Slični su šejtanu kad kažu čovjeku... (Al-Hašr, 16)

كَمَثَلِ الشَّيْطَانِ إِذْ قَالَ لِلْإِنسَانِ اكْفُرْ فَلَمَّا كَفَرَ قَالَ إِنِّي بَرِيءٌ مِّنكَ إِنِّي أَخَافُ اللَّهَ رَبَّ الْعَالَمِينَ
Slični su šejtanu kad kažu čovjeku: “Budi nevjernik”, – pa kad on postane nevjernik, on onda rekne: “Ti se mene više ne tičeš, ja se, zaista, Allaha, Gospodara svjetova, bojim! (Al-Hašr, 16)

Iz ovog časnog ajeta razumijemo da je “bojazan od Uzvišenog Allaha” prisutna čak i u naravi šejtana. To dokazuje da šejtani znaju za Uzvišenog Allaha te da imaju strah od Njega. Međutim, iako sve zna, šejtan je Allahu nepokoran. Kad Kur’an časni spominje šejtanovu drskost i nepokoravanje naredbama, koristi riječ “neposlušnost” (عصيان), a ona se, po svojoj naravi, može pretpostaviti samo nakon prethodne pokornosti i poslušnosti.

Kur’an časni na to ukazuje u suri Al-Kahf kad kaže: On je bio jedan od džina i zato se ogriješio o zapovijest Gospodara svoga (Al-Kahf, 50). Dakle, s obzirom na to da je iz roda džina, šejtan je stvoren od vatre. Kao takav, on je znao za Allaha i neko vrijeme je bio pobožan. Zato mu je i data zapovijest da učini sedždu.

Prema vidljivim obilježjima, šejtan je trebao biti s onima od kojih se očekivalo da će učiniti sedždu. Međutim, u skladu sa svojom naravi, on je pokazao drskost s kojom je odbio poslušnost i zastranio. Njegova narav je jasno na vidjelo izašla kad mu je bilo naređeno da učini sedždu Ademu, a.s. Tada je postao gubitnik.

Već smo jednom, ili dva puta ranije nastojali dati objašnjenje svog viđenja naravi šejtana. Zato ćemo sada u sklopu jednoga kratkoga komentara reći samo da je šejtan s Pravoga puta skrenuo kad je odbio poslušnost, ili kad se nije pokorio naredbi da učini sedždu. Time je pokazao svoju pravu narav.

Nešto slično se u svako vrijeme pojavljuje kod nekih ljudi. Dođu trenuci u kojima ljudi s pravog puta skreću zbog osjećanja srdžbe, zavisti i pohote koncentrisane u urođenoj naravi, radi iskušavanja. Tad se ulazi u vrtlog neposlušnosti svojoj savjesti i skreće se s pravog puta.

Poželjno je osmotriti, npr., osjećanje zavisti kod nekih sljedbenika Knjige prema Pečatu poslanika i Ponosu čovječanstva, koja ih je dovela do drskosti s kojom ga negiraju, s kojom ne mogu vidjeti svjetlost koju je nosio, zbog toga što su željeli da pečat poslanika bude iz njihovih redova, iz njihovog naroda, iz njihovog plemena.

Nešto slično se javlja i kad smo mi u pitanju, samo u drugačijoj formi i dimenzijama. Postoje situacije u kojima osjećanja nadvladaju logiku, a čovjek se, ni ne primijetivši, nađe u vihoru nelogičnoga pokreta. Šejtan stalno živi u stanju mržnje, zavisti, zlobe i zajedljivosti prema čovjeku. Kao što stoji u Vjerovjesnikovom hadisu, on govori: “Čovjeku je naređeno da učini sedždu. On je sedždu učinio i zaslužio Džennet. Meni je naređeno da učinim sedždu. Ja sam je odbio i zaslužio Džehennem.”

Moguće je da on pušta bolne krikove i bjesni uvijek kada vidi čovjeka kako čini sedždu. Kad mujezin u džamiji uzvikuje Uzvišeno Allahovo ime, a zemljom muslimani skrušeni žure u džamiju, šejtan ne zna šta da radi, niti kako da pobjegne, da ne sluša odjekivanje mujezinovoga glasa.

Ukratko bi se moglo reći da se šejtanova mržnja, bijes i zavist povećavaju utoliko više što je veza čovjeka s njegovim Gospodarom čvršća, slično čovjeku kome saopćavaju: “Banda ti je ubila sina”, usljed čega se nađe u stanju ogorčenosti, napetosti i ozlojeđenosti protiv bande. Kad istom čovjeku, dodatno, kažu: “Banda ti je kidnapovala suprugu”, to mu bijes i reagovanje još više raspaljuje.

Čovjek koji se prepušta osjećanjima osvetoljubivosti, blizu je da na sve bude spreman, jer su mu se svojstva praštanja i smirenosti sasvim istopila. Tako se i šejtan nagonima osvete čovjeku prepušta sve do Sudnjeg dana i ne može ih se riješiti.

Rezultat do koga dolazimo jeste to da šejtan zna za Allaha toliko da ima strah od Njega, ali je, po svojoj naravi sklon neposlušnosti, skrenuo s Pravoga puta. Zato je vječno na gubitku.

Oni koji su zaveslali strujom ateizma, pa je nevjerovanje čvrsto priraslo uz njihovu narav, kao i licemjeri, posve su istovjetni šejtanu. U određenim uvjetima, ne oklijevaju riječima spominjati Boga i vjeru. Tako žele zadobiti i iskoristiti druge. Prikazuju se u liku dobrih ljudi i dobročinitelja, a u sebi uvijek nose neugaslu mržnju protiv vjernika, stalno traže načina da bijes i mržnju iskale. U trenucima kad ne mogu pokazati i izliti zlobu koja im se gomila u grudima, oni mržnju kriju iza vedrog osmijeha ili slatkih i blagih riječi. Prikazuju se da su demokrati, a kad se dograbe sile koja im omogućuje da urade šta žele, oni kažu: “Istina je na strani sile!” Tada njihova demokratija postaje nešto imaginarno, iluzorno, a oni posežu za nezamislivim nedjelima.

Pouzdanje u takve smatra se nepoštovanjem osjećaja pouzdanja. Što se tiče straha od takvih, to se smatra nepouzdanjem u Uzvišenog Allaha. Vjernik je dužan uvijek biti grudi otvorenih za ljubav prema svima, ali ne smije biti nemaran i prema takvima biti okrenut leđima. U svim prilikama, od zla takvih treba utočište tražiti kod Uzvišenog Allaha.

Bože, utječemo Ti se od briga i žalosti. Utječemo Ti se od nemoći i lijenosti. Utječemo Ti se od kukavičluka i škrtosti. Utječemo Ti se od toga da nas savlada dug i da nas ponižavaju ljudi.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.