Tjelesni nedostaci
Pitanje: Zašto Allah nije Svoje robove stvorio jednakima? Neke je stvorio slijepe, a druge hrome.
Odgovor: U smislu odgovora na takvo pitanje, rekli bismo slijedeće:
1. Allah je Gospodar svega, Koji Svojim posjedom raspolaže kako hoće. Niko se ne može miješati u Njegov način raspolaganja. Allah je stvorio atome tvog organizma, uredio sklapanje dijelova tvog tijela. I ljudskost ti je dao Allah. Kao naknadu za to, ti ništa ne daješ da bi mogao pomišljati na pravo prigovora. Da si nešto unaprijed dao, možda bi i imao pravo reći: “Nemoj mi davati jedno oko, već mi daj dva, nemoj jednu ruku, već dvije”. Možda bi mogao postavljati slične zahtjeve i primjedbe. Ti ništa od sebe nisi dao da bi na tome - sačuvaj nas Bože! - zasnivao stav o Njegovoj nepravdi. Nepravda dolazi iz neispunjavanja prava, a gdje je tvoje pravo koje ti nije ispunjeno? Po čemu se možeš pritužiti da ti se čini nepravda?
Uzvišeni Allah te je stvorio iz ničega, zatim od tebe načinio čovjeka. Ako malo promisliš, shvatit ćeš da osim tebe ima jako mnogo stvorenja. Pri tome ćeš vidjeti da si ti opskrbljen mnogobrojnim blagodatima.
2. Uzvišeni Allah od čovjeka oduzme nogu, ali na Budućem svijetu nadoknađuje mnogobrojnim dobrima. Tim oduzimanjem, On dotičnom razvija osjećaj nemoći, slabosti i skučenost, i srce mu usmjerava ka Sebi. Srce takvog čovjeka ima mogućnost da otkrije svoje osjećaje, zapravo pruža mu se mnogo, a uzima malo. To je, u biti, smisao Allahove pažnje prema tom čovjeku, iako to tako na prvi pogled ne izgleda. Slično tome, neke od vas opskrbi pogibijom na Njegovom putu i uvede vas u Džennet, da uživate u blizini Njega, što je rang na kojem vam zavide iskreni i dobri. Oni koji takve vide, uzvikuju: “Kamo sreće da smo i mi poginuli na Božijem putu, kao oni”. Takav čovjek, koji je poginuo na božijem putu, taman kad bi mu odsijecali dio po dio tijela, smatrao bi da time ne gubi mnogo, već da je ono što dobija mnogo veće od onoga što daje.
Vrlo rijetka pojava je da neko od onih koji izgube neki dio tijela zapadne u osjećaj da je hendikepiran, pa negoduje, ljuti se i očajava. Mnogima ta pomanjkanja postaju sredstvo podsticanja da se okrenu Allahu. Suština te pojave je upozorenje duši koja čezne za Budućim svijetom kod ljudi koji su uistinu za njega stvoreni.
Ovakve nepokolebljivosti aktera usmjeravaju ka Allahu. Drugi iz toga izvlače pouku i stiču mir i pouzdanje u Allaha, a time se, s mudrošću, postiže željeni uzvišeni cilj.
Ni čovjek, ni životinja, ni biljka, ništa što postoji, ne pojavljuje se u postojanju osim na osnovama Moći koja to vrši. Potpuno izvršenje njene zadaće ogleda se u tome što se postojeća bića postavlju kao ogledalo Moći, zatim se sa scene postojanja povlače da bi druga bića zauzela njihovo mjesto.
Sva rođenja i sve smrti na ovom svijetu samo su prilika za obavljanje ispita. Kao što je postojanje bilo čega dokaz njegovog Tvorca iza zastora, tako je i smrt svega i prestanak njegove uloge dokaz vječnosti tog Tvorca, Koji je iza zastora, Koji nema ni početka ni kraja. Pa, kao što smo se mi, zajedno sa svim što postoji, pojavili iz nepostojanja, iz ničega, pa svojim postojanjem dokazujemo postojanje Tvorca, a svojim vidom, sluhom i znanjem dokazujemo postojanje Jednoga, Koji sve vidi, Koji sve čuje i Koji sve zna, svojim ostavljanjem svega toga, prilikom smrti, ostavljanjem svega u šta smo se pouzdavali tokom svog života, dokazujemo Jednoga i Jedinoga:
الَّذِي خَلَقَ الْمَوْتَ وَالْحَيَاةَ لِيَبْلُوَكُمْ أَيُّكُمْ أَحْسَنُ عَمَلًا
Onoga koji je dao smrt i život da bi iskušao koji od vas će bolje postupati (El-Mulk, 2).
Najvažniji cilj čovjeka je da shvati tajnu dolaska na ovaj svijet, da položi ispit iz postojanja i pripremi se za “putovanje” u Budući svijet.
Sada, nakon ovog uvoda, zahvatimo pitanje vezano za smrtni čas (أجل), kad se radi o onima koji umiru istovremeno, da li im on dolazi svima zajedno.
Naravno, smrtni čas dolazi svima njima zajedno. Nema apsolutno nikakve smetnje da se tako shvati. Kao što Uzvišeni Allah sve postojeće drži u Svojoj ruci, sve stvari i pojave, svi ljudi postoje zajedno, saglasno Njegovoj moći, počevši od atoma pa do galaksija. On je moćan da sve usmrti odjednom. Njihovo postojanje na mnogobrojnim mjestima, s raznovrsnim naravima i različitim mogućnostima opisa ne predstavlja nikakvu zapreku tome.
Nema sumnje da je veoma teško navesti primjer koji u cijelosti odražava tu Apsolutnu moć, ali, zato, nije teško navesti mnogobrojne primjere stvari i pojava koje mogu biti ogledala te Moći i prosvjetljavati misli.
Naprimjer, bića različitih svojstava i naravi koja se okreću Suncu svoj život provode okrećući mu se, a da ono ne uzrokuje ništa što im otežava život. Naprotiv, pod njegovim zracima dobivaju najljepše raspoloženje prelazeći iz jedne u drugu boju. Rastu i bujaju sa sunčevim izlaskom i zalaskom, a nakon toga se gase i odlaze. Tako je i sa svime što se oplođuje u proljeće, širi se tokom ljeta, buja i raste, jedri i dozrijeva tokom jeseni, a zatim vehne, ali to sve ima svoje određenje. Sve se u postojanju pojavljuje prema putu koji je zacrtalo Apsolutno znanje, prema Njegovom planu i konstruisanju, po instrukcijama Apsolutne volje i Apsolutnog htijenja, a ne nasumično, ne prema želji nečega što postoji, već prema onome što hoće Htijenje i Volja.
وَعِندَهُ مَفَاتِحُ الْغَيْبِ لاَ يَعْلَمُهَا إِلاَّ هُوَ وَيَعْلَمُ مَا فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ وَمَا تَسْقُطُ مِن وَرَقَةٍ إِلاَّ يَعْلَمُهَا وَلاَ حَبَّةٍ فِي ظُلُمَاتِ الأَرْضِ وَلاَ رَطْبٍ وَلاَ يَابِسٍ إِلاَّ فِي كِتَابٍ مُّبِينٍ
On jedini zna šta je na kopnu i šta je u moru, i nijedan list ne otpadne, a da On za nj ne zna; i nema zrna u tminama Zemlje niti ičeg svježeg niti ičeg suhog, ničeg što nije u jasnoj Knjizi (El-Enʻām, 59).
Ako su život drveća, trave, sjemenki i jezgri, njihova smrt, rast i plodovi bili tako ozbiljno nadzirani, može li čovjek biti neprimijećen, a najsavršenije je biće? Gospodar koji sve posjeduje, Koga nešto što čuje ne zaokuplja toliko da ne čuje nešto drugo, Koga nešto što vidi ne zaokuplja toliko da ne vidi nešto drugo, nesumnjivo se interesuje za čovjeka koji Mu je najdraže biće, Njegovo najljepše djelo. Svakom čovjeku pojedincu On pruži blagodati koliko cjelokupnoj vrsti ili rodu drugih stvorenja zajedno. On čuva čovjeka koji je na jedan poseban način registar znamenja. Ukazuje mu milost iz Svojih dobara i dobrote. Ukazuje mu čast Svojim prisustvom u njegovim mislima i Svojim posebnim vođenjem.
Taj Božiji poziv, ili vođenje, nekad bude u postelji, nekad na ratnom poprištu, a nekad pod stiskom nevolje i nedaće, tako što to bude pojedinačno, a nekad zajedno. Te pojave ne utiču na ishod iz ugla gledanja Stvoritelja na čovjeka. Apsolut Koji sve zna, Koji sve može, Koji svako živo biće drži u životu onoliko koliko hoće i pozove ga kad hoće. Da taj Koji sve može i sve zna u Svojoj ruci sve drži u skladu s onim kako je kod Njega zapisano, svejedno da li se radi o pojedincu ili kolektivu, nešto je sasvim logično. To je nešto slično otpuštanju grupe vojnika iz vojske po zapovijedi komandanta, prema terminu koji je unaprijed bio određen.
Pored toga, tu su i veoma brojni meleci zaduženi da uzimaju duše, kojima je omogućeno da ih uzimaju u isto vrijeme, na mjestima po kojima su razasute nevolje, pod kaderom i nadzorom Uzvišenoga Gospodara. Štaviše, tu su meleci kojima je omogućeno da prihvataju svakog umrlog čovjeka i dočekuju ga u skladu s onim što zapisano drže u svojim rukama.
U takvim nevoljama i nedaćama, ako pažljivije pogleda, čovjek ne može a da ne primijeti ranije određivanje i dolazak smrtnog časa onima koji istovremeno umiru. Možda bi bili potrebni tomovi za upisivanje svih neobičnih i važnih događanja u vezi s tim, iako ono što se upisuje ionako prevlađuje razmjere tomova. Ne prođe ni jedan dan, a da u štampanim glasilima ne čitamo vijest o nekome takvom potresnom zbivanju.
Naprimjer, nakon strašnog zemljotresa, koji od velikog naselja čini ruševine, u vrijeme kad se hiljade ljudi ne uspijevaju izbaviti uprkos ulaganju iznimnog napora, stotine djece nesposobne da se sačuvaju, bezbrižne i nepovrijeđene se pronađu pod ruševinama. Ili, kad kola upadnu u kanal s vodom i podave se svi radnici zatečeni u njima, podalje od tog mjesta se naiđe na dijete u pelenama, koje na površini vode pluta a da mu se nikakva nevolja nije dogodila. Tako se dogodi i avionu koji padne i izgore svi putnici, pa i vješti piloti, a na udaljenosti 200 metara od mjesta pada nađe se ljupko dijete, kojem se ništa nemilo nije dogodilo. Takvi događaji potvrđuju da užad života i smrti ne vise o vratovima, već se smrt događa po planu Onoga Koji sve zna, vidi i uređuje.
Sva stvorenja u život ulaze pojedinačno ili zajednički. Pošto završe svoje poslove kojima su bila obavezana, prema zabilješkama unesenim u protokol rada, s dolaskom smrtnog časa, a nakon što izvrše svoje prirodne zadaće, nakon što shvate njihove finese i tajne, otkriju tajne nevidljivog svijeta i postanu ogledala na kojima se odražava Onaj koji nas je sve poslao, tj. Uzvišeni Allah, nakon što zaključe svoj život, ona, rekli bismo, bivaju otpuštena s dužnosti, jedno po jedno, ili grupa po grupa.
To znanje o dolasku stvorenja, zatim o njihovom otpuštanju, odnosno o završavanju dužnosti i dolasku smrtnog časa u isto vrijeme, nešto je veoma jednostavno Allahu koji zna sve, od početka do kraja. Pored toga što znamo da On zna sve javno i tajno, mi znamo i da ima znatan broj meleka oko svakog čovjeka te veliki broj meleka koji uzimaju duše.
Možda se u vezi s ovim pojavi ovakav prigovor: “U takvim nevoljama, uz one koji su zaslužili nevolje, stradaju i mnogi nedužni ljudi. Hoćete li nam to objasniti?”
Odmah istupamo s odgovorom: Takvo pitanje izvire iz pogreške u uvjerenju i vjerovanju. Jer, kad bi život bio samo ovosjetski, da nema Budućeg svijeta, te da se ljudski život svodi na življenje na ovom svijetu, ovakvom prigovoru bi bilo mjesta, jer bi bio donekle zasnovan. Međutim, ovaj život čovjeku nije ništa nego njiva, poprište rada, čekaonica. Budući svijet je gumno, mjesto žetve i ubiranja plodova, mjesto dosezanja sreće i spasa od nevolja ovog svijeta. Zato, nema uopće ništa čudno u istovremenoj smrti dobroga i lošega, nedužnoga i zločinca. Naprotiv, takav tok stvari je saglasan s razumom i logikom, jer će svaki čovjek prilikom proživljenja dosegnuti novo postojanje, prema njegovim namjerama i vladanju, a u skladu s njima će se prema njemu postupati. Čekat će ga ili udoban život u vječnosti ili vječna patnja.
Sažetak svega bi mogao glasiti: Smrt i smrtni čas su izraz za okončanje vremena ostanka i rada na ovom svijetu. Takvo vrijeme nije ništa drugo nego ono što je pripremio Onaj koji sve vidi, koji sve zna iz unaprijed iscrtanog plana i zabilješki unesenih u osnovne protokole, koje se izvršavaju u određeno vrijeme, također po zapovijesti Uzvišenoga. Nema logičke razlike u tome da li je to pojedinačno ili kolektivno.
Vjerujemo da je prvi razlog skretanju, kao što je slučaj i u vezi s brojnim drugim pitanjima, nepoznavanje i neshvatanje Božijega apsolutnog znanja i Božije bezgranične moći. Drugi razlog je pogreška u zauzimanju ugla posmatranja stvari i pojava. Ako se ne možemo otrgnuti od nagonskih i nasumičnih poimanja, duhom se nećemo uspinjati u idejni svijet. Naš unutrašnji svijet će se ispuniti iskrivljenim poimanjem i bit će poprište borbe đavoljih došaptavanja prilikom naših suočavanja s tekućim zbivanjima. Uz slabosti duhovnog svijeta, nehranjenje potrebnom hranom, gutat ćemo svakodnevno nebrojene čaše sumnji. To je uistinu strašna nevolja koja ne samo što će zavesti dolazeće potomstvo, već će i očuvanje sadašnje generacije na Pravome Putu ozbiljno dovesti u pitanje.
- Napravljeno na .