Mene na mome mjestu nema više,
pretvorio sam se u duh koji se njiše.
Vide se dokazi Stvoriteljeva obistinjenja,
ja sam nestao u slasti sjedinjenja.

Ibadet tako širi iskonsku ljepotu skrivenu u srcima, koja se oduvijek smatra skrivenom riznicom, izvorom svih nadahnuća i nadarenosti, sa svim dubinama neodredivim po dimenzijama i relacijama. Zato, ono što se doživljava tokom namaza, osim sadržaja poznatih i jasnih svima, uglavnom je poplava osjećanja označenih dostojanstvom i veličinom, koji prevladavaju kvalitet, kvantitet i vrtlog osjećanja. Tokom namaza u nama se odomaćuje svijet neiskazivih izraza i retorike. Neizreciva osjećanja u našim dušama šapću u vidu jedinstvene muzike. Tijela nam zahvataju krupna predosjećanja, neopisiva običnim svakodnevnim riječima. Prevladavajući poimanje materijalnoga, a označavajući se bojom i naravi tajanstva otvorenog za nadahnuće i inspiraciju, oštroumnost se otvara pred vratima onosvjetske misli, povezane s Vjerovjesnikovom linijom. Zato, gledano iz tog ugla, možemo reći da za roba nema većeg ibadeta od namaza, da nema ispravnijeg i vrednijeg osjećanja od onoga koje se čovjeku, u njegovim predodžbama i zamislima, pojavljuje dok je na namazu.

Nakon stajanja u namazu iskreni robovi žele putem saginjanja (ruku') oglasiti razmjere čistih pobuda svojih duša, treptaje i podrhtavanja kristalno čistih misli, u kojima nema krivine ni skretanja. S pomiješanim osjećanjima i utiscima da stoje naspram veličine i uzvišenosti, pred milošću i blagošću, savijaju se poput štapa. S osjećajem pokornosti koji im obavija cijela tijela, saginju se i prigušenim glasom stalno ističu Božiju veličinu. Na kapiju Božije rezidencije kucaju saginjanjem koje se smatra vidom okretanja stanovnika neba i njihove pokornosti Bogu. Kroz otvorena vrata mogu stići u dubine svoga duhovnog svijeta. Kao što u okviru hadža ili drugih putovanja imamo potrebu za ponavljanjem tekbira i tahlila, prilikom uspinjanja uzbrdo i spuštanja niz padinu u okviru trčanja (sa'j), prelazimo iz jednog odjeljka u drugi. Tako se namazom, koji je destinacija duhovnog putovanja i njegovo uspinjanje, izražava premještanje iz jednog odjeljka u drugi pomoću blagodarnih riječi koje sadrže jednako blagodarna značenja, osjećanja i misli. Približno na svakom saginjanju vrši se hvatanje zvekira na velikoj kapiji Božije rezidencije, tekbirom, tahmidom i osjećanjima koja se potvrđuju tim riječima. Zatim se, s potpunom budnošću, pažnjom i odlučnošću čeka blagodarno vrijeme da se to na najbolji način vrednuje. Strpljivošću pauka i predostrožnošću mačke koja čeka svoj plijen, nastoje se uhvatiti znaci Božije milosti, dobra i blagosti.

Saginjanje koje slijedi nakon stajanja na namazu izdahnjuje svoj dah. Šapatom nam govori o ugodnostima ljepšim i od samog života, dragocjenijim od tjelesnih užitaka, o snovima koji se ne daju predvidjeti ni zamisliti, kakvi se nikad na prolaznom svijetu ne mogu ostvariti. Našim srcima obećava nešto što uveliko nadmašuje ono što očekuju ili mu se nadaju. Obećava smaragdne trenutke i dane iz sfera izvan ovog svijeta.

Nismo li svi na neki način čeda svojih misli, svojih maštanja i nadanja? Kad se ka istini uputimo nakon što smo mnogo trpjeli tokom teških dana, brodimo kroz vrijeme u kojem tražimo i “vrijeme koje dolazi”. Svoje poglede upiremo s nadom da ćemo zadobiti sreću s kojom ćemo dženetska prostranstva razgledati osmjehnuti.

S posebnim obilježjima koja obuhvataju naklanjanje Uzvišenoj Istini, pokornost i veličanje, saginjanje ima smisao naklanjanja svakoga ko se saginje leđima i kaže: ... mene je nevolja snašla (El-Enbija' 83), Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim (Jusuf, 86). Mi s tim osjećamo miris košulje iz Jusufova, a.s., svijeta, ili glas žubora sokova života. To nas priprema da osluškujemo, a osjetila priprema da opažaju velika zbivanja koja dolaze iz nekog svijeta mimo stvarnosti. To uzbuđuje toliko da osjećaj zahvalnosti i hvale zahvata cijelo biće, a mi se uspravljamo na stajanje kako bismo Uzvišenome kazali svoje spoznaje stečene zahvaljujući Njemu. To se kratko stajanje razlikuje od prvoga. To je nova etapa putovanja i kretanja prema Uzvišenom Allahu, neka druga obala za pristajanje. U tom blistavom pristaništu, slavljenje iz saginjanja vraćamo u dubine svojih srca. Tokom toga kratkog stajanja, nastojimo shvatiti svoja osjećanja koja se sjedinjuju, svoja beskrajna maštanja, a moć opažanja kod sebe stavljamo u pripravnost da hvata ljepote predodžbe o “skrivenoj riznici” za koju smo saznali. Svoje duše prepuštamo nekom novom vodopadu razigranih osjećanja, obojenih bojom blizine Jednome. Teško je znati razinu užitka, straha i osjećanja iz veličanja, koju dostižu oni koji s dubokim uživljavanjem doživljavaju namaz sa stajanjem i saginjanjem. Teško je zamisliti koliko su oni okrenuti svojim nadanjima i s koliko bojazni drhte. Ta duboka osjećanja prvi su i najozbiljniji korak koji čovjek načini ka sjedinjenju, dok je sedžda, shodno tome, drugi korak na istom putu.

Sedžda je patos, podloga i pozadina zahvalnosti, rezervoar strahopoštovanja u kojem se pobožnost topi i izlijeva u srce i kaluf klanjača. To je zaklonjen prostor, zaljev osjećanja i misli o sjedinjenju, okrenutim Božijem Bitku i trenutku susreta.

Sve što uistinu osjetimo na sedždi, zajedno s onim što prođemo dok iz stajanja na namazu prelazimo u saginjanje pa u ponovno stajanje, sliči ekstraktu vjerovanja, islama i dobročinstva, koji se penju prema smaragdnim vrhovima naših srca i u njih se ulijevaju.

Prilikom obavljanja sedžde čela nam se nađu na istoj visinskoj razini sa stopalima. Tako oblikujemo poluluk. U stanju napetom poput tetive luka, osluškujemo disanje i glas jecanja. Osjećamo da širina naših nadanja ide ispred djela, da se sve okončava, da Allahova milost ide ispred svega dok se sjedinjuje s našim vjerovanjem i dok s njim čini jedinstvo. Osjećamo da prolazimo ispod nekakvog nebeskog vijenca, čiji jedan kraj pada u naš svijet, a drugi kraj u Budući svijet, s ciljem da nam pruži sreću.

Kad gleda s tačke gledišta svoje sreće do koje se čovjek vine osjećanjima tokom sedžde, pa se usredsredi i gleda stvarnost, zatim jezikom srca tumači sve riječi koje mu osjećanja izražavaju, svoj prolazni svijet unekoliko okreće prema Budućem svijetu. Nešto od profanog svijeta počinje se odražavati u njegovom duhovnom svijetu. Uspijeva osjetiti klimu pobožnosti i slast življenja u njoj, kao da čita i razgleda djela i tragove pobožnosti.

Potaknute osjećanjima pobožnosti, kad se pomiješaju sa slapovima Božije milosti i blagosti pa zajedno poteku, dove nailaze na Božiji odgovor, s kojim osjećanja žive u ozračju lijepom kao Džennet i pjevuše pjesme sjedinjenja. Za one koji to razumiju, ta ljepota je takva da obuzima, privlači i opčinjava dotle da onaj ko je okusi jedanput za života ne zna kako da zahvali Gospodaru te blagodati, Gospodaru te dobrote.

Onaj ko zadobije blizinu Allaha, ko tu blizinu stalno produbljuje i svoje čelo spušta na zemlju, ko se nebeskim putovanjem u vidu spirale uzdiže u nedostižne visine, osjeća kao da se primaknuo “ogradi svetosti”. Ozaren takvim osjećanjem, on glavu sa sedžde diže uza sve strahopoštovanje, pokazujući pokornost, uvjeravajući da je spoznao Njegovu uzvišenu plemenitost. Sa željom da svoja osjećanja sa sobom prenese u neku drugu dimenziju, on tad izgovara: “Pozdravi Allahu (Et-Tehijjatu lillahi)”, sa svom učtivošću koju nalaže prisustvo u Božijoj rezidenciji. Dok to izgovara, obuzima ga osjećaj da nije ovosvjetsko biće, odnosno da ulazi u jedno posebno stanje, smisao i zanos.

S naklonjenošću koja ne zna za zadovoljenje i zasićenje, klanjač s takvim nadolazećim osjećanjima, koja nemaju kvantativne ni kvalitativne granice, produbljenim iskrenom namjerom kojom se ovjekovječuje čvrsto uvjerenje i putem nje se povezuje s Uzvišenim Allahom, pristupa izvršenju dužnosti, da Mu zahvali na svim Njegovim blagodatima sadržanim u životu, imovini i mnogim drugim vrijednostima. Svim osjetilima Allaha spominje i jeca. Spominje Vjerovjesnika i ispunjava se olakšanjem. Razmišlja o vjernicima koji s njim dijele istu sudbinu, dovu upućuje za njihovo dobro. Zatim završava namaz koji je započeo tekbirom i šehadetom, koji su temelji vjere i osnova putovanja uspinjanjem.

Oni koji su naviknuti na obavljanje namaza i hrane se njime ne mogu se njime zaistiti. U njemu nema zasićenja, već svaki klanjač, čim završi namaz, pita: “Ima li još?” Iz jednog dobrovoljnog namaza prelazi u drugi. Kao sunce se diže na duha-namazu. Onaj ko namazom izražava pokajanje, kuca zvekirom na kapiji Allahove blizine, a tehedždžud-namazom svjetlost šalje u tmine berzaha. Nastoji od namaza satkati život sličan lijepoj čipki. Nikad glavu ne zakreće od blistavog svijeta u kojem živi, niti od smisla koji mu okružuje dušu, već stremi i ide za vrstama ljepote koje namaz obećava i nudi.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.