Naš kulturološki problem ili vlastiti identitet

Naš kulturološki problem ili vlastiti identitet

Nema sumnje da je smisao izraza „vlastiti identitet“, koji imamo u vidu, pokazivanje svoje duhovne vlastitosti, izatkivane iz naslijeđa vlastite civilizacije i kulture, te njeno stavljanje u položaj „osovine“ oko koje se krećemo. U ovo naše vrijeme, neke sredine izraz „vlastiti“, vjerovatno, razumijevaju kao nekakav folklorn sadržaj koji nikakve veze nema s „misaonim“ korijenima zajednice, kao reflekse koji se zaigraju čim ljudski organizam osjeti potrebu za zadovoljenjem tjelesnih nagona, ili kao ceremonijal koji se izvodi prilikom proslava uz jelo i piće, povodom praznika i prilikom svadbi. Međutim, mi izraz „bit“ razumijevamo sa širim, opsežnijim i dubljim značenjem. To je pojava koja se na djelu ogleda u svim dijelovima društva, a iz sjećanja zajednice, osjećanja i intuicije, hranila se i tokom historije održavala dok nije dospjela u naše vrijeme i odrazila se na osjećanja zajednice, njene misli, jezik i umjetničke predodžbe, da bi se u njima i sama izrazila. Mi smo je kroz svoje navike, običaje i tradiciju praktikovali smatrajući je najvećom dubinom života u svakom vremenu. Osjećamo je i doživljavamo u svakom području života, na svakoj životnoj stranici, razdoblju i stanici, od doba čuvanja s kojim se susrećemo u majčinom okrilju preko ljubavi djedova ispunjene dahom blagog očinstva koje izražava našu vlastitu narav, zatim preko obilježavanja našeg odgojnog plana i njegovih sadržaja vlastitim duhom, pa do razdoblja kad odgajatelj u nas taj duh unosi u najpotpunijem vidu. Osjećamo je počevši od načina kuhanja u kuhinjama pa do ponašanja na njivama i livadama, od stajanja i sjedenja u kancelarijama do profesionalnog ponašanja, od stilova govora do odnosa s drugima.

Možda neki u prvi mah ne shvataju naučne i društvene koristi od života u opsegu „osovine bitisanja“. Međutim, prirodno je da se nešto kasnije, nakon ustrajavanja u njemu, jasno pokazuje njegova životna važnost u cjelokupnom razdoblju napretka. Mi smo dužni u tom kontekstu nastaviti put u okviru vjere, naslijeđa, uzusa, običaja i tradicije, uzimajući u obzir i ono što je dobro iz tumačenja vremena. Tokom vremena, naše vlastite vrijednosti će biti nedjeljivi dio naše naravi. Ono što prihvatimo izvana bit će obojeno našom bojom. Mi ćemo ga usvojiti i bit će važna boja među šarama našega misaonoga i kulturološkog platna.

Civilizacije koje su svojim kulturološkim bogatstvom opčinjavale razum i zasljepljivale pogled nisu se u Rimu, Atini, Egiptu, ili Babilonu pojavljivale iznenada, bez nagovještaja. Kultura se svugdje rađala nakon što je dugo obitavala u okrilju svijeta osjećaja i misli pojedinaca, ili na plodnim ravnicama kolektivne intuicije. Napajala se s nutarnjih izvora neposredno, a s izvanjskih nakon filtriranja i prečišćavanja. Rasla je dok nije, nakon nekog vremena, postala važna dubina naravi naroda i vidljiva boja njihovog života. Zatim je obuhvatila sva životna područja. Iako se o njoj ne govori stalno, kao predmet razgovora se nametnula u bogomolji, u školi, na ulici, u kući, u kafanama, u spavaonicama, dotle da, kad ljudi ne bi o njoj otvoreno i svjesno govorili, neka tajna sila bi zacijelo sebi potčinila njihovo raspoloženje.

Zajednica čija načela su na ovaj način, ovako čvrsto, postavljena na osnovama kulture tokom vremena će dostići nivo zrijenja, jer je prirodno da ona prekoračuje sve smetnje koje joj se ispriječe na putu kao što su neznanje, siromaštvo, malodušje, javašluk i izvanjski pritisci. Sve naprijed navedene civilizacije: rimska, grčka, egipatska, pa i osmanska, mogu se uzeti kao novi dokazi tome, iako se smatraju civilizacijama klasičnog doba. Kad se radi o novijoj historiji, Njemačka bi se mogla kao zgodan primjer uzeti da se nije iscrpljivala upuštanjem u avanture, kao što je bio Drugi svetski rat. Nakon Drugoga svjetskog rata, Njemačka se naglavačke prevrnula. Privreda joj se skršila, a stranci su preuzeli kontrolu nad njenim državnim suverenitetom. Društvo se na zavađene vojne logore razdijelilo u atmosferi koju su proizveli poraz i siromaštvo. Svi dijelovi zemlje, s kraja na kraj, postali su logori zarobljeništva. Međutim, srca Nijemaca su istovremeno kucala odvažnošću. Snovi su im bili ispunjeni čežnjom za velikom Njemačkom. Bili su potpuno uvjereni da su im fizička snaga i misao dovoljni da to ostvare. Bili su ubijeđeni da se Njemačka, kad dođe vrijeme, mora izbaviti s poprišta smrti, a izbaviti se može samo aktivnom vlastitom snagom i čvrstom samostalnom kulturom. To je ono što je uistinu postignuto. Naravno, njemački narod je svoje lice okrenuo prema misaonim korijenima. Koristio je racionalizam potekao iz društvenih, socio-psiholoških i kulturoloških izvora. Nijemci su postali znalci i tumači druge polovine prošlog stoljeća u svjetlu svojih interesa, na način u kojem im niko nije prethodio.

Iz ovoga se može izvući zaključak da stege mogu biti podsticaj rađanja političke, ekonomske i administrativne snage u bilo kojoj zemlji. Ali, iako je svođenje podsticaja na politiku, ekonomiju i administraciju donekle tačno, ono u sebi ima nedostataka iz više razloga. Nema sumnje u korisnost napora, brige, znanja i odgovarajućih istraživačkih programa na svim poprištima. Međutim, postoji i nešto drugo čemu nužno treba obratiti pažnju, a to su, prema našem uvjerenju, kultura zajednice i njeni misaoni korijeni, jer zajednica, u svim svojim društvenim, ekonomskim i političkim aktivnostima, ne smije pogled sklanjati sa svojih misaonih korijena. Ne smije nipošto zaboravljati upućivačko kazivanje, svojstvenu vlastitoj kulturi, sve dok se samjerava i račune svodi sa svojim vremenom.

Tačno je da se, kad se povede razgovor o promjenama i razvoju u našim krajevima, dođe do usredsređivanja na vlastitu kulturu. Međutim, mi ne možemo govoriti o nekoj inicijativi za koju bi se moglo reći da je ustrajnost i isplaniranost u tom području. Tradicionalne škole, zavije i tekije, koje su odgajale inžinjere misli i radnike duha u prošlosti, nisu izrađivale projekte koji će nas uzeti za ruku i voditi ka budućnosti. Pošto to nisu uspjele, zdrobile su se pod gomilom vlastitih ruševina. Kad ovo kažemo, suočavamo se s jednim načelom koje nas gotovo ušutkuje i udara po ustima, a to je: „Spominjite dobra djela svojih mrtvih, a prođite se njihovih loših djela!“ [1] – koje nam zabranjuje da išta više kažemo. Mi sa svoje strane želimo reći da se historijska događanja ne ponavljaju koliko god bila međusobno slična. Iz njih moramo izvući pouku, a ne samo gledati ih kao lekciju. Otuda sebi trebamo postavljati pitanje o prošlosti da bismo utvrdili kako su oni koji su nam prethodili iz postojanja nestali nakon što su skrenuli od cilja. Mi smo danas u istom položaju. Zato je najispravnije za svoje greške, ako ih priznamo, optuživati sebe, umjesto optuživanja njih za njihove greške.

Pretpostavimo da oni nisu bili snabdjeveni izvorima s kojih bi se napajali pa su bili žrtva neplodnosti zajednice. Međutim, recite mi, šta smo to mi uradili!? Možemo li tvrditi da smo, kao narod, ispunili svu svoju odgovornost? Možemo li tvrditi da smo državnim ustanovama upravljali kako treba? Molim vas, recite! Ko može reći da je škola tokom dugog vremena dala željene rezultate? Tačno je da su mnogi mladi ljudi stekli obrazovanje u Parizu, Londonu, Minhenu, Njujorku, ali jesu li postali korisni članovi društva? Naprotiv, daleko je od toga da su oni korisni članovi. Svi su se u zavičaj vratili s različitim snovima. Sa sobom su donijeli neukrotivu snagu utjecaja raznih struja kao što su Anglosaksonizam, nacizam, panslavizam, ili kapitalizam, liberalizam i komunizam. Nevolje su dodatno povećali. Nemilosrdno su potaknuli raskidanje veza sa svojom samobitnošću. Mi još uvijek želimo i nadamo se da neće dugo vladati takve prilike kakve su sada.

Činjenica je da postoje mnoge pojave koje navode na zabrinutost i pesimizam. Tokom tog razdoblja smo, prije svega, postali svjesni izdajstva i nepravde koji su nas zadesili. Album tih mučnih slika nas može inspirisati da sada tragamo za drugačijim prizorima. Naša ovisnost o pružanju mostova prijateljstva s Frakcuskom, Njemačkom, Engleskom i Amerikom, zajedno s iznevjeravanjem naših očekivanja, zajedno s oskudnošću rješenja, s iskustvima koja smo stekli u borbi sa stotinama negativnosti, pretvorili su se u ozbiljnu duševnu napetost koja može proizvesti ishitreno uključivanje „centralne pogonske snage“. Međutim, ispravno eksploatisanje te napetosti je zadaća koja pada nama na pleća. Škola je svoje plodove dala u skladu sa značajem. Sad je došlo vrijeme oplemenjivanja znanja i iskustava koja su pružile škole, tako što ćemo ih mijesiti u naćvama svog duha, podupirati ih temeljima svoje kulture. Ovo zbog toga što nam je, ukoliko se odlučimo pružati korak ka budućnosti, neizostavno da budemo samosvojni u logici, razumskom prosuđivanju i stilu života, uz iskorištavanje naučnih i praktičnih iskustava na odgovarajućim mjestima. Škola čovjeka snabdijeva naučnim, društvenim, ekonomskim i etičkim iskustvima, ali je njihovo dobro prihvatanje od strane svih grupacija povezano s prepletenošću i dopunjenošću misaonim korijenima društva i njegovim misaonim stablom. Zato snaga, ovakva kao što je naša, u različitim zemljama, nije u stanju otkriti činjenice vezane uza školu, uz njen duh i smisao. Drugim riječima, to zapravo može biti samo snaga kulture. Stoga je neizbježno i nužno to pitanje postaviti na odgovarajuće mjesto.

Dakako, ima mnogo toga što dobijamo, što nam duše upijaju dok sjedimo u školskim klupama. Međutim, tu ima nešto što je veoma važno, što ima presudan utjecaj, a to je kultura. Nema sumnje da je kultura nešto što proizvode sredina i okruženje.

Slobodno se može reći da je sredina trajan izvor kulturoloških vrijednosti svakoj civilizaciji, jednako u prošlosti kao i u sadašnjosti. Po tome je možemo nazvati „općim okruženjem“ koje se sastoji iz osjećaja, misli, ponašanja, glasova, boja, stilova života, rada te drugih specifičnosti koje obuhvataju neku od raznovrsnih dubina karaktera zajednice. Nije teško uvjerljivo dokazati ispravnost ove tvrdnje, ali sada se želimo usredotočiti na najsnažniju dinamičnost, a to je „obuhvatnost“ kulture koju svaka grupacija udiše kao zrak, upija kao vodu, omirisava kao cvijeće i osluškuje kao prirodu. Kultura se širi i sužava prema snazi stalnog vršenja utjecaja tom „obuhvatnošću“. To je ono što treba na umu imati čim se spomene „kultura“. Naravno, ona utječe na čobana s mjerom istom kao i na prosvijećenu osobu, ili na učenjaka. Ono što spoj vode, zemlje, zraka i sunca, u određenim okolnostima, znači po opstanak bilo kojeg živog bića i produžavanja života, to isto kultura znači sadašnjosti bilo kojeg društva. Dakako, ona je najvažnije sredstvo koje pojedinca i društvo dovodi na nivo zrijenja sa psihološkoga i moralnog stanovišta.

U mjeri s kojom je okrenuta cilju i označena dubinom, škola postaje luka, aerodrom ili platforma zajednice pod uvjetom da joj se tekovine kale u radionicama vlastite kulture. U protivnom, jasno je da škola ne može rješavati pojedinačne i društvene probleme. Imajući u vidu da je ona krug planiranja i centar projektovanja, škola može mnogo značiti, zavisno od toga koliko intuicija društva sluša glas njenih programa, povezanih s općim moralom zajednice. Međutim, veoma teško je, čak nemoguće ukazati na neki obrazac koji je iznijela sama škola. Zato mi školu trebamo prihvatiti onakvu kakva je uistinu, ne očekujući od nje da pruži išta osim onoga što može. Uz čuvanje dostojanstva znanja, dovođenje svih očekivanja u ovisnost od škole, preslobodan je postupak, u kojem se ogleda prosto i površno razmišljanje, koje i tumačenje mnogih jasnih stvari čini komplikovanim, kao što je postavljanje Zemlje na rogove bika!

Zdravo društvo, koje obećava blistavu budućnost, sastoji se od zdravih pojedinaca koji su dio društva kao cjeline. Međutim, s druge strane, nastanak dobrih i vrijednih pojedinaca, kao ni njihov razvoj, ne može se ostvariti osim u tako zdravom društvu, svejedno što nas takva tvrdnja dovodi do neke vrste „začaranoga kruga“. Okruženje koje obitava u našem bogatom naslijeđu vršit će utjecaj u svakom vremenu na učenoga i na neznalicu, na mladića i na sredovječnu osobu, na seljaka i na građanina, na mislioca i na prostaka. Čim otvore oči i pogledaju oko sebe, okruženje i opća atmosfera im ožive stvari koje posmatraju i razmatraju, s njihovim obilježjima, s bogatstvom ili siromaštvom, s idejnom ili materijalnom naravi. Ožive ih da bi ih hranile, odgajale, osnaživale, ili im narušavale osjećanja i misli pretvarajući im sve u ruševinu.

Možda se čovjeku i ne pruži prilika da sasvim dobro osjeti domet utjecaja koji proizvodi atmosfera „duha zajednice“ na bilo koje društvo, na njegove pojedince u svim područjima, ali treba uvijek imati na umu da postoje partikularne stvari u idejnom ili materijalnom svijetu koje se na prvi pogled čine banalnim, ali one, u mnogim slučajevima, privlače pažnju i otvaraju oči za važna otkrivanja, naučna stremljenja i postupke. Kao što i kotrljanje kamenčića koga je miš otisnuo privlači pažnju opreznih, postoje umovi kojima se prostrani horizonti otkrivaju dok razmišljaju o divnoj harmoniji koja vlada u društvima mravi i pčela, čiju savršenost ne mogu oponašati ni najuređenija društva. Oni razmišljaju o divnoj harmoniji društava mravi i pčela, koju po savršenosti ne mogu oponašati ni najuređenija društva, a koliko tek ima tako sitnih stvari u materijalnom svijetu koje mogu paliti iskru u ljudskom razumu!? Koliko je stvari koje se drugima čine neznatnim, a nekim drugim otvaraju vrata velikog nadahnuća, kao što je kupatilska posuda bila Arhimedu, jabuka Njutnu, lonac koji se kotrlja niz krov Nasiru d-Dinu Et-Tusiju, muzičke melodije koje umiruju maloumne Ibnu l-Hejsemu, jutarnji izlazak sunca Mikelanđelu i bunarska voda Denisu Papenu!?

Istina je da organizam društva, sa stanovišta stabilnosti i oboljelosti te raznih pozitivnih i negativnih pojava, ima jasan utjecaj na pojedince, iako to razum, gledajući površno, ne može uvijek dokučiti i osjetiti. Pojedinci su sinovi društva u kojem obitavaju. Osjećaju sve u njemu, oni praktično, sve doživljavaju i prihvataju u okruženju društva. Zadatak učenjaka, uopće obrazovanih osoba, a nadležnih predstavnika posebno, jeste da pročišćavaju i prosijavaju sumnjive, štetne i omalovažavajuće misli, koje negativno utječu na društvo i protivrječe razumu, zdravom iskustvenom posvjedočenju i vjerskoj misli. Najveći junaci koji su se poduhvatali takvog prosijavanja tokom historije bili su vjerovjesnici. Nakon njih dolaze iskreni ljudi koji su se isticali obdarenošću, a za njima mislioci čija su srca i umovi bili iznimno čisti, zatim učenjaci upućeni i u vidljivi i u metafizički svijet, koji su obdareni da opažaju intuicijom i razumom, nebesku Objavu kao i vlastito iskustvo.

Kao što je naš velikan, Nuh, a.s., poveo razgovor o Veddu, Suva'u, Jegusu, Je'uku i Nesru, Ibrahim, a.s., se pobunio protiv kipova i idolopokloničke misli koja se nadvijala nad njegovom sredinom. Musa, a.s., se usprotivio nepravdi, despotizmu, tlačenju i eksploatisanju ljudi, a Mesih, a.s., je porazio obožavani materijalizam. Ponos ljudskog roda, Poslanik, s.a.v.s., poveo je borbu protiv društvenih poroka koji se još lijepe uz ljudski temperament, kao što su neznanje, siromaštvo, sukobljavanje, nesloga, pored svih drugih poroka protiv kojih su se i raniji vjerovjesnici borili, a i ljudi poslije njega sve do naših dana. Svi obnovitelji i vodiči su život tumačili na novi način, u okvirima naredbi Uzvišenog Allaha, Njegove volje i Njegovog zadovoljstva. Svi su išli u borbu za ostvarenje prosijanosti i pročišćenosti.

Radi podizanja kulture i njenog održanja treba podsticati zajedničko reagovanje protiv sumnjive, neobične i omalovažavajuće misli, pored toga što jê sve grupacije društva trebaju znati osjetiti i predosjetiti po svim njenim sastavnim elementima, kako bi se moglo ostati i ustrajavati u samobitnosti i vlastitim obilježjima, na jednoj strani, te da bi se u budućnost išlo bez upadanja u vrtlog laži, praznovjerice i otuđenja, na drugoj strani.

Uzajamni utjecaji među kulturama su nesumnjiva činjenica. Međutim, prenošenje kulture s jednog mjesta na drugo nije moguće uz očuvanje izvornosti. Kultura nije odjeća koja se skida s jednog tijela i navlači na drugo. Kao što živa bića izvornost čuvaju na osnovama svojih bioloških posebnosti, tako i kultura štiti sebe i postaje vitalna dimenzija društva u kojem se rađa i raste, da bi postala zrak koji pripadnici društva udišu i voda koju piju, da bi postala životna dubina društva koja se štiti i čuva.

Kad se s jednog mjesta prenese na drugo, kultura umire ukoliko nova sredina nije opremljena onim što odgovara njenom opstajanju i razvoju. Najblaže rečeno, gube joj se specifična obilježja, ukršta se, nestaje joj smisao i prelazi u neko drugačije kulturološko polje. Kao što drugi ne mogu potpuno zastupati naš glas, našu melodiju, naše pismo, naše crtanje, naš temperament i naš stil s osobenom izvornošću, ni mi nismo spremni za isto zastupanje specifičnih obilježja kulture drugih. I pored bogatstva sadržaja u našoj kulturi, drugi ih neće koristiti onako kako ih mi razumijevamo. U njima neće pobuduti osjećanja kao što ih pobuđuju u nama, na njih neće izvršiti utjecaj, niti će ih se dojmiti po njihovoj autentičnoj naravi. Sve upozoravajuće je tačno ako kulturu neke druge zajednice uzmemo prije nego što je znalački usvojimo i probavimo, zato što kultura nije roba koja se kupuje od pokretnih prodavaca i kući se nosi kao kakva levha, slika, gramofonska ploča ili magnetofonska traka. Sa stanovišta njenog sastava, ona je susretište svih elemenata vremena i mjesta svojstvenih okruženju u kojem ze začela i rasla kao nedjeljiva „cjelina“ svojstvena užoj sredini na kojoj je njegovana. Neophodno je uzimati je sa svim elementima koji stoje iza nje, kako bi se svaki sastavni dio mogao staviti u okvir koji ih povezuje. Prvo što naumpada pri ovakvom posmatranju jeste to da je kultura vid života koji ima stil svojstven datoj zajednici, jedinstvena organizovanost ponašanja svojstvenog pripadnicima zajednice. Nema sumnje da prvo što u toj analizi privlači pažnju jesu vršenje i prihvatanje utjecaja između filozofije života bilo koje zajednice i načina ponašanja. Kad god se filozofija života konstituiše i usvoje je pripadnici društva, njihovo ponašanje i način života postaju trajni, obećavaju budućnost. Kao što u biološki živim bićima „cjelina“, odnosno organizam sa svime u sebi, određuje kretanja ćelija u određenom pravcu, a ćelije usmjerene u datom pravcu se poduhvataju određenih radnji, tako i ta kompleksna organizacija „cjelinu“ vodi u budućnost.

Organizovanost svih kretanja, koja se odvijaju kao u kakvom okrilju uzajamnih odgovornosti, s jedne strane omogućuje organizovanje postupnosti funkcija, kad predmet ovisi o voljnim faktorima, a s druge strane pravi prolaz za pravu poplavu ispitivanja, provjeravanja od strane zdravog razuma, ispravnog viđenja i postavljanja dijagnoze predosjećanjem i intuicijom.

To je idealan način ujedinjenja društva i njegovog usklađivanja s vlastitom životnom filozofijom, vlastitim stilom i historijskom naravi, da bi postalo stabilno društvo sa svojom prošlošću i sadašnjošću, otvoreno razumu, misli i Objavi. U protivnom, fokloristički sadržaji, čiji razvojni kontekst nije upotpunjen, čije se tkanje odvijalo na osnovama navika, tradicionalizma, prohtjeva i onoga što zadovoljava nagone i strasti, čak i one koje su gotovo obožavane, nisu ništa drugo nego maskirni obrasci, nastali iz kulturološke oskudice i siromaštva.

Naravno, tu postoje stalno uzimanje i davanje, akulturacija i enkulturacija među raznim grupacijama u sklopu konstituisanih zajednica i civilizacija, koji stišavaju društveno talasanje. Posebno u sredinama u kojima vlada atmosfera demokratije ima vršenja i prihvatanja utjecaja, kao i važnih interakcija između vrha piramide društva i sastavnih dijelova njenog podnožja. Učitelj u školi, vaiz na ćursu, spisatelj u novinama i časopisu, analitičar na tv ekranu, književnik u poeziji i prozi, slikar koji postojeći svijet opsežnih dimenzija i beskrajnih smislova prenosi u slike zgusnutih značenja, svi se, zajedno s publikom, stalno kreću u okvirima akulturacije i enkulturacije. Oni koji su u vrhu, po prirodi položaja daju i proizvode, drugima oko sebe stalno šalju poruke putem kojih uzdižu one kojima godi lijepa riječ. Podstiču na djelovanje i povećavaju broj onih koji daju i proizvode, usmjeravajući njihove obdarenosti i pripremajući ih da idu u horizonte profesionalnih i umjetničkih „predodžbi“. Sve koji od njih preuzimaju, čiji broj se vremenom smanjuje, preobražavaju u ljude koji imaju široke vidike.

Dok produktivni ljudi proizvode misli i nude ih, primaoci sve što im se nudi od vrha piramide uzimaju uz kritičko ispitivanje i provjeravanje, da bi se suprotstavili onome što je za kritiku, ili je pogrešno prema njihovom viđenju. Vrše pritisak na one u vrhu da u zamjenu daju druga rješenja. Tako se svakom utvrđuje šta je njegova specijalnost, a kontrola grešaka u radu se vrši propuštanjem svega kroz filtere. Prosuđivanjem i samjeravanjem se prečišćavaju pogrešni postupci. Razmjena i interakcije takve vrste među slojevima društva mogući su samo zahvaljujući zajedničkom sudjelovanju i preraspodjeli zajedničkih kulturoloških dobara.

Ako se različite grupacije društva slože i postanu kao „bedem čvrsti“, kako ih je opisao Ponos ljudskog roda, s.a.v.s., pa snagu i sposobnosti podrede unutrašnjoj izgradnji i usklađivanju, briga će biti olakšana. Bit će normalno da zajednica svojim putem krene i postane aktivan faktor u međunarodnoj ravnoteži. Međutim, postojanje društvene sprege koja vrši utjecaj na tom nivou snage povezane s vlastitom kuturom može učvrstiti temelje, tako da je doživljavaju svi dijelovi društva postajući dio njene osobnosti i cjeline, doživljavajući je kao kulturu izgrađenu na moralnim vrijednostima kojima se hrani i udiše ih, naslonjenu na postojanu snagu vjere, odlučnu da s osloncem na tu snagu ustaje protiv svih oblika „otuđenja“, blisku našim umjetničkim predodžbama, po čemu je ona sigurno utočište i sklonište u svim vremenima. Inače, kultura čiji okviri i znamenja nisu posve jasni i koja nije prevladala pitanje prihvatanja od strane cjelokupnog društva neizbježno će biti u stanju koje proizvodi sukobljavanja i neslaganja između graditelja i njihovih učenika, a posljedično neće ništa biti ni od bogatstva ni od okrilja kulture! Ponekad takav sukob, posebno kad se radi o nečemu iz predmeta umjetnosti i morala, može otvoriti rane koje je teško zaliječiti. Nekad pretjerivanje i stroga preciznost oko nekoga moralnog pitanja ostave u naslijeđe sputavanje i sužavanje misli, dotle da pojedince i društvo uvode u nevolje i siromaštvo, a nekad otvaraju vrata gubljenja načela i morala u kreiranju, pa se sve kontaminira anarhijom i patvorinama.

Budući da se pitanjem kulture bavimo u vrijeme dok oni, koji nisu ni svjesni duhovnih sposobnosti, pripremaju teren i klimu za udovoljavanje prohtjevima, strastima i nagonima, mi moramo pojačavati aktivnosti koje će im ulijevati snagu i sposobnost za suočenje sa silama s kojima će se, vjerovatno, suočavati u sadašnjosti i budućnosti. Trebamo izgraditi temelje upućivanja ka obuhvatnom razmišljanju, koje će im razvijati dar za biranje onoga što je dobro, lijepo i ispravno. Time se priprema prostor za očekivanja da, zahvaljujući prinudnom ili izbornom usmjeravanju, pojedinci biraju šta je bolje i korisnije, s obzirom na vladajuću opću atmosferu, na strujanja koja se odvijaju u masama, pored podsticanja nauka i zanosti.

Tako, zahvaljujući privrženosti načelima, izbornom ili prinudnom usmjeravanju ka društvenom „bedemu“, središte „moralnoga“, „naučnoga“ i „estetskog- umjetničkog“ susticanja postaje napajalište našega životnog stila, mašina koja vuče u kretanje i stremljenja, koja omogućuje da stalno ispijamo slatke napitke potekle iz pobjede ostvarene na poprištu dobra, ljepote i ispravnosti. Isto tako, ovdje je važan način tumačenja i razumijevanja „predstave“ morala, vjerovanja i umjetnosti, kao i poimanja ljepote. Svođenje morala na primjenu nekih izričitih pravila; na razumijevanje vjere kao slijepog prihvatanja u sklopu kojeg se ništa ne promišlja razumom, ne razmatra opažanjem i ne propituje osjetilima i intuicijom; na tumačenje ljepote kao opčinjavanje pogleda dok nešto posmatra, ili kao sjaja na vidljivim slikama ili krutim skulpturama; na sputavanje umjetnosti u određene okvire, kao što su poezija, muzika i pozorište – zajedno znači samo sputavanje ljepote i kulture ljepote na tijesan prostor, uz njeno pretvaranje u pogodnost i udobnost ekskluzivnu za malobrojne pojedince.

Naše ponovno proživljenje s kulturom traži ljude srca, privržene vjerovanju. Traži inžinjere misli koji će ka sutra ići iz svojih misaonih obzorja; traži genijalce koji postojeći svijet i zbivanja u naručje prihvataju na osnovama umjetničkih predodžbi, koji putem opažanja i preciznih promatranja upoznaju nove horizonte, udaljenije od onih u kojima se mi nalazimo.

Okretanje mnogobrojnih ljubitelja ljepote ka njenim novim horizontima i novim tumačenjima; veliko interesovanje za vješte umjetnike i njihove vrijedne učenike, dostojno poštovanja; melodije interpretatora dobroga glasa koji sav trud ulažu da muziku i njene skrivene ljepote vrate u njenu izvornu duhovnost; trud koji veliki pjesnici i prozaisti, zaljubljenici u jezik, ulažu da bi prevladali doba tradicionalizma, mimo kojeg se dokučuje dobar književni ukus – zajedno izgleda kao nagovještaj svanjavanja prave zore na putu povratka sebi. Ako to budu zraci i lažne zore, nema sumnje da će ono što nakon toga slijedi biti prava zora.

Ako idemo tom linijom, naša stabilna kultura, njeni misaoni i duhovni korijeni, kao i naša samobitnost i misao bit će neizostavni dio svjetske kulture kada dođe odgovarajuće vrijeme. Ako, pak, ostanemo u svojoj smušenosti, koju smo jučer i danas prepoznavali u napajanju i uzimanju iz izvora tuđih kultura, pa zaronimo u tradicionalizam uvijek kad razmišljamo o izgradnji, zajednica se neće izbaviti iz poniženja podaništva. Nećemo se osloboditi posredovanja u pjesništvu, muzici, likovnom izražavanju i drugim granama umjetnosti. Nećemo uspjeti stići na razinu proizvođenja i davanja.

Naravno, ako odmah ne krenemo mlade naraštaje puniti osjećajima za vlastitu kulturu, ako ne krenemo animirati ono čime smo se mi ispunili iznutra, dat ćemo pravo onima koji nakon nas dolaze da prigrabe našu varljivu životnu sreću. Svako ko ima šta reći o tom pitanju, posebno inžinjeri misaonog svijeta, trebaju u žustrim obraćanjima zagovarati raspoloženje opće mobilizacije podstičući svoje krajeve, od najbližega do najdaljeg, da rade za vlastitu kulturu. Škole treba podsticati da rade za vlastitu filozofiju, laboratorije da rade za našu logiku i vlastito razumsko rasuđivanje. Naše ostajanje u svojoj samobitnosti treba proći kroz vlastito proživljenje.

[1] Et-Tirmizi, El-Džena'iz, 3.; Ebu Davud, El-Edeb, 50.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.