Hizmet i tvrdnje o infiltriranju u državne strukture

Pitanje: Često se u javnosti iznose optužbe na račun Hizmeta u smislu da se ljudi iz Hizmeta „infiltriraju u državne strukture„ ili da „žele preuzeti kontrolu nad državom“. Iako ljudi iz Hizmeta i svi oni koji poznaju ove ljude znaju da je riječ o običnim klevetama, očigledno je da ovakve optužbe stvaraju konfuziju u glavama određenog broja ljudi. Kako odgovoriti na ove i slične optužbe?

Odgovor: Ako bi upitali ljude da li žele nastavnike, direktore, doktore, inženjere, sudije, tužioce, ministre i premijere koji su stručni u svom poslu, koji ne kradu i ne čine pronevjere, koji poštuju građane, koji svoje obaveze izvršavaju na najbolji način i koji se ističu svojom pravednošću i poštenjem, ili žele one koji se aljkavo odnose prema svom poslu, koji ne poštuju pravo, nisu stručnjaci u svom poslu i ne poštuju građane, vjerovatno bi najveći broj ljudi odabrao one prve. Upravo je Hizmet pokret za kojeg je na hiljade akademika, mislilaca, sociologa, novinara i prosvjetara, odnosno ljudi raznolike ideološke baze, reklo da odgaja ljude iz prve skupine koju smo opisali. U obrazovnim institucijama, podržanim i otvorenim od strane anadolskog čovjeka, odgojeni su ljudi sa navedenim karakteristikama, koji su zahvaljujući vlastitim kvalitetama i stručnim znanjima stekli pravo da uđu u državnu službu. E sad, ako su ti ljudi na osnovu vrhunskih rezultata i velikog zalaganja uspjeli da dođu na značajne funkcije, da li je to infiltriranje unutar države, odnosno pokušaj da se preuzme kontrola nad državom ili je to nastojanje da se služi narodu, državi i zemlji?

Kao drugo, pozivanje ljudi u pravcu nauke, ahlaka, duhovnosti i istinske pobožnosti, te služenje ljudima u domenu vjere, ahlaka, nauke i duhovnosti nisu stvari koje se nalaze pod bilo čijem monopolu. Štaviše to je dužnost koja proizilazi iz vjerovanja svakog čovjeka koji sebe doživljava muslimanom. Obrazovni volonteri, kao ljudi koji ovu zemlju i ovaj narod vole iskreno i od srca, trude se kako bi svoje aktivnosti usmjerili prema svim segmentima društva. I ako ljudi pozitivno odgovaraju na taj trud i priključuju se ovim aktivnostima, da li je to infiltriranje unutar države, odnosno pokušaj da se preuzme kontrola nad državom ili je to nastojanje da se služi narodu, državi i cijelom čovječanstvu?

Kao treće, nažalost, danas u određenim javnim ustanovama i kompanijama svjedočimo stanju u kome su ljudi navikli na pojave suprotne pravu i etici kao što su korupcija, primanje mita i nepozitam, pa tako mnogima smetaju i nisu baš omiljeni uposlenici koji pošteno rade svoj posao, koji se drže prava i zakona i koji ne žele imati išta sa krađama, pronevjerama, korupcijom i zloupotrebom položaja. Pošten rad državnih službenika koje krase određene vrline i etičke vrijednosti ponekad je prepreka na putu onima koji svoje položaje i funkcije doživljavaju kao mogućnost ostvarenja dodatne finansijske dobiti. I šta u takvoj situaciji da rade oni koji pošteno obavljaju svoj posao? Da li da, u strahu od eventualne odmazde koja može uslijediti od strane onih koji ne priznaju ni pravo, niti zakone, ostave po strani etičke norme kojih se čvrsto drže? Drugim riječima, da li obavljanje dužnosti u skladu sa visokim etičkim normama i važećim zakonima znači infiltriranje u državu, odnosno pokušaj da se preuzme državna vlast?

Psihologija krivice i refleksija na druge

Svi ljudi naše zemlje (uključujući mene i sve simpatizere pokreta Hizmet), njeni su državljani. Ja sam čistokrvni čovjek Anadolije. Nisam rasista kome su važni krv, boja ili oblik lobanje i duboko sam protiv takvog način razmišljanja. Uprkos tome, veliki sam zaljubljenik u vlastiti narod. Gledajući iz te perspektive, kako je moguće ulazak u državne institucije vlastite zemlje i podsticanje drugih da služe toj istoj zemlji okarakterisati kao infiltriranje u državne strukture? Infiltriranje je nešto čime se bave oni koji rade suprotno zakonima, odnosno oni koji državnu službu koriste zarad vlastitih interesa. Da bi sakrili vlastita nedjela takvi očigledno biraju put da iznose optužbe na račun svih onih koji nisu poput njih.

Svaki državljanin ove zemlje ima puno pravo da uđe u državnu službu i da radi na bilo kojoj poziciji unutar javnog sektora, naravno, pod uslovom da posjeduje neophodni stepen stručnosti. Međutim, postoje oni koji su na ovaj ili onaj način zasjeli na funkcije od vitalnog značaja za ovu zemlju, oni koji su okupirali hipofizu države kao jedinstvenog organizma i vrše pritisak na nerve u sklopu čula vida, ne dozvoljavajući narodu da jasno vidi, pa sa te pozicije tumače ono što vi radite i paranoično dižu glas uzvikujući: „Oni se pokušavaju infiltrirati!“ Do te mjere ih je obuzeo osjećaj paranoje da će sve ono što se dešava oko njih, čak i najbezazleniji pokret, doživjeti kao pokušaj infiltriranja. Sa takvim osjećajima će živjeti i paranoja zvana „infiltriranje“ će biti osnovni sadržaj njihove svakodnevnice.

Pravo i odgovornost

Pripadnik jednog naroda, državljanin jedne države, ne infiltrira se u strukture vlastite države, već sa punim pravom ulazi u njene institucije, bilo da se radi o ministarstvima, sudstvu ili sigurnosnim organima. Zašto bilo koji sin ove domovine ne bi imao pravo na to? Želite li možda anadolskog čovjeka ograničiti isključivo na škole Kur'ana? Da li bi i mi trebali da ih podstičemo isključivo u tom pravcu? Ne! Kao što sam oduvijek govorio, kao što govorim i danas, i kao što ću nastaviti govoriti dok me bude na ovom svijetu: Anadolski čovjek ima pravo da uđe u bilo koju instituciju ove države i on će to pravo iskoristiti. Ne dozvoliti mu da iskoristi ovo pravo otvorena je nepravda, zulum i zlo. I da vam odmah kažem, nastave li se anadolskom čovjeku zatvarati vrata državnih institucija, takva praksa će ostaviti dubok ožiljak u svijesti naroda, pa će takve mjere jednog dana dovesti do jake reakcije unutar zajednice.

Ako zalim ima zulum svoj,
Mazlum ima Allaha svog,

Kada bih znao da će moj glas doprijeti do najudaljenijih mjesta Anadolije, još jednom bih uzviknuo: „Kao što svoju djecu šaljete u škole Kur'ana, šaljite ih i u medrese. Onako kako ih šaljete u medrese, šaljite ih i u civilne škole, neka izučavaju medicinu, inženjerstvo, neka se školuju za policajce, pravnike i vojna lica! Ovo je vaša zemlja i vaše je pravo, ali i obaveza, da stanete iza institucija koje su garant postojanosti zemlje u kojoj živite.

Svi osim njih su „oni drugi“

Zapravo ovi navodi su samo jedan od argumenata u rukama onih kojima, ne da bi služili narodu već da bi zadržali pozicije na kojima se nalaze, odgovara trenutni ambijent haosa i nedostatka pravne sigurnosti u kojem se nalazi Turska. To su oni koji žele nastavak ovakvog stanja, oni koji stvaraju prepreke kako narod ne bi vidio jasnu sliku onoga što se dešava oko njih, oni koji ne samo da ne žele napustiti svoje fotelje, već bi da te fotelje ostave svojoj djeci, pa i svojim unucima... Oni se boje demokratizacije, pa im je ovaj argument sredstvo s kojim se bore protiv toga da ova zemlja postane pravna država, izgrađena na demokratskim načelima. Uzdizanje naroda, za njih je znak vlastitog pada. Ljude koji iskreno obavljaju date im dužnosti, oni smatraju neprijateljima vlastite sreće i prijetnjom za njihovu budućnost. Do jučer su bili saveznici sa jednima, a danas sa nekim drugim ljudima. U strahu da ne ostanu bez lične koristi i da sutra ne budu polagali račun zbog korupcijske močvare u kojoj su se zaglavili do guše, oni stalno i uporno iznose ovakve tvrdnje. Ljude koji nisu poput njih doživljavaju kao smetnju na putu rastrošnog života. Oni su za njih prepreka koja im ne dozvoljava da državne resurse koriste zarad ličnog užitka. Plasirajući svoje šejtanske namjere kao ideje od visokog intelektualnog značaja, oni panično dižu uzbunu i panično uzvikuju: „Udar! Oni su svuda oko nas! Infiltrirali su se u svaku poru države!“ Ponavljajući ove optužbe prepuštaju se teškoj paranoji, pa sve one koji nisu poput njih doživljavaju kao „oni drugi“, kojima se po svaku cijenu mora stati u kraj.

S druge strane, ne smijemo zanemariti činjenicu da su ovakve tvrdnje dio psihološkog rata koji se vodi. Optužujući ljude da pripadaju određenim grupama, oni svoje potvore koriste kao sredstvo prijetnje i ucjene, a sve kako bi ukaljali dostojanstvo ljudi koji rade u državnoj službi. Na taj način oni svojim optužbama pokušavaju stati na put svim dobronamjernim i poštenim ljudima koji rade za dobrobit ove zemlje i naroda. Koristeći se najjeftinijim podvalama, namjera im je skloniti ustranu sve iskrene patriote i dobre sinove naše zemlje.

Projekcija vlastite slike na svijet oko sebe

Postoji i grupa ljudi koju čine pojedinci koji su, stavljajući pod noge kompletnu demokratsku praksu, ušli u sve najznačajnije pore države i uspostavili potpunu vlast nad narodom. U želji da dođu do toga, iskoristili su sva zakonska i nezakonska sredstva, skriveno se uvukli u određene strukture i zaposjeli sve resurse ove zemlje. Takvi na svijet oko sebe gledaju isključivo iz lične perspektive. Svaki pokret i inicijativu, sve aktivnosti i djelatnosti upoređuju sa onim što oni čine i na taj način donose konačni sud. Umišljajući da i drugi igraju prljavo poput njih, svoj odnos prema drugim ljudima definišu u skladu sa ovom pretpostavkom. Obzirom da su se baš oni „infiltrirali“ u državne strukture, sve one službenike koji su zahvaljujući svojoj stručnosti došli na određene pozicije optužit će da su „infiltrirani“ zarad nečijih interesa.

Znate ono kada jedan lopov prolazi ispred jedne radnje pa je promatra, razmišljajući o tome kako bi najlakše mogao obiti bravu da bi ušao i ukrao robu koja se nalazi u toj radnji... Još prilikom prolaska ispred radnje on u svojim mislima proživljava akt krađe, u sebi planira najpogodniji način izvedbe i svoje misli usmjerava isključivo u tom pravcu. S druge strane tu je i vlasnik radnje koji nakon što je zaključa, osvrće se iza sebe i gleda u pravcu katanca, razmišljajući o tome da li je preduzeo sve neophodne mjere kako bi spriječio eventualno obijanje i krađu. Lopov koji ga u tom trenutku opazi, neznajući da je to vlasnik radnje, uporedit će ga sa sobom i zaključiti da je i on jedan od lopova.

I kao što je navedeno u ovom primjeru, sa jedne strane imate one koji su poput pravih razbojnika uzeli sebi za pravo da određuju ljudsku sudbinu, odnosno one koji su zaposjeli i međusobno podijelili sve važne institucije unutar države, a sa druge, one iskrene i vrle ljude koji sa najčistijim namjerama služe svojoj državi i koje ovi prvi doživljavaju ravnima sebi. Međutim, sve te predane duše su ustvari ljudi koji se rukovode najiskrenijim namjerama i najčišćim idealima. Za ovosvjetske želje i ambicije, kao što su fotelje, položaj i vlast, nema mjesta čak ni u njihovim snovima. Svakako je moguće da čovjek u svojim snovima vidi stvari koje ne želi i protiv kojih se bori. Međutim, kada govorimo o ovim ljudima, iako snovi mogu biti refleksija onoga što je skriveno u podsvijesti, oni su do te mjere čisti od ovakvih želja i razmišljanja, da im jednostavno nema mjesta ni u njihovim snovima. Naspram njih su oni čije su želje i snovi ispunjeni takvom vrstom aspiracija i razmišljanja, zbog čega nevine ljude procjenjuju kroz vlastita mjerila, što ih u konačnici navodi da izreknu najpoganije i najcrnije klevete na račun tih ljudi, a sve u želji da ih se riješe po kratkom postupku.