Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje. (Al-An`am, 124)

اللّهُ أَعْلَمُ حَيْثُ يَجْعَلُ رِسَالَتَهُ
Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje. (Al-An`am, 124)

Rađanje islama i njegovog poslanja u Mekki te širenje prostranstvima svijeta nakon toga zasniva se na brojnim mudrostima. Kao što je promatranje časnog ajeta: Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje moguće iz gore naznačenog ugla, ono je poželjno i sa stanovišta antropologije, geografije, historije, humanizma, zatim sa stanovišta prostora, jezika i brojnih drugih odrednica.

Dakako, Uzvišeni Allah najbolje zna kome će povjeriti vjerovjesništvo i poslanstvo Svoje i u kojem društvu će se pojaviti Njegov poslanik. On najbolje zna i kad će se pojaviti Njegovo poslanstvo, u kakvim općim društvenim prilikama, te nakon dostizanja koje razine razvoja prilika će poslati nekoga novog poslanika i neku novu vjeru. U nastavku želimo razmotriti navedena pitanja.

1 – Ljudska dimenzija poslanstva

Ovaj ajet ukazuje na to da Uzvišeni Allah dobro zna Poslanika koga odabire i daje mu povjerenje u dostavljanju Svoga poslanja, kome će ga upućivati. U Vjerovjesnikovo, s.a.v.s., vrijeme, bilo je onih koji su sumnjali da su Velid ibn el-Mugira i Urva ibn Mes’ud es-Sekafi bili preči i podobniji za poslanstvo. Stav sumnjičavih o toj dvojici ljudi Kur’an u sasvim drugom ajetu spominje riječima: I još kažu: “Trebalo je da ovaj Kur’an bude objavljen nekom uglednom čovjeku iz jednog od dva grada” (Az-Zukhruf, 31). Kur’an im je na to odgovorio riječima: Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na ovom svijetu (Az-Zukhruf, 32).

Nema sumnje da se jedno tako značajno pitanje, jedan tako važan problem kao što je vjerovjesništvo ne može prepustiti mišljenju ovoga ili onoga. Ako Uzvišeni Allah zna – a On nesumnjivo zna – ljudske vrline prisutne u duši i srcu čovjeka, a namjerava oživljavati te vrline u njemu, On, nesumnjivo, najbolje zna ko je najpodobnija ličnost za izvršavanje te zadaće. Stoga je ličnost kojoj Uzvišeni Allah čini čast Svojim poslanjem, nesumnjivo, najpodobnija.

Ibn Mugireovo klevetanje Vjerovjesnika, s.a.v.s., i gledanje na njega kao na osobu nedostojnu poslanstva smatra se činjenjem velikoga grijeha. Vinovnici su tim činom u očima Uzvišenog Allaha pali na najnižu i najmizerniju razinu morala. U kontekstu istog ajeta: One koji griješe sigurno će stići od Allaha poniženje i patnja velika zato što spletkare (Al-An`am, 124), Uzvišeni Allah nas obavještava o poniženosti i niskosti u koje će takvi zapasti.

Uzvišeni Allah kaže i: Allah odabire poslanike među melecima i ljudima (Al-Hadždž, 75), a nama ne preostaje ništa nego da poštujemo onoga koga je Allah odabrao. U protivnom, nanošenje bilo kakve duševne patnje onome koga je Allah izabrao, obara razinu morala aktera, čini ga poniženom i prezrenom osobom, uskraćuje mu blagodati i izobilja koja uživaju vjerovjesnici, prvaci, uglednici i drugi časni ljudi bliski Uzvišenom Allahu.

Naravno, takva osoba, kakva god bila njena razina, bit će rob poniženja i prijezira, bit će prikraćena za sva Božija izobilja.

Nadalje, veličina našeg Poslanika, s.a.v.s., njegova dostojnost i sposobnost poznati su i prihvaćeni u svim vremenima i od strane svih. No, iako su sve drevne objavljene Knjige iskrivljene, veliki učenjaci, poput Rahmetullaha el-Hindija i Husejna el-Džisra, našli su u tim Knjigama 1.400 pisanih nagovještaja dolaska ovog časnog poslanika.

Dakako, mnogi vjerovjesnicu su, počevši od Davuda, a.s., Sulejmana, a.s., Musaa, a.s., pa do Jahje, a.s. i Isaa, a.s., slično najavljivali dolazak ovog časnog poslanika. Svoje zajednice i narode su obavijestili da će on u sebi sabirati vrline svih vjerovjesnika, a.s. Imajući to u vidu, Poslanik, s.a.v.s., ima “status skupa” (مقام الجمع).

Naravno, u njemu se jedinstvo velikih vjerovjesnika ogledalo po tome što je Poslanik, s.a.v.s., sa svojim svjetski obuhvatnim poslanjem, spojio misli humanizma iz poslanstava svih velikih vjerovjesnika. Zato se on, sa stanovišta uspostavljanja osnovnih principa vjerovanja, smatra utemeljivačem, a sa stanovišta korigovanja deformacija smatra se korektorom. On se smatra obnoviteljem svega čemu je bilo potrebno obnavljanje i upotpunjenje; onaj ko bi došao poslije njega pocijepao bi to potpuno jedinstvo. Zato je on Posljednji poslanik i vjerovjesnik, odnosno Pečat poslanika i vjerovjesnika. Na razini misli i osjećaja u sklopu vjere i vjerovanja, čovječanstvo je s njim stiglo do rješenja svih težih pitanja vjerovanja, misli i života, tako da više nema potrebe za bilo kakvim novim poslanstvom. Stoga, cjelokupno čovječanstvo treba sve svoje probleme urediti u svjetlu posljednjeg poslanstva, prema njegovim uputstvima.

Drugi aspekt ovog pitanja jeste to što su vjerovjesništvo Muhammeda, s.a.v.s., i njegovo poslanstvo postojali prije svih vjerovjesnika i poslanika. U jednom hadisu je zabilježeno: “Prvo što je Allah stvorio bila je moja svjetlost”, dok u drugom hadisu stoji: “Ja sam poslanik bio dok je Adem bio još praška zemlje, a to znači da je njegovo poslanstvo bilo planirano prije svih drugih. Sufije ovo pitanje razmatraju pod naslovom “muhammedanska bit” i poklanjaju mu znatnu pažnju. Oni smatraju da je muhammedanska istina ujedno i istina o Svemiru, a time žele istaknuti veličinu Poslanika, s.a.v.s., kao i to da je on tumač najvećeg poslanja.

Poželjno je ovdje se zadržati na slijedećoj činjenici, a to je da je Poslanik, s.a.v.s., stigao na razinu do koje niko drugi nije stigao. Ako se uzme u obzir svjetlost koju je on širio, sa stanovišta kvantiteta i kvaliteta, niko ga ne može dostići. To je sa stanovišta nauke najveći dokaz i argument veličine poslanstva koje je nosio i širio. Utoliko više što su stotine vjera, poput budizma, brahmanizma, totemizma i drugih, čak i nebeske vjere, kao što su kršćanstvo i židovstvo, pogođene, u nekoj mjeri, devijacijama i izmjenama, sve osim islama.

Moguće je da je kršćanstvo danas više rašireno od islama, samo što je teško naći pravo kršćanstvo, usklađeno s onim što je iznio Mesih, a.s. Teško je danas razumjeti kršćanstvo koje je zapalo u bespuća komplikovanih tumačenja i komentara. Da u Kur’anu ne čitamo prave identifikacione podatke o Mesihu, a.s., odgovarajuću predstavu o njemu ne bismo mogli steći iz Svetog pisma, iz nespojivosti brojnih protivrječnosti u njemu, jer Isa, a.s., koji se pred nama pojavljuje iz Evanđelja po Ivanu, Evanđelja po Matiji i Evanđelja po Luki, ni po čemu se – sačuvaj nas, Bože – ne razlikuje od Uzvišenoga Boga. On je tu na prijestolju pored Boga. S Bogom dijeli Božanske nadležnosti, a čovječanstvo, koje se, prema njihovim tvrdnjama, ne može osloboditi nasljednih grešaka, ne može u izgubljeni raj ući drukčije osim njegovom zaslugom.

Dakako, narav Mesiha, a.s., je složena, neobična i daleko od mogućnosti da se u njenu istinitost povjeruje na osnovu sadašnjih tekstova Svetog pisma. Kao ni sve druge istine, ni istinu o Mesihu, a.s., ne bismo znali bez zasluge poslanstva našeg Vjerovjesnika, s.a.v.s.

2 – Prostorna dimenzija poslanstva

Riječi: Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje, uz odrastanje našeg Poslanika, s.a.v.s., u Mekki, sa stanovišta poslanstva u sebi sadrže brojne mudrosti. Poznato je da je časna Mekka u središtu Zemlje. Kaba je pupak Zemlje i srce svijeta. Neki prvaci i akteri otkrića kažu da su Kjaba i Poslanik, s.a.v.s., zajedno stvoreni, te da su kjabenska istina i muhammedanska istina združene vršnjakinje. U vezi sa spuštanjem muhammedanske istine, neki prvaci griješe kad kažu da kabenska istina prethodi muhammedanskoj istini. Međutim, muhammedanska istina nikako ne kasni za kjabenskom, jer te dvije istine su dva lica jednog jedinstva. Kad bi se bilo koju svjetsku vjeru željelo predstaviti na Zemlji, Mekka, u kojoj je odrastao Poslanik, s.a.v.s., bila bi najpogodnije mjesto za to. Ne opisuje li je Kur’an kao “Majku naselja” (أم القرى)?!

Naravno, ona je Majka gradova i Majka sela. Ne samo što je bila okrilje Poslanika, s.a.v.s., i kolijevka njegovog djetinjstva, već ga je i hranila, kao što majčina maternica hrani embrion. Musa, a.s., nije svoje poslanje sinovima Israilovim dočekao u “nekoj gustoj šumi”, već na Sinajskoj gori. Kao što je ova Zemlja zatreperila zvukom Musaove, a.s., vjere, kao što je Musa, a.s., dočekao svoje prvo poslanje sinovima Israilovim na tom terenu koji je odgovarao njihovoj razini, tako se ni poslanje svjetski obuhvatnoga Kur’ana, sa stanovišta vremena i mjesta, nije moglo dočekati nigdje drugo osim u zemlji u kojoj postoji Mekka.

Druga strana pitanja ukazuje na to da je Mekka bila grad strateški važan iz više razloga. Bila je susretište nekoliko država toga doba, obala koju su zapljuskivali talasi i o nju se razbijali. Mekka je bila kolijevka drevnim civilizacijama, kao što su sabejska, hadramevtska, sana’anska. Priča se da je putnik koji je iz Medine odlazio u pravcu Hadramevta cijelom dužinom puta išao prostranim hladom, tako da ga sunce ne bi dotaknulo sve dok ne stigne u Hadramevt. Ne spominje li Kur’an te bašče opisujući ih kao raj na Zemlji, ili kao “edenske perivoje”?

Mekka i Medina su bile kolijevke takvim drevnim civilizacijama, a imale su veze i s bizantijskom, rimskom i sasanidskom civilizacijom. S rimskom civilizacijom se srela posredstvom grada Antiohije i proizvela, ili orodila s njom historijski grad Aleksandriju. Rim se tada smatrao najvećom svjetskom silom. Objavljeno je poglavlje Ar-Rum o najvećoj zemaljskoj sili tog vremena.

U vremenima stasanja Mekke osnovano je sasanidsko carstvo koje je neko vrijeme vladalo Jemenom. Povremeno je ono huškalo Jemen protiv stanovnika Mekke. Dolazak vojske “Vlasnika slonova” (أصحاب الفيل) u Mekku s ciljem da je sruše bio je rezultat sasanidskoga huškanja. Međutim, Uzvišeni Allah nije dozvolio da Mekku pogodi ikakva šteta. Sačuvao ju je kao siguran grad.

Stoga se, gledano iz ovog ugla, može reći da je Arabijski poluotok bio zemlja prikladna za izlaganje islamskog svjetskog poslanja. S ciljem da oslovljava cijeli Svijet, trebalo se nuditi s mjesta takvoga s koga je, čim se pojavilo, odmah moglo krenuti u širenje svijetom. Mekka i Medina su za to bile pogodne sa strateškog stanovišta. Tek što se dogodilo pozivanje u ovo poslanje u toj blagodarnoj zemlji, ono se susrelo s dvjema kulturama i civilizacijama. Posredstvom tih kultura i civilizacija poslanje je moglo stići do brojnih zajednica i naroda. Obavljajući svoju svjetski univerzalnu zadaću, posredstvom jedne civilizacije je stiglo na kapije Evrope, a posredstvom druge do krajnje Azije.

Mekka je tada bila važan trgovinski centar u koji su dolazili trgovci iz raznih zemalja, radi uvoza i izvoza. Mekka je bila grad pogodan za trgovanje i ljeti i zimi. Kao što stoji u Kur’anu, trgovačke karavane su iz Mekke išle u Siriju i Jemen, tako da je Mekka bila centar trgovine u tom dijelu svijeta. Kad su iz Mekke odselili u Medinu, muslimani su postali konkurenti židovima koji su imali trgovinski monopol u Medini. Nakon kratkog vremena, židovi nisu mogli izdržati tu konkurenciju. To pokazuje kako su mekkanski trgovci, zahvaljujući svome međunarodnom trgovačkom iskustvu, znali društvenu i kulturološku fizionomiju velikih država.

Danas na najbolji način znamo da poznavanje društvenih naravi i temeljnih društvenih obilježja neke zajednice, uz uvide u njena interesovanja i poznavanje ekonomskih prilika, predstavljaju najvažnije osnove za uspostavljanje međusobnih odnosa.

Stanovnici Mekke su u to vrijeme kulturu i običaje susjednih zajednica znali zahvaljujući trgovinskim vezama koje su uspostavljale s njima. To je bilo pogodno za formiranje odgovarajuće platforme agitovanja za poslanje koje se tu kasnije pojavilo.

Naravno, pojavljivanje poslanika Muhammeda, s.a.v.s., sa svjetski obuhvatnim poslanstvom, na tome blagodarnome mjestu, u časnoj Mekki, veoma je važno. Da se promijenilo to mjesto, ili da se to poslanje iz Mekke i Medine prenijelo u Taif i Rijad, ili u Aman, poremetile bi se mnoge ravnoteže. Izgubile bi se mnoge odlike koje su bile specifične za Mekku. To bi značilo otežavanje napredovanja i širenja poslanja. Dakako, Mekka i Medina su bile gradovi neophodni za pozivanje u ovo poslanje.

Treba istaknuti i da se pojavljivanje ovog poslanja u užarenoj pustinji može smatrati opravdanim. Ovakve pustinje su progutale mnogobrojne vojskovođe, kao što su bili Napoleon, Hitler i rimske vojskovođe, uvjerljivo ih porazivši. Što se tiče prvih boraca muslimana, koji su bili naviknuti na surovosti lokalne klime, pobijedili su u svakoj bici u koju su se upustili. Dok su drugi u tim bespućima teško napredovali, borci muslimani, naviknuti na klimatske i geografske uvjete, sasvim lahko i brzo su napredovali, a imali su i dobru logistiku. Stoga se može pretpostaviti da, npr., neka vojska naviknuta na klimu Turske i Sirije, uvučena u Bitku na Tebuku, ne bi mogla napredovati protiv jedne takve vojske.

Tu je još jedno pitanje, a to je činjenica da velike sile nisu imale aspiracija prema Arabijskom poluotoku, i to zbog toga što je on bio bezvodna pustinja. Tada se nije znalo ni za naftu kao ni za druga prirodna bogatstva. Malo je bilo bilja i drveća, malo zelenih površina. Stoga Mekka i Medina, osim kad se radilo o trgovini, nisu bile predmet aspiracija niti istraživanja. Zato su ostale pošteđene okupiranja od strane drugih zemalja.

Iako su neke zemlje u tim razdobljima s vremena na vrijeme odašiljale svoje uglednike u ta blagodarna mjesta, smatralo se da se u pustinjskom kraju nema šta tražiti. Zato kulture tih država nisu izvršile utjecaj na ove krajeve i nisu remetile ljudima urođene sklonosti. Islam je tako našao priliku da u razne krajeve svijeta širi svoje vjerovanje pošteđeno utjecaja drugih civilizacija i kultura. Da se zbilo drugačije, odnosno da su Mekka i Medina bile izložene okupaciji strane misli i kulture, islamsko poslanje bi se suočilo s dodatnim teškoćama.

Islamska kultura je u tome sigurnom središtu našla svoju bešiku, poput kiše kad nađe dobru zemlju iz koje će izbiti obilni izvori koje kofe ne mogu zamutiti. Sasanidsko i rimsko idolopokloničko vjerovanje nisu mogli zamutiti čisto izviranje ovog poslanja. Kao što ga nisu mogle “zamutiti kofe”, nisu ga mogle zamutiti ni sve druge posude koje su dolazile na čisti izvor, nadovezan na najčasniji izvor i nadahnuće koji se čuvaju u Božijem okrilju.

Tako Mekka dobija specifičnu odliku, a to je zauzimanje rodnog mjesta Sidretulmunteha.^[1] Sa stanovišta geografskog položaja, specifična je po tome što je bila pogodno mjesto za poslanje. Kasnije se, s promjenom činilaca ravnoteže i strateških posebnosti, nastavak nošenja poslanja prenosio u druge gradove. Međutim, ako se i danas razmatra vrijeme pojavljivanja tog poslanstva, vidi se da je to bilo vrijeme na koje ukazuje gore citirani ajet. Zna se da su Bagdad, Sirija i Istanbul, u različitim vremenima, postajali centar širenja islama za neko duže vrijeme. Međutim, čak i u vrijeme kad je Istanbul predstavljao centar poslanja, Mekka i Medina su čuvale svoje blagodarne pozicije, kao zjenice oka islamskog svijeta i kruna na njegovoj glavi.

3 – Jezička dimenzija poslanja

U znatnom broju ajeta prisutno je pitanje objavljivanja Kur’ana na arapskome jeziku. To jasno govori o podobnosti arapskoga jezika, pogotovo u datom vremenu. Naravno, arapski jezik je svoje zlatno i cvjetno razdoblje doživio upravo u tom vremenu.

Svaki jezik ima neko svoje zlatno razdoblje. Tako je, npr., vrijeme kraljice Elizabete i pisca Šekspira bilo cvjetno vrijeme engleskoga jezika. Primjetno je da Englezi nisu zapali u greške u pogledima na jezik, ovako kao što smo mi zapali, budući da su se otvorili nauci, tehnologiji i raznim kulturama iz kojih jezik crpi i povećava bogatstvo. Englezi uvijek s poštovanjem i uvažavanjem gledaju na to vrijeme.

Vrijeme u kojem je objavljivan Kur’an smatra se zlatnim dobom arapskoga jezika, do te mjere da se i najkraće objašnjenje u to vrijeme kitilo nekim jezičkim ukrasom. Kur’an je objavljen na narječju plemena Kurejš, ali je bio otvoren i za narječja drugih plemena.

Mnogi su istraživali i pisali o književnom aspektu Kur’ana časnoga. Pojavljivali su se mnogobrojni istaknuti autori djela iz tog područja, kao što su Abdulkahir el-Džurdžani, Es-Sekaki, Ez-Zamahšeri, u ranijoj prošlosti, do Mustafe Sadika ar-Rafi’ija i Sejjida Kutba, u naše vrijeme, te Bediuzzamana Saida Nursija, autora djela “Znakovi nadnaravnosti” (إشارات الإعجاز).

Od samog objavljivanja pa sve do danas, Kur’an je protivnicima bio izazov sa svojom rječitošću, nadnaravnošću, misaonošću, dalekosežnim književnim sadržajima, kakve su nastojali oponašati i iznijeti nešto slično. Međutim, to nikad nisu mogli, odustali su. Mnogi zaljubljenici u njegov Tekst svoje su napise ukrašavali njegovim ajetima, kitili stilskim figurama preuzimanim iz njega, ali niko nije uspio dostići ili se približiti njegovoj nedostižnoj visini. Kur’an se sve do danas – a čitaju ga milioni ljudi – osmjehuje i s neba nadahnuća nas šapatom uvjerava da nije moguće dostići njegovu rječitost, stil i poetiku. U pagansko vrijeme nebrojeni pjesnici i književnici su se Kur’anu poklonili kad su ga samo jednom čuli. Iako je bio protivnik islama, čak i Valid ibn el-Mugira je pred rječitošću Kur’ana bio zapanjen.

Kur’an je očarao i najljuće neprijatelje islama kakvi su bili Utba ibn Ebu Rabi’a i Ebu Džehil. Niko se nije usudio s njim se nadmetati. Omer, r.a., je, npr., pagansku književnost znao do te mjere da je jednom izjavio kako može odrecitovati 1.000 distiha arapske poezije. I takav um je bio opčinjen kad je čuo poglavlje Ta ha. Kur’anu se priklonio, iako je bio došao s namjerom da ubije Poslanika, s.a.v.s.

Prema nekim predajama, u Mekki se, u nekim sokacima, u potrazi za nekim ko će odrecitovati nekoliko distiha iz arapskog pjesništva, moglo naći i takvih koji su bili u stanju recitovati neprestano četiri do pet sati. Dakle, pjesništvo je bilo jako omiljeno i rašireno kod Aarapa. Kad je objavljen Kur’an, objavljen je na tome bogatom jeziku. Objavljen je u vidu ajeta koje može obični beduin razumjeti kao i istaknuti pjesnik, uživajući u ljepoti njegove književne sadržine. Naravno, kao što se njegovih ajeta pridržava beduin koji vodi kamilu, tako ga i najrječitiji retoričari i književnici čitaju s velikim užitkom i duševnim zanosom.

To je ono što u sebi sadrže riječi ajeta: Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje. On zna na kojem jeziku spušta poslanje. Kur’an je objavljen na jeziku na kojem ga pravnik može posmatrati sa stanovišta prava, nalazeći u njemu, nesumnjivo, užitak za sebe. To mogu administrativac i onaj kome je struka dogmatika, jednako kao i komentator Kur’ana, svako u području svoje struke. Svako će naći neke precizne naučne podatke koje može iskoristiti u svojoj struci.

Poznato je da su jezik prava jedno, a jezik tefsira, dogmatike, književnosti i teologije nešto sasvim drugo, da se razlikuju jedni od drugih. Međutim, Kur’an čuva sve potankosti svakog od različitih područja ne izostavljajući nijedno njihovo pravilo ili načelo. Dokaz tome postoji u historiji islama, u islamskim temeljnim naukama, u različitim pravnim školama. Dokazi postoje u tekovinama književnih škola, u hiljadama autora, korektora i komentatora koje su izrodile te razne škole. Uprkos hiljadama naravi i ukusa, svi oni su Kur’an smatrali najvažnijim izvorom. Hiljade djela su napisali u svjetlu njegovih poruka.

Dakle, Uzvišeni Allah dobro zna kome povjerava svoje poslanstvo, kome ga daje, u kojem kraju, na kojem jeziku. Nećemo reći da Allah to zna sa stanovišta razine poznavanja, već to znači da je On Jedini Znalac, te da nikome drugome ne pripada nikakav udio u tome znanju, niti iko drugi ima takvu procjenu, niti mu se ikad to ispunjava. Ko tome protivrječi, zaslužuje prijezir na ovom i na budućem svijetu.

[1] Od Ibn Abbasa se prenosi da je rekao: Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “...zatim kuća izgrađena na nebu koja se zove Dvorac, sliči Allahovoj kući - hramu. Kad bi odozgo pala, tačno bi pala po njoj“ (At-Tabari, Al-Mu῾džamu-l-kabiru, XI, 417.; Al-Bayhaqi, Šu῾abu-l-imani, III, 437.; ῾Abdurrazzaq, Al-Musannifu, V, 28).

Tweet

Whatsapp