‛Ibādet, ‛ubūdijjet i ‛ubūdet

‛Ibādet, ‛ubūdijjet i ‛ubūdet

‛Ibādet i ‛ubūdijjet se navode u značenju: izvršavanje zapovijedi i osjećaj poniznosti, podređenosti i pokornosti spram Uzvišenog. Iako ta dva pojma kod nekih imaju isto značenje većina je stava da su im značenja različita, kao što se razlikuju i po obliku.

Ibādet je provođenje života u izvršavanju Allahovih zapovijedi i zaduženja. Nasuprot njega je ‛ubūdijjet koji predstavlja stalni osjećaj podređenosti ili ropskog odnosa spram Allaha. Ovu razliku među pojmovima sasvim jasno možemo shvatiti i po tome što se za onoga ko se drži ‛ibādeta kaže da je ‛ābid a za onoga ko živi  ‛ubūdijjet kažu da je ‛abd. Postoje druga i drugačija mišljenja o ovome iznesena u našoj knjizi Te'emmulāt havle sūreti el-Fātiha (Razmišljanja o suri El-Fatiha).

Također se može izvesti precizna razlika između ‛ibādeta i ‛ubūdijjeta tako što ćemo primijetiti da je ‛ibādet izvršavanje svih vrsta dužnosti: materijalnih i tjelesnih, uz određene napore i poteškoće, sa ciljem razvijanja straha i nade, koji se zasnivaju na čistoj namjeri (nijjet) i iskrenosti (ihlās), dok je ‛ubūdijjet svako djelo i obaveza koji, pri njihovoj realizaciji, ne uključuju takve dimenzije.

Vjerujem da je Ibn Farid ukazao upravo na tu razliku u ovom svom bejtu:

 „Svaki nivo puta koji sam prošao
Je ‛ubūdijjet koji sam postigao svojim ‛ubūdetom“.

S druge strane, jedan broj sufija ‛ibādet definišu kao izvršavanje obaveze služenja Allahu od strane običnih ljudi; dok je ‛ubūdijjet  izvršavanje obaveza od strane onih koji posjeduju duhovne osjećaje i srčani vid; a ‛ubūdet je istinsko izvršavanje obaveza od strane posebno posebnih ljudi. Odnosno: ‛ibādet je djelo onih što vode borbu sa svojim nefsom (mudžāheda); ‛ubūdijjet  je duhovni nivo onih koji podnose duhovne patnje gotovo nepodnošljive; a ‛ubūdet je stanje onih koji su usmjereni Uzvišenom Hakku širinom svojih srca i rūhova.

Postoji i drugačiji pristup po kojem se sve rečeno svodi na dvoje: apsolutni ‛ibādet vezan za Biće (Zāt) i ograničeni ‛ibādet vezan za Njegova Svojstva (Sifāt).

Za prvo možemo reći da je trajni osjećaj veze između Stvoritelja i stvorenja, sluge i Služenog, Posmatrača, Nadziratelja i posmatranog, nadziranog, te stalna poslušnost takvog duha, kroz posvećivanje cijelog svog života u tom smislu: osjećanja, misli, duhovnih kretanja i ponašanja.

Za drugo možemo reći da je detaljna realizacija gornje cjeline i oživljavanje navedenog smisla, podređivanjem volje tim osjećanjima i mislima. Ovo se, nadalje, može podijeliti na više cjelina zavisno od volje, odluke, namjere i iskrenosti:

a) Ibadeti (‛ibādāt) koji se obavljaju iz želje i čežnje za Džennetom.

b) Dužnosti (tekālīf) koje se realizuju iz straha i bojazni od Džehennema.

c) Zadaci (muhimmāt) koji se izvršavaju iz osjećaja strahopoštovanja i ljubavi.

d) Obaveze (vāžibāt) koje se ispunjavaju u skladu sa vezom između sluge (‛abd) i Služenog (Ma‛būd), Stvoritelja (Hālik) i stvorenja (mahlūk)...

Neki su prvu kategoriju nazvali trgovcima (tudždžār), drugu robovima (‛abīd), treću iskrenima (sādikūn) a četvrtu zaljubljenicima (‛uššāk). Možda su riječi Rabije el-Adevijje najbolji pokazatelj takve veze: „Ja Mu ne robujem iz straha od Njegove Vatre, niti iz želje za Njegovim Džennetom, jer bih tada bila poput lošeg najamnika. Ja Mu robujem iz čiste ljubavi i čežnje za Njim.“

Kako god da bilo, ‛ubūdijjet u bilo kojem vidu, je uzrok časti i dostojanstva (kerāmet) čovjeka, i najveći stepen koji mu je darovan. Radi njegove trajnosti, koja u osnovi nadmašuje, u nekom od svojih značenja, i najveći rang kod Boga, koji mu prethodi, a nije trajan. Uzvišeni Allah, u najvrjednijim riječima (Kelime-i šehādet), spominjući našeg Pejgambera, Miljenika i Najpotpunijeg Učitelja, sallallahu teala alejhi ve sellem, za njega kaže da je Njegov rob (‛abduhū) a potom ovu mubarek rečenicu kruniše izrazom Njegov poslanik (resūluhū). Tako isto, kada je Uzvišeni pozvao Najčasnijeg Insana, jedinstvenog u prostoru i vremenu, sallallahu teala alejhi ve sellem, na mi‛rādž, kako bi time počastio nebesa, u uvodu tog poziva stavio je izraz ‛abd (esrā bi ‛abdihī), iz počasti prema njemu, ukazujući na taj visoki i posebni stepen njegovog ‛ubūdijjeta. Posebno, na ovom nebeskom putovanju, kada je iz prostornog prešao u neprostorno, kada je Rūh (Džibrīl-i Emīn) bio dragi saputnik tom Mubarek Insanu, kada su zrake Veličanstvenog Sjaja Božijeg Lica, u bojama dobrodošlice, sa svih strana obasjavale taj prekrasni prijem, sa hiljadu formi odavanja počasti, u uvodnom dijelu Božijeg Govora o tome upotrijebljen je pojam ‛ubūdijjet:  i objavio robu Njegovu (‛abdihī) ono što je objavio.[1]Kako ta riječ ima duboko značenje!

Mevlana Dželaluddin Rumi se ne ponosi time što je bio sultan riječi kojima je nadmašio sve u svom vremenu, niti time što je imao duboku i zagonetnu misao, nego upravo svojim ‛ubūdijjetom, svojim iskrenim ropskim odnosom prema Hakku. On uzbuđeno govori:

Postao sam ‛abd, postao sam ‛abd, postao sam ‛abd,
Tebi sam u pokornosti, ponizan i skrušen,
Robovi su sretni kada slobodnim postanu,
A ja sam sretan sa svojim
‛ubūdijjetom Tebi“.

Ima i onih koji pojmovima ‛ibādet i ‛ubūdijjet daju različita značenja među kojima su i ova:

- Čovjekov osjećaj svoje sklonosti grešci, svoje nepotpunosti i strepnja zbog nje čak i onda kada svoj ‛ubūdijjet  iskazuje na istinski način.

- Ukrašavanje cijelog svog života osjećajem i pokazivanjem ‛ubūdijjeta svog položaja roba, spram svijesti o Uzvišenom kao vječnom Gospodaru (rubūbijjet), koristeći na početku svoju volju i ulažući trud, bez uskraćivanja, a kod pojave rezultata vežući ih za Njegovu moć (havl) i snagu (kuvvet).

- Smatrati da je sve postojeće samo sjena u svjetlu Njegove egzistencije, i ponašati se u skladu s tim. Ne hvaliti se i sebi ne pripisivati ako nešto od ovoga svijeta dođe čovjeku u ruke i u njegov posjed, niti očajavati pri pojavi materijalne nestašice i zanemarivati Njegove duhovne darove i blagodati.

- Stalni osjećaj časti što se svojom savješću vezao za Uzvišenog, i smatrati da svaka počast i položaj koji dolazi od drugoga nije istinsko vezivanje i pripadanje.

Eto, ovo i tome slično su neke specifičnosti vezane za navedene pojmove.

Na osnovu toga možemo kazati da nema veće pozicije i položaja od ‛ubūdijjeta, istinskog robovanja Gospodaru. Iako je to tako ‛ubūdijjet je u suštini sloboda, što je još jedna njegova dimenzija. Rob je na početku osjeća a na kraju njom živi i u njoj uživa. ‛Ubūdijjet je oslobađanje srca od svega što nije Allah, uspostavljanje trajnog odnosa s njim i vezivanje za Njega. Smatram da je upravo to istinska sloboda, prema čovjekovim prirođenim vrijednostima.

Jedan od Allahovih evlija skreće pažnju na ovu važnu činjenicu pa kaže:

Sinko moj, presijeci veze, budi slobodan!
Zlatu i srebru dokle ćeš rob biti?![2]

Džunejd el-Bagdadi ističe da čovjek nije došao do suštine ‛ubūdijjeta Allahu sve dok se ne oslobodi svih robovanja drugima.[3]

Drugi ide korak dalje pa kaže da čak i osjećanja, misli, ponašanje i duhovna stanja moraju biti zatvorena za sve druge. On kaže:

Ako želiš da udaraš u doboš Namusa, premaši točak zvijezda,
Jer def kojemu je obruč ispunjen zvoncima, je def stida i srama
.

Allahu naš, učini nas primjerenim za ono što Ti voliš i čime si zadovoljan.

A salavat i selam prenesi Muhammedu, kojim si Ti zadovoljan, te njegovoj porodici i ashabima, koji su dosljedno ispunjavali obaveze svoje.



[1] En-Nedžm, 10.

[2] Mevlana Dželaluddin Rumi, Mesnevi, t. 1, bejt 19.

[3] El-Kušejri, Er-Risāla, 349.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2024 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.