Mi gradimo zamak za dušu

Mi gradimo zamak za dušu

Prethodno sam uopćeno ukazivao na neka svojstva „baštinika Zemlje“, a sada želim o njihovim obilježjima govoriti malo opširnije.

Prvo po čemu se može opisati baštinik Zemlje jeste čisto vjerovanje. Plemeniti Kur'an „vjerovanje u Allaha“ definiše kao svrhu stvaranja čovjeka u obzorjima spoznaje, u duhu ljubavi, u dimenzijama čežnje, žudnje i radi izrade duhovnih planova. Čovjek je obavezan izgradnjom svoga vjerničkoga i misaonog svijeta, a to će ostvarivati nekad pružajući korak od sebe ka dubinama postojanja, a drugi put zahvatajući dijelove postojanja i procjenjujući ih u sebi. To istovremeno znači iskazivanje ljudske biti skrivene u duši čovjeka. Čovjek ne može sam opaziti svoju dušu i dubine u njoj, niti ciljeve i svrhu postojanja; ne može proniknuti u suštinu bića i zbivanja zajedno s onim šta se iza njih krije, osim u svjetlu vjerovanja, nakon stjecanja uvida koji obuhvataju razumijevanje dimenzija postojanja u vlastitom svijetu.

Nevjerovanje je jedan zatvoren zagušujući sistem. Po viđenju nevjernika postojanje je započelo s haosom, nastavilo razvoj kroz nepoznate zastrašujuće akcidentalne procese, te hitro klizi prema nekom zastrašujućem kraju. Na tome kotrljajućem i klizavom putu za nas nema ni najmanje mjesta, čak ni da nogom tu stanemo. Tu nema nikakvoga Božanskoga daha da se njime duša okrijepi, ili povjetarca pouzdanja da nam ozari ljudska nadanja.

Dotle, vjernik osjeća svoj postanak, liniju svoga kretanja, kao i svoja usmjerenja, kuda i prema čemu treba ići. Osjeća svoje dužnosti i svoje odgovornosti. On sve vidi kao svjetlost i sjaj, korak bez straha pruža kud god da krene. Ka cilju kojem se okrenuo, on ide s pouzdanjem u sebe, bez ikakvog straha. Da bi mogao ići, on 50.000 puta pretraži svijet oko sebe i ono što je iza zastora postojanja, kroz filter 50.000 puta prečisti sve stvari i pojave. Nastoji pokucati na svaka vrata, traži odgovrajuću ambalažu za svaku stvar. Kad bude nedovoljno ono što je znao, što je uočio, zadovolji se činjenicama koje vidi i analogno spozna iz izgleda stvorenja koja je dokučio on, ili neko drugi prije njega, zatim nastavi put.

U okviru tih uravnoteženosti putnik kroz vjerovanje otkriva važan izvor snage. Ta obilna riznica, koja se uvijek puni, pripada drugim dimenzijama, a šifra su joj riječi „Nema snage ni moći osim u Allaha“, da bi kod onoga ko zadobije taj izvor snage i svjetlosti postigao od značaja nivo na kome se briše svaki osjećaj potrebe za nekim drugim izvorom. On (vjernik) samo Njega (Allaha) vidi i samo za Njega zna, ni kod koga drugog utočište ne traži osim kod Njega i živi životom posvećenim samo Njemu, Slavljenom i Uzvišenom. Ovakav putnik se svakoj ovosvjetskom sili može suprostaviti s mjerom u kojoj je prodro u spoznavanje Allaha i pouzdavanje u Njega, s kojom živi u ljubavi, vođen snažnom nadom u uspjeh u svemu ne zapadajući u pesimizam i malodušje čak ni u najtežim situacijama.

Ovdje ću se zadovoljiti s onim što sam već rekao o ovoj temi, da bih vas prepustio ogromnom naslijeđu napisanih djela na ovu temu, prvenstveno djelu Risale-i Nur.

Drugo po čemu se može opisati baštinik Zemlje jeste ljubav, koja se smatra najvažnijim napitkom života u novom proživljenju. Onaj ko bude vraćen u život, a srce mu bude ispunjeno vjerovanjem u Allaha i spoznajom, u skladu sa svojim nivoom će osjećati u sebi duboko ukorijenjenu ljubav, ne samo prema ljudskom rodu, već prema svemu što postoji. On će život provoditi u okolnostima obilja, na otoku ljubavi, pažnje, uzajamnog privlačenja i duhovnih užitaka koji obuhvataju sve postojeće. Kao što biva u svakom vremenskom razdoblju, nama je i sada potrebno da srca budu preplavljena ljubavlju, da plutaju na čežnji za spoznavanjem novoga i svježega, radi ostvarenja velikog preporoda. Nema pokreta ili aktivnosti, vječnih sa stanovišta njihovih rezultata, bez ljubavi, posebno ukoliko pokret ili aktivnost ne budu okrenuti ka budućem svijetu i dimenzijama koje stoje iza njega. Ljubav koju pružamo u okviru određivanja svoga mjesta naspram prilika i odnosa prema Uzvišenom Allahu, koji je sveprisutan Stvaralac, osjećamo sretni što je naše postojanje stvoreno, podrazumijevajući da je ono sjena Njegove svjetlosti i Njegovog postojanja. Prihvatanje Njegovih riječi je cilj stvaranja, uz nastojanje da se ono ispunjava bez zamora i malaksalosti. Ta ljubav prema Allahu je izvor tajanstvene i beskrajno snage i moći. Baštinici Zemlje ne smiju taj izvor zanemariti već ga kroz svoj život trebaju ojačati. Zapad je ljubav prema raznim vrstama materije upoznao u zaleđu filozofija i zonama filozofskog dima i magle. Kušao je njen okus, suočavao se sa sumnjama i njihovim potresima duž cijelog puta, dok mi postojanje i njegov izvor gledamo optikom Kur'ana i Sunneta. Mi ostvarujemo ljubav prema Stvoritelju, čiji žar i plamen osjećamo srcem. Ljubav i čežnja, kao i veze koje uspostavljamo sa svim postojećim – sve je to zbog Njega – osnažuju se uz otvaranje prema metafizici, sklanjanjem u širine uravnoteženosti tih dvaju izvora. Time što su nastanak čovjeka, njegov položaj među živim bićima, svrha njegovog postojanja, put kojim ide i njegov kraj, u ova dva izvora začuđujuće stopljeni s mišlju čovjeka, njegovim osjećajima i predodžbama, ukoliko to osjećamo, mi smo uistinu iznenađeni i zadivljeni. Ta dva blistava izvora su odredišta za one koji imaju srca ljubavlju i čežnjom ispunjena, poput su metala koji se uzajamno privlače. Nikad se prazan ne vraća onaj ko ih pohodi čista srca i vođen stvarnom potrebom, nikad ne umire onaj ko u njima traži utočište. Korisno bi bilo da se oni koji traže utočište, priklanjaju udubljivanjem i predanošću Gazalija, Rabbanija Serhandija, Šaha Velijju'l-Laha Dehlevija i Bediuzzaman Said Nursija, da se približe zanosu Dželalu'd-dina Rumija, Galiba i Mehmeda Akifa, da se okrenu pokretljivosti Halida ibn Velida, `Ukbea, Salahu' d-Dina, Mehmeda Fatiha i Javuza Selima. Naravno, naš drugi korak je da njihovu ljubav i čežnju, koje teku nesputane, spojimo sa svim vremenima i mjestima, na osnovama zahtjeva našeg vremena, njegovog stila i sredstava, stavivši ih na jednu gomilu, da bismo stigli do duha Kur'ana kojem granice ne određuje nijedno vrijeme, koji ne zastarijeva, pa da odatle nastavimo put u metafizički kosmički svijet.

Treće po čemu se može opisati baštinik Zemlje jeste okretanje nauci, na osnovama razuma, logike i intuicije. To okretanje, koje može oblikovati odgovor sklonostima ljudskog roda ,da vođen ljudskim slabostima, povremeno skrene za iskušenjima, bit će važan korak u ime ljudskog spasa. Bediuzzaman Said Nursi je već istaknuo da će se ljudski rod u posljednjem vremenu svim silama okrenuti nauci i umjetnosti, da će svu snagu crpiti iz nauke, da će znanje vladati nad upravljanjem i silom, i da će se u procesu etabliranja znanja u širokim narodnim masama svi okrenuti jasnoći, rječitosti i sposobnosti izražavanja, a to znači da će ponovo zavladati vrijeme znanja i govora.[1] Mi ne vidimo drugog puta mimo ovoga koji će nas udaljiti od zona strašnog dima i magle koja je okružuje, da bi nas doveo do Istine, zapravo, do Istine nad istinama. Našem prolasku kroz vjekovne praznine - da bismo došli na granicu gdje ćemo zahvatiti dovoljno spoznaje, utvrditi svoje postojanje, ponovo samopouzdanje steći prolaskom kroz ruševine osjećaja poraza, koji dugo vlada našim unutrašnjim doživljavanjem sebe - neophodno je unošenje nauke u sklopu širenja islamske misli, njenog zastupanja i korištenja. U svojoj skorijoj historiji osjetili smo vidljivo slabljenje naučne misli te gubljenje autoriteta i utjecaja učenih ljudi, koje je jako teško oživjeti, nekad zbog usitnjavanja ciljeva i pravaca, ili zbog miješanja općepoznatoga s naukom, ili, u nekim slučajevima zbog miješanja nauke s filozofijom. Stranci koji su boravili u našim krajevima, izvukli su iz te praznine ogromne koristi. Marljivo su otvarali škole u svim dijelovima zemlje. Putem tih obrazovnih gnijezda, naše naraštaje su cijepili stranom vakcinom. Dobar dio nas se priklonio tome da najbolje sinove pripremi i razvije im sklonost da zauzmu mjesta u tim školama, štaviše, da rukama i nogama rade na pospješivanju i ubrzavanju zapadiziranja. Nakon izvjesnog vremena, izgubljeni su vjera i vjerovanje. Kod tih zavedenih i izgubljenih naraštaja vjera je postala ruševina, a vjerovanje prah. Kao zajednica, mi smo tim gubljenjem zapali u samoponižavanje u području misli, predodžbi, umjetnosti i života. Treba li nas čuditi ishod sve dok su te škole, kojima smo svoje svježe mozgove predali bez brige i bojazni, zadovoljni da nam one, u sklopu nauke i naučnog promišljanja, bez izuzetka i u svako vrijeme, pružaju američku kulturu, francusku etiku i engleske običaje i uzuse. Zato se naša omladina počela zabavljati marksističkim, dirkemovskim, lenjinskim i maovskim igrama, dijeleći se po različitim kampovima, umjesto da se, sa svojim znanjem, umjetnošću i tehnikom, priključi svome vremenu. U njenim redovima ima onih koji su zaokupljeni utopijom komunizma, diktaturom proleterijata, a ima i onih koji su se zapleli u omču frojdizma. Opčinjeni Sartrom, neki razum gube u egzistencijalizmu, a neki zadovoljstvo nalaze u misli Markuzea. Ima i onih koji život trate trčeći za Kamijevim tlapnjama. Mi smo to sve proživjeli u svojoj zemlji, a uslijedilo je ono što se naziva sklonostima nauke da preuzme funkciju inkubatora toga svega. U vrijeme te krize, podmukli glasovi i zli jezici nisu prestajali sa blaćenjem vjere i vjernika, šireći pred očima razne vrste zapadnjačkog ludila. Teško nam je zaboraviti to razdoblje i njegove jeftine pijune. Oni koji su taj teren pripremali protiv volje našeg čovjeka i na štetu domovini, zauvijek će se spominjati kao zlikovci na stranicama historije.

Inžinjere tih crnih dana želimo pozvati nasamo, zajedno s njihovim nedjelima. Želimo sada, dok još u sebi osjećamo mučninu, dok imamo tištanje u srcima, da razgovaramo o akterima misli koji su zaokupljeni izgradnjom naše budućnosti.

Naravno, neophodno je da vlastitu obnovu ostvarimo u svjetlu naučne misli kojom ćemo snabdjeti svoju omladinu, njenim potpunim stapanjem s naukom i mišlju, kao što smo to činili cijeli niz stoljeća prije Zapada. Nemir koji se osjeća u ponašanju javnosti zbog našega nesretnog puta, kao i lupanje srca zbog življenja pod dugovremenim tutorstvom, kod našeg čovjeka pobuđuje reagovanje na viševjekovno eksploatisanje. Danas nam izaziva jecaje poput jecaja Adema, a.s., vapaje poput vapaja Junusa, a.s., i jauke poputa jauka Ejuba, a.s. Međutim, tjerani tim osjećajem i umom, podsticani historijskim iskustvima, mi danas osjećamo da se rastojanja smanjuju i da smo na samo nekoliko koraka od krajnjeg odredišta.

Četvrto po čemu se može opisati baštinik Zemlje jeste preispitivanje zapažanja o stvorenjima, čovjeku i životu, te tačno raspoznavanje pogrešaka na osnovama preciznih mjerila. Navest ćemo ono što je neposredno povezano s tim pitanjem:

1. Stvorenja su jedna knjiga koju Uzvišeni Allah pogledu izlaže da bi se stalno proučavala. Čovjek je jedan kristalni cirkular osposobljen da motri dubine u postojanju; on je pregledan registar svega. Život se filtrira kroz tu knjigu i taj registar, a smislovi se iskazuju kroz odražavanje odjeka Božijih riječi. Sve dok su stvorenja, čovjek i život, sa svim njihovim vrstama i različitim vidovima, jedna činjenica – to je, nesumnjivo, istina – njihovo strogo razdvajanje jednih od drugih je zlo i ponižavanje čovjeka - po tome što narušava sklad istine.

Kao što je čitanje istinitoga Allahovoga govora, kao odraza Njegovog svojstva Kelam, njegovo razumijevanje, pokoravanje njemu, kao i upravljanje prema njemu, stroga je dužnost, tako je i Njegovo prepoznavanje i razumijevanje kroz stvari i pojave koje je Svojim znanjem isplanirao, a Svojom snagom i htijenjem stvorio princip koji se ne smije zanemariti. Plemeniti Kur'an je jedno od obilježja Njegovoga govora, duh svega postojećeg, jedini izvor sreće na ovome i budućem svijetu. Knjiga stvorenja je otjelovljenje te istine, važna aktivnost koja vrši neposredan utjecaj na ovosvjetski, a posredan utjecaj na onosvjetski život, budući da predstavlja i obuhvata različite grane nauke. Dakle, za shvatanje dviju knjiga - te prenošenje njihovog razumijevanja u naučnu stvarnost, zatim tkanje cjelokupnog života u skladu s njihovim razumijevanjem, slijedi nagrada, dok za zanemarivanje dviju knjiga, zatvaranje očiju pred njima, čak i u funkciji neodgovarajućeg tumačenja, ili zanemarivanja prenošenja njihovih sadržaja u životnu stvarnost - slijedi kazna.

2. Čovjeka bi trebalo procjenjivati sagledavajući njegove stvarne ljudske dubine u osjećanju, misli i karakteru. Trebalo bi ga procjenjivati u svjetlu gledanja ljudi na Uzvišenu Istinu, skrivenog u sklopu tih specifičnosti. Visoka svojstva čovjeka, dubina osjećanja, misao i njegov integritet - njemu su kao akreditivna legitimacija koja mu se traži uvijek i na svakome mjestu. Ko svoje vjerovanje i ponos pomuti nevjerničkim svojstvima i mislima - pa izazove nemir i sumnju u svom okruženju, on ne može biti primjer pokazivanja i potvrđivanja Uzvišene Istine. Ne može ni očuvati poštovanje ljudi prema njemu, niti njihovo povjerenje u njega. Uzvišeni Gospodar i ljudi procjenjuju čovjeka prema njegovim ljudskim osobinama i visokim karakternim obilježjima, po tome ga vrjednuju. Prema tome, ne može se zamisliti da se ostvari neki veliki uspjeh, ne pamti se ni da je uspjeh ostvaren rukama ljudi čije ljudske osobine su oskudne, čiji karakter je slab, iako se naizgled čine da su dobri vjernici. Isto tako, ne može se zamisliti da do kraja ne uspiju ljudi čiji lični integritet i visoke ljudske vrijednosti prednjače, taman da na prvi pogled ne izgledaju kao dobri vjernici. Allahova procjena i nagrada u obzir uzimaju osobine i svojstva ljudi, kao i dobar prijem kod drugih, koji se, koliko- toliko, zasniva na njegovim osobinama.

3. Sredstva stizanja do cilja trebaju biti legalna i zakonita. Oni koji slijede islamski put, u svakom legalnom poslu gledaju obistinjenje svojih nadanja i ciljeva. Pridržavanje legitimnosti sredstava stizanja do tog prava - njima je, također, obaveza. Zadovoljstvo Uzvišenoga Gospodara se ne može zadobiti neiskrenošću i pretvaranjem. Ne može se, apsolutno, služiti islamu a muslimane prema njegovim pravim ciljevima usmjeravati šejtanskim sredstvima. Možda nam se, ponekad, to i učini mogućim, ali, korist od nečega vrijednog što je postignuto na ružan način, ne vodeći računa o Allahovom zadovoljstvu - već da bi se privukla pažnja ljudi, uistinu neće dugo trajati.

Peto po čemu se može opisati baštinik Zemlje jeste da bude slobodan u razmišljanju, odvažan u borbi za slobodu mišljenja. Sloboda i uživanje osjećaja slobode - važna je dubina ljudske volje, čarobna vrata koja se otvaraju tajnama duše. Teško je kao čovjeka opisati nekoga ko se u tu dubinu spustio a da nije prošao kroz spomenuta vrata. Od prije dugog niza godina - mi se od bolova povijamo u strašnim domaćim i stranim ropskim okovima. Stijesnili su nas, na nas nabacuju razne vrste tereta i pritisaka dok nas drže u okovima koji nas guše. Kako se može misliti o obnovi i razvoju u tako skučenim mogućnostima da se čita, razmišlja, osjeća i živi? Može li čovjek svoje sklonosti i obdarenosti očuvati u takvim okolnostima? Očuvanje i skromnog ljudskog nivoa na takvoj podlozi je teško, pa kako se mogu pojaviti ljudi koji se nastoje u visine dignuti duhom obnove, koji pogled pružaju u beskonačnost? U takvim okolnostima ne možemo čekati ljude slaboga karaktera i nestabilnog duha, paralizovanih osjećanja. Iz svoje skorije historije znamo da su porodica, ulica, obrazovne ustanove i umjetnička društva, u naše duše udahnjivali čudne misli i pogrešna mjerila, te su sve naglavačke preokrenuli, od materije do duha, od fizike do metafizike. Dok smo u navedenom razdoblju planirali i razmišljali na osnovama egoizma, mi smo u svemu pokazivali skretanje. Priklanjajući se sili u datim prilikama, nismo vodili računa o postojanju uvjerenja i želja drugačijih od naših. Čim bismo se priklonili sili i prepustili se volji drugih, u sebi bismo gušili dah istine, volje i slobodne misli. Bolno je bilo to što se takve pojave još nisu okončale, niti smo ih presjekli za ubuduće. Međutim, ako putem obnove želimo ići kao zajednica, vladajuća situacija nam nalaže da se osvrnemo na historijska kretanja tokom 1000 minulih godina, da proučimo razne „promjene“ i „preobražaje“ iz posljednjih 150 godina. To je neophodno jer se prosudbe i zaključci kalufe u sadašnjosti, prema virtuelnim svetinjama. Zaključci koji proisteknu pod teretom vladajućega, uvjetovano općeg mišljenja, neplodni su, ishitreni i neupotrebljivi u pripremanju za željenu blistavu epohu. Ako oni mogu služiti nečemu, to može biti međusobno razračunavanje skupina okupljenih oko pogubnih poriva pohlepe, sukobljavanje među strankama, vođenje borbe među narodima, sudaranje među vojnim silama. To je danas povod obračunavanja jedne skupine s drugom, pretvaranja različitosti u zavađenost, sve do zvjerstva viđenoga na Zemlji! Možda bi se svijet sasvim razlikovao od ovoga kakav je sada kad ljudi ne bi bili egoisti, kad ne bi išli za svojim strastima, kad ne bi bili ovoliko okrutni.

Dakle, mi trebamo biti široki u slobodi misli i slobodi volje na svome putu ka različitim svjetovima, kako u svome ponašanju prema drugima, tako i sa stanovišta našeg egoizma i naših ambicija. Danas postoji snažna potreba za širokogrudnošću koja će obuhvatiti slobodno razmišljanje, koja će se otvoriti nauci i naučnom istraživanju, i koja će osjetiti saglasnost između Kur'ana i Allahovog zakona, na liniji koja se pruža od kosmosa do života. U naše vrijeme, to može samo društvo koje vrši agitovanje ispunjeno pronicljivošću. U biti, te krupne stvari su bile zastupljene u pojedinim velikanima iz prošlosti.

Međutim, danas se sve osjetno više proširuje kroz razgranavanje, u vezi sa kojim pojedinac ne može nositi plašt odgovornosti. Misaone individiualnosti, međusobno savjetovanje i kolektivni osjećaj - danas zauzimaju mjesto genija. To bi bio sažetak onoga šestoga po čemu se može opisati baštinik Zemlje.

Ovakvo razumijevanje se ne može primijeniti na islamsko društvo iz naše skorije povijesti. Ne može zbog toga što su škole konstantno zagovarale određene dogme, dok su medrese posmatrale život samo iz prikrajka, tekije se u potpunosti zakopale u metafiziku, a vojne škole znale samo za silu i moć. Nemoguće je bilo da se takvo djelovanje ovih ustanova približi suštinskom značenju života.

U tom razdoblju je skolastička misao[2] imala dominaciju nad školama, i one su udisale samo zrak ove ideje. Medrese su živjele paralizovane zbog zatvorenosti vrata pred naukom i mišlju i zbog sputavanja kreativne snage. Tekije su tražile utjehu u predajama umjesto da razvijaju ljubav i čežnju. Predstavnici sile, smatrajući da su zaboravljeni, imali su potrebu da ljude podsjete na svoje postojanje i da se svako malo dokazuju. U mnoštvu toga, sve se naglavačke preokrenulo. Stablo zajednice se izvalilo i palo po zemlji. Čini se da ti potresi neće stati do dana u kojem će spremnost pokazati sretnici, kojima će sudbina otvoriti puteve za idealno korištenje tih podsticaja, za pročepanje zagušenja između srca i razuma, uz otvaranje prolaza za nadahnuće i razmišljanje o duhovnim dubinama čovjeka.

Sedmo po čemu se može opisati baštinik Zemlje jeste matematička misao. Prvaci u Aziji su tokom ranijih vremena, a Evropljani kasnije, preporod ostvarili idejom o matematičkim zakonitostima. Ljudi su u svojoj historiji otkrili mnoge nepoznanice i teškoće iz svijeta matematike, ispunjene tajnama. Ako postrani ostavimo pretjerano ustrajavanje na doslovnosti, bez matematike ne bi bili jasni odnosi među ljudima, niti među predmetima. Ona je poput izvora svjetlosti koja nam osvjetljava put na liniji pruženoj od stvorenja ka životu - pokazujući nam - ne samo šta ima iza ljudskog horizonta, već i potencijalni svijet koji je teško razmišljanjem dokučiti, omogućujući nam da se suočimo sa svojim ciljevima.

Međutim, znanje o nekim pitanjima koja se tiču matematike, ne znači da je matematičar onaj ko ih zna. Matematičar idejno spaja matematiku i njene zakonitosti, uvijek se s njima druži na putu koji se proteže od ljudske misli do dubina postojanja, s njima druguje na putu od fizike do metafizike, od materije do energije, od tijela do duše i od šeriata do misticizma. Mi smo primorani prihvatiti dvostruki način razumijevanja postojanja da bismo ga potpuno razumjeli. Pod tim podrazumijevamo mističku misao i naučno istraživanje. Zapad se sasvim iscrpio da bi popunio praznine biti o kojoj nije znao ni osnovne stvari. Pokušao je tu potrebu djelimično zadovoljiti pribjegavajući misticizmu. Međutim, nama za sva vremena nije potrebno otkrivati išta strano, niti pribjegavati ičemu mimo svoga svijeta usklađenog s duhom islama. Izvori snage postoje u našim misaonim i vjerskim sistemima. Korisno je da takvim razumijevanjem obuhvatimo izvor i duh, onakve kakvi su bili na početku. Tada ćemo vidjeti skrivene odnose u postojanju i kretanjima usklađenim s tim odnosima. Posmatranjem i razmišljanjem ćemo stići do raznih saznanja, do raznih čudesnih spoznaja.

Nakon izlaganja kratkog sažetka o matematičkoj misli, možda će osvrt izgledati nejasan i zahtijevati da se o toj misli duže govori. Međutim, uvjeren da će se njeni odjeci jednako slušati i u budućnosti, sada ću ukazati i na osmo po čemu se može opisati baštinik Zemlje, a to je naša umjetnička misao. Međutim, s obzirom na neke primjedbe, zadovoljit ću se navođenjem Golferovih riječi: „Sve do sada, neke sredine nisu spremne s nama stati u kolonu i prihvatiti naše kriterije.“

Ovim citatom zaključujem ovaj odjeljak.

[1] Vidjeti: Bediuzzaman Said Nursi, El-Kalimat, str. 292.
[2] Ovim se podrazumijeva privrženost osnovama i tradicionalnom stolu, uz oslanjanje na doslovna značenja i tradicionalni smisao govora (op.prev.).

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.