Uzaludno je kajanje onih koji čine hrđava djela, a koji, kad se nekom od njih približi smrt, govore... (An-Nisa’, 18)

وَلَيْسَتِ التَّوْبَةُ لِلَّذِينَ يَعْمَلُونَ السَّيِّئَاتِ حَتَّى إِذَا حَضَرَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قَالَ إِنِّي تُبْتُ الآنَ وَلاَ الَّذِينَ يَمُوتُونَ وَهُمْ كُفَّارٌ أُوْلَئِكَ أَعْتَدْنَا لَهُمْ عَذَابًا أَلِيمًا
Uzaludno je kajanje onih koji čine hrđava djela, a koji, kad se nekom od njih približi smrt, govore: “Sad se zaista kajem”, a i onima koji umru kao nevjernici. Njima smo bolnu patnju pripremili. (An-Nisa’, 18)

Vrijeme samrti je posljednji trenutak u životu čovjeka čije vjerovanje nije primljeno. Međutim, važno je odrediti početak tog trenutka. Taj početak se smješta u posljednje trenutke života osobe pred izdisajem, tokom kojih se, potpuno svjesna, trzajima bori da se vrati u život. Prema jednom drugačijem mišljenju, to je vrijeme života osobe pred smrt u kome se ona, dok je okupljeni okružuju, bori za život.

Naravno, vjerovanje se prima i u posljednjim trenucima života, sve dok čovjek ima moć rasuđivanja, ako je sposoban vjerovati. To je trenutak uz koji je Poslanik, s.a.v.s., svoj zahtjev nekoliko puta ponovio amidži Ebu Talibu. Ali, Ebu Talib je, posljedicom nekih izvanjskih pritisaka, rekao da će “umrijeti kao pripadnik Abdulmutallibovog roda”.[1]

Još jedan događaj zaslužuje da bude istaknut, a to je slučaj s bolesnim dječakom židovom. Naime, kad je Poslanik, s.a.v.s., posjetio jednog dječaka židova koji je bio na samrti, pozvao ga je da kaže: “Nema drugog Boga osim Allaha”. Dječak je pogledao oca da od njega zatraži dopuštenje. Kad je otac dao znak da se slaže, dječak se oglasio i svoje vjerovanje izjavio izgovarajući Očitovanje [2] (شهادة) . Dakle, sve dok osjećaj ne popusti, nebeska vrata su otvorena za primanje vjerovanja.

Prema tome, trenutak samrti, odnosno trenutak u kome se vjerovanje ne prima, jeste trenutak u kome čovjek nema osjećaja, u kome samo što nije napustio ovaj svijet, te se njegovo vjerovanje tada ne može prihvatiti. Međutim, ako se stvar postavi drugačije pa se naum osobe u tom trenutku, njegov osjećaj i uvjerenost gledaju kao moguće sjeme za zagrobni život, za život do okupljanja na Sudnjem danu, kao sjeme koje će klijati, ono može zadobiti komadić nagrade i izvjesnu naknadu.

Dakle, sve dok osoba, pred nastup smrti, ne prekine nadu u povratak u život, ne padne u očajanje, a mislima se uputi ka vjerovanju, ono će joj biti trajno primljeno. Ako bude drugačije, postoje različite prosudbe. Zapravo, ako se prekine nada u povratak na ovaj svijet, a odgrne se zastor zagrobnog žvota, prilika je propala, zato što se smatra da tu nema mjesta ni za kakvo dobro djelo, unatoč izgovorenoj dobroj riječi. Božija milost priliku pruža onima koji su ovosvjetski život griješenjem i nemoralom uprljali ako počnu vjerovati i pokaju se. To je saglasno smislu ajeta: Reci: “O, robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti.” (Az-Zumar, 53)

[1] Al-Bukhari, Menakibu-l-ensari, 40., Al-Džana᾽izu, 80.; Muslim, Al-Imanu, 39.
[2] Al-Bukhari, Al-Džana᾽izu, 79., Al-Marda, 11.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.