Šta je uzrok ovolike rasprostranjenosti ateizma (nevjerovanja)?
Zbog toga što je ateizam rezultat negiranja, njegova rasprostranjenost više je vezana za rušenje duhovnog svijeta. Naravno, može se govoriti i o postojanju drugih faktora.
U ideji ateizma je negiranje i nepriznavanje Boga, dž.š., a u zamisli – to je stanje neograničene slobode i koliko je moguće neobuzdanosti. U djelu i ponašanju – to je situacija nepriznavanja zabrana i življenje onoga što čovjeku dođe na pamet.
Ateizam kao ideja sije se i razvija putem zloupotrebe nauke i naučnih institucija i uništenjem generacija, a, također, uzima zahvata i širi se uzimajući podršku iz nekih slučajeva, koje ću kasnije spomenuti.
Sredina gdje se prvo pojavi ateizam u jednom društvu i atmosfera njegovog širenja jeste atmosfera gdje vladaju neznanje, bezdušnost i surovost. Mase koje ne hrane svoja srca i duše kad-tad će pasti u kandže ateizma, i ako ne bude pomoći Allaha, dž.š., njihov spas iz njega je gotovo nemoguć.
Ako jedan narod svojim pojedincima koji ga sačinjavaju ne skrene pažnju, na onom nivou koji je potreban u podučavanju i uvjerenju onoga što je potrebno da se uči i vjeruje, onda su ti članovi tog naroda daleko od znanja i prepoznavanja i došli su u takvo stanje da će primiti sve ono što im se daje kao savjet, i, jednostavno, oni će biti gurnuti u ateizam.
Nevjerništvo se, prije svega, javlja u obliku nepridavanja nikakve pažnje i ravnodušnosti prema temeljima vjere i vjerovanja. Ovakvo stanje, koje u sebi krije pomalo i slobodu razmišljanja i ideja, onog trenutka kada nađe neki mali znak za nevjerništvo i negiranje, odmah poraste i počinje davati plodove. Nema nijednog ozbiljnog uzroka koji bi se mogao navesti kao razlog za negiranje vjere. Ponekada omalovažavanje rađa negiranje, nekada to čini jedna nemarnost, a ponekad i pogrešno razmišljanje, odnosno procjena.
U naše vrijeme ima mnogo onih koje je neko od ovih stanja uništilo. Međutim, zbog toga što su ruševine nekog od ovih svojstava veće i utjecajnije, mogu se poredati prema stepenu važnosti, i, prema tome, mi želimo samo njih obraditi.
Odmah da napomenem da se mi ovdje ne nalazimo na mjestu onoga koji donosi potrebne dokaze da bi u potpunosti nestalo nevjerovanja i negiranja te zbog toga čitalac ne treba da od nas traži ono što bi se moglo izraziti konkretnim primjerima. Zapravo, jedna ovako značajna i duboka tema, koja se smatra vrlo odgovornom, kao i što se svakako prosuđuje, ne može se analizirati u koloni pitanja i odgovora. Pored toga, o tom pitanju postoje remek-djela, pa sve ono što će se opet pisati neće biti ništa drugo do ponavljanje istog.
Da se vratimo temi razgovora. Danas se svaka stvar i svaki događaj koji su izišli iz “Pera Moći” i koji su posebno Božansko pismo, drugim riječima: priroda i njeni zakoni, prikazuju kao izvor nevjerovanja i na taj način se obmanjuju generacije. Međutim, ako su prirodni zakoni, kao što je pisano i crtano pedeset hiljada puta na Istoku i Zapadu, jedan mehanizam koji radi u jednom harmoničnom stanju, ako su jedna “fabrika” koja mnogo šta proizvodi, onda odakle uzimaju taj poredak, red, sistem i snagu proizvoda? Da li je moguće pripisati slučaju prirodu koja teče poput stihova i miluje naše duše poput muzike, i pripisati taj “glas” i nadahnuće njoj samoj?
Ako priroda ima snage koja će nju samu sagraditi, kao što neki misle, onda – da li možemo objasniti kako je nastala sama po sebi i odakle joj ta snaga? U suprotnom, zar ćemo kazati da je ona stvorila samu sebe? Kako je to strašna obmana i kako je to nevjerovatna laž!
Pravo lice ove fikcije jeste: “Drvo je stvorilo drvo, planina planinu, nebo nebesa...” Ne mislim da će izići ijedna osoba i da će toj nelogičnosti kazati “Da, tako je”. Ako se pod izgovorom “prirode” direktno misli na pravila “zakona stvaranja”, onda je to posebna obmana. Jer je zakon, kao što su kazale starije generacije, araz, tj. ovisan. Kao ovisna stvar, on biva sa postojanjem onoga koji ni o čemu nije ovisan (dževher). To znači, svi dijelovi koji upotpunjuju jednu kombinaciju ili jedan organizam, dok se ne nađu na jednome mjestu – nemoguće je zamisliti pojam zakona u vezi sa njima. Drukčije rečeno, zakoni i pravila ovise o drugim bićima. Pravilo razvoja i rasta biljaka ovisi o jednom zrnu i sjemenu, dok zakon gravitacije ovisi o različitim odnosima među masama ili o praznini prostora. Ovi se primjeri mogu još umnožiti. U tom slučaju, razmišljati o zakonima prije nego li se razmisli o bićima, a naročito smatrati osnovom same zakone izvorom postojanja bića u potpunosti je šarlatanstvo i tvrdoglavost.
A ništa čudnovatije nije ni uzroke smatrati temeljem postojanja. Ispravno rečeno, ovaj svijet, koji u sebi sadrži hiljadu i jednu mudrost i ljepotu, pokušati tumačiti uzrocima i slučajnostima, koje nemaju nikakve naučne vrijednosti – to je jako smiješno, a koliko je smiješno, toliko je, kao neosnovana tvrdnja, suprotno nauci i besmisleno.
Istraživanja Müllera su objavila nemoć slučajnosti i nedovoljnost uzroka. To je bio glas nauke, koja je dala svoj konačni stav. “Hemijski institut Sovjetskog Saveza” na čelu sa Oparinom, nakon 22 godine rada, dokazao je da su hemijski zakoni daleko od toga da postojećim hemijskim reakcijama određuju put, i to je još jedan glas nauke i naučnika.
Danas su evolucija i transforizam, koji su se godinama proučavali u naučnim krugovima kao pozitivne činjenice, naspram novih naučnih pronalazaka i razvoja u genetici došli u stanje jedne maštovite pretpostavke; nije im preostala nikakva naučna vrijednost, osim što su postale predmet historije. Kako je gorko to što nezadovoljavajuće, periodične i opasne ideje proizvode ateizam kod nekih naših generacija koje su i dalje bez kulture, oslonca i osnovnih temelja pa o tome ovise!
Neka Allah, dž.š., da berićeta (blagostanja i sreće), jer su se, suprotno tome, s druge strane, paralelno, počela iznositi neka djela na tržištu ideja koja će otkloniti povrede sa naših osjećaja i iz naših ideja i koja će izliječiti naše srčane i duhovne rane. Danas je već na svakom koraku moguće naići na knjige, pisane na stotine istočnjačkih i zapadnjačkih jezika, koje nas odvode u svjetlost tako što nam opisuju pravo lice prirode i uzroka. Čak i da ono što je pisano na našem tlu, tj. u muslimanskom svijetu, smatramo jednim odstupanjem od naravi, to će onu vrstu ljudi koja žudi za Zapadom makar navesti na razmišljanje – jer se blizu sto zapadnjačkih pisaca okrenulo svjetskoj naučnoj misli knjigama koje govore o temi zašto vjerujemo u Boga.
Pošto su naučni krugovi i atmosfera oko njih toliko stigli do istinskog saznanja, nećemo pretjerati i ako kažemo da je ateizam jedno odstupanje od naravi, tvrdoglavost i brzopleta odluka, a pomalo i djetinjast čin. Međutim, zbog toga što naša omladina još nije shvatila sebe i što se nije ujedinila sa svojim duhovnim svijetom, ne može se reći da se u potpunosti oslobodila od gore navedenih nekih fikcija, koje su samo za muzej, i od obmane za koju misle da je naučna činjenica. Zbog svega toga, u današnje vrijeme mobilizacija ispravnog podučavanja već je dobila svoju važnost iznad svake druge odgovornosti i dužnosti. Neizvršavanje ove svete, veličanstvene dužnosti izrodit će u jednom društvu nenadoknadive provalije, kao što se već dogodilo. Možda je to osnovni uzrok naše prave muke koju teglimo već duže vrijeme. Mi smo nesretnici koji su ostali bez pravih pozivača u vjeru, koji su se uzdigli povezivanjem razuma i srca, koji su se udubili u sebe i koji gore ljubavlju za podučavanjem drugih. Nadamo se da će podučivači Istine uzeti na sebe ovu korjenitu i humanu dužnost i spasiti nas od jedne vjekovne muke!
Eto, tek tada će nove generacije dostići ustrajnu i pravu liniju u razmišljanju i idejama, spasit će se od ulaska u pogrešna razmišljanja i od redovnog mijenjanja mjesta, kao što to čini klatno, čas desno-čas lijevo, te će na taj način makar djelimično biti sačuvane od ateizma.
U zaključku možemo kazati da ateizam u idejama sadašnjih generacija u potpunosti proističe iz neznanja, iz nepostojanja sposobnosti analiziranja i nedovoljne ishrane srca i duše, jer ono što čovjek dobro zna, on to voli, posebno kad ima sposobnosti za to, a prema onome što ne zna čovjek postaje neprijatelj ili, u najmanju ruku, ostaje ravnodušan.
Da sada podignemo glavu i da pogledamo knjige koje su izložene na policama i u vitrinama i da pogledamo ideje i ličnosti o kojima nam govore te knjige. Tada ćemo shvatiti zbog čega dijete na ulici oblači odijelo Apačija, zbog čega sebe smatra sličnim Zorou i kako imitira Don Žuana. Ovo o čemu govorim su dva-tri primjera koji odslikavaju stvarnost. Kada ovim razornim elementima dodate još neke primjere iz društva i ekonomije, susret ćete se sa još mnogo čime što će vas do srži uplašiti.
Od jučer do danas naš čovjek je zavolio, a zatim slijedio onoga ko mu je dobro predstavljen. Naspram onih koje nije upoznao i poznavao, uvijek je bio ravnodušan i poput stranca. Sad je na nama da ga, razmišljajući šta ćemo odnijeti njegovoj razjarenoj duši, ne ostavljamo samog i da mu pokažemo put svjetlosti.
Drugi važan faktor prelaska novih generacija u ateizam i širenja nevjerništva jeste priroda omladine. Kao izraz neurav-noteženosti njihove želje za neograničenom slobodom, strasti koje ne znaju da se zadovolje, i duše, koje kao da potiču iz bajke, uvijek primaju ateizam. Te usijane duše zato što su za jedan dirhem okusa izabrale mjesto bolova i tuge koje će platiti sa nekoliko batimana, spremaju se za put žalosnog svršetka i upadaju u ateizam kao leptiri koji lete oko vatre i bacaju se u nju tako što sebe izlažu prolaznim okusima i strastima koje pred njih postavlja šejtan.
Situacije kao što su neznanje i praznina srca i duše, što se više razvijaju materija i fizičke strasti, pobjeđuju uzvišene osjećaje, i isto kao što i Faust gubi suštinu, koja je rezultat jednog neiskustva, i prepušta je Mefistu, i jadna omladina svoje duše prepušta šejtanu. Da, kada su duše mrtve, srca siromašna, a razum u besmislici do krajnje mjere, onda to tada znači da je neminovan pravac – ateizam. A najveća garancija da omladina ostane živa jeste vjera (vjerovanje), osjećaj odgovornosti, ustrajno srce i odgajanje i uljepšavanje duše. Inače, ono društvo čijim je dušama zavladala strast upadat će iz zablude u zabludu, bez prestanka će mijenjati mihrab i kiblu (pravac), svakoj vrsti novonastale filozofije aplaudirat će kao svome spasitelju i bacit će se u njeno krilo misleći da im je to dadilja.
Izjutra, kada ustane, aplaudirat će nihilizmu, tamo prema podnevskom vremenu pozdravljat će marksističko-lenjinistički sistem, na ikindiji će nuditi i iznijeti na vidjelo egzistencijalizam i možda će sa tminom akšama zapjevati pjesme Hitleru, ali nimalo, baš nimalo neće okrenuti pogled korijenu svoje duše, stablu svoga veličanstvenog naroda, njegovim vjekovnim plodovima, kulturi i civilizaciji.
Jednoj generaciji čiji je svijet razmišljanja toliko pokvaren jako je teško, čak možda i nemoguće da se spasi od prohtjeva i strasti i da krene pravim putem u shvatanju i idejama.
Zbog toga je potrebno da našim generacijama odredimo jednu terminologiju koja se sastoji od temelja vjere, kojima dopunjujemo naše postojanje do danas i da ih dovedemo do sistematskog i ispravnog razmišljanja u njihovim životnim idejama. Suprotno tome, zavladat će ta majmunska strast i bit će kao što kaže naš pjesnik Mehmed Akif Ersoy:
Ako kažu da društvo može živjeti ovako bez osjećaja, to je velika greška. Pokaži mi jedan narod koji je ostao zdrav sa umrlim moralom!
Jedan drugi faktor ateizma je smatranje svega dozovljenim i ideja da se sve postojeće iskoristi. Ovo shvatanje, koje se oslanja na filozofiju ostvarivanja želja i nade u svim ovosvjetskim blagodatima, naročito je danas, sistematizirajući se, došlo u stanje jednog filozofskog pokreta. Dolazeći nama, u naše vrijeme, naš osjećaj stida po prvi put se potresao i uzdrmao “libidom”, zatim se poravnao sa zemljom i pretvorio u ruševine sa J. P. Sartreom i A. Camusom!
Ova filozofija “niskosti duše”, koja više liči na smetljište i zbog koje se čovjek zastidi svoje čovječnosti, predstavljena je i objašnjena generacijama kao jedan sistem razmišljanja, “koji vodi čovjeka da shvati svoju pravu stranu”! Prije svega, toj struji, kao da je hipnotizirana, potrčala je sva omladina Evrope, a poslije toga i imitatorski svijet. Čovječanstvo je zamišljalo da će se stablo egoizma ponovo preporoditi, razviti i doći sebi u tome sistemu koji se podsticao i motivisao komunizmom. Kakve štete! Čovječanstvo nije bilo svjesno da je još jednom prevareno!
To je bilo tako zbog toga što je prihvatanje i vjerovanje u Stvoritelja, haram (zabranjeno) i halal (dozvoljeno), suprotno toj filozofiji koja žudi za svim blagodatima. A ta je filozofija generaciju beskrajno degenerisala, izvještačila i bacila u krilo nevjerovanja nudeći joj lažni raj.
Gore navedene slučajeve prikazali smo nadajući se da će ih uzeti u obzir budući iskusni rukovodioci, pozivači u vjeru i učitelji radi zaustavljanja ateizma. Inače, svi uzroci skitanja i zablude ovdje nisu navedeni. Također se neograničeno treba boriti protiv nevjerništva svime što je ovdje i drugdje napisano.
Završavamo u nadi da će u ovom započetom novom peri-odu naši muslimanski narodi otkriti i osvojiti sami sebe!
- Napravljeno na .