I učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći... (Aš-Šu`ara’, 84-85)
وَاجْعَل لِّي لِسَانَ صِدْقٍ فِي الْآخِرِينَ. وَاجْعَلْنِي مِن وَرَثَةِ جَنَّةِ النَّعِيمِ
I učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći, i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati. (Aš-Šu`ara’, 84-85)
Ibrahim, a.s., je bio čovjek koji je sasvim dobro shvatao blagodati kojima ga Gospodar obasipa, kao i Njegovu beskrajnu dobrotu. Neko ko je tako dobro sve shvatao, znao je da je sve od Uzvišenog Allaha, da je On onaj koji hrani, napaja i daje dar govora. Znači, On je apsolutni vladar, i niko drugi. Ako je neko ko je imao tako dobro shvatanje dovu upućivao riječima: I učini da me po lijepom spominju oni što će poslije mene doći, nesumnjivo je da je Uzvišeni Allah bio taj koji ga je nadahnuo takvom dovom. Znači, Allah je bio njegov jezik i njegova misao. On ga je podstaknuo da izgovori tu dovu, a On je i taj koji je dovu primio. Da On nije htio dovu primiti, ne bi Ibrahima, a.s., njome nadahnuo. Naravno, ističemo da je On primio dovu, a dokaz tome je to što ga muslimani stalno spominju i za njega dovu upućuju u svojim namazima.
Ovdje ima i nešto drugo što je važno, a to je da vjerovjesnici, kao što je poznato, kad umru, ne ostavljaju iza sebe u nasljedstvo imovinu i materijalna dobra. Da’va je njihovo nasljedstvo. Ibrahim, a.s., kome je stigao niz poslanja, koji je mnoge stvari promijenio za svog vremena, kao vjerovjesnik obnovitelj i veliki reformator, s velikim zanimanjem je želio da se čovječnost otvori za svakoga. Ta želja mu se ispunila kao prirodan rezultat prihvatanja dove. Ibrahim, a.s., je u dva bitna navrata iz pasivističkog načina života prešao u prostrani hlad humanizma. Linijom koja je započela sa sinom Ishakom, a.s., orodio se Isaom, a.s., a linijom koja je započela sa sinom Ismailom, a.s., orodio se našim vjerovjesnikom, Muhammedom, s.a.v.s. U objema lozama je svima lijep primjer i uzor.
Iako je naš Poslanik, s.a.v.s., bio pečat vjerovjesnika i poslanika, sjećanje na Ibrahima, a.s., se nastavlja. Kao što smo naprijed istaknuli, ljubav prema Ibrahimu, a.s., kojom su orošena srca muslimana preporukom i poučavanjem od strane Poslanika, s.a.v.s., podstiče muslimane da ga stalno spominju u svojim dovama na namazu. Pretpostavlja se da će Ibrahim, a.s., biti od onih kojima će džennetske blagodati biti darovane kao plod dova i namaza.
Posljednje što želimo istaknuti jeste to da zadatak koji vjerovjesnici izvršavaju, da’va koju obavljaju, nije samo puka ideja i puki visoki cilj, ili neki domet koji se nastoji dostići. Ova obilježja ostaju sekundarna u odnosu na da’vu koju oni zastupaju. Vjerovjesnici koji su Božiji službenici, pogotovo Ibrahim, a.s., nisu željeli da’vu okončati svojom smrću, već su pozivali da se da’va trajno nastavlja. U skladu s tim, može se pretpostaviti da je Ibrahim, a.s., želio da ga generacije koje dolaze spominju po dobru.
Što se tiče dove: i učini me jednim od onih kojima ćeš džennetske blagodati darovati, ona ima cilj da naglasi kako se, pored toga što je bila sredstvo velikih vjerovjesnika koji su išli Pravim putem, te što je bila vodič na tome pravom putu, traži dova i za kasnije vjerovjesnike njegove loze, kao i dova potomcima tih vjerovjesnika, jer se zna da je sve, kao i ispunjenje svake nade, od Uzročnika svih uzroka, te da je Džennet blagodat Uzvišenog Allaha i nagrada od Njega, koja se ne može proizvesti djelima, već se postiže prostranom milošću Uzvišenog Allaha i kao rezultat stalnog traženja i upućivanja dove. To je važna činjenica koju nije suvišno istaknuti.
- Napravljeno na .