Druga kuća

Prema Fethullahu Gülenu: "Pjesme izražavaju uspone i padove, oduševljenja i tužna raspoloženja u jednoj osobi. U određenoj mjeri, pojedinci se usmjere na uzvišene Istine i pretvaraju se u uzdisaje za Svetim." Gülen, znanstvenik, filozof i pjesnik, rođen je u jednom takvom ozračju u novembru 1941. godine.

Jedno bitno pravilo koje važi u Božijem univerzumu jeste da se i najveće stvari začinju u krilu najmanjih. Na primjer, sjeme ogromnih 30-tonskih stabala sekvoja u Ekvadoru teži samo 0,7 mg. Skrivanje okeana u jednoj kapi - Bog je stvorio nevidljivu spermu kao početnu materiju razvoja ljudskog organizma. Isto tako, kada čovjek bude na nivou da razumije svoju nemoć, siromaštvo i ništavnost pred Bogom, on će biti snažan Božijom snagom, bogat Njegovim bogatstvom, a postojat će Njegovom vječnom voljom i postojanjem.

Ljudi koji su imali utjecaj na historiju pojavljuju se na neočekivanim mjestima. Prema legendi, za Rim se kaže da su ga osnovala dva brata, Romul i Rem, koji su dojili mlijeko jedne vučice. Uzimajući u obzir kriterij ljudske veličine, a kako francuski historičar Lamartine kaže i što moderni računari potvrđuju, Muhamed, najveći čovjek ikada rođen, odrastao je u jednoj sušnoj dolini usred pustinje. Osmansko Carstvo se uzdiglo na ramenima male, nevažne seldžučke kneževine. Iako Gülen ne pripisuje nikakvu važnost samom sebi, on je istinski vrlo važna osoba.

Rođen je u malom selu Korudžuk u Anadoliji, kojeg čini 50-60 kuća, u okrugu Hasankale, regiji Erzuruma. Njegovi preci su došli iz Ahlata, gradića u pokrajini Bitlis sa planina u blizini jezera Van u istočnoj Turskoj. Bježeći od emevijskih i abasijskih tlačenja, unuci Božijeg Poslanika su se smjestili u brdovitom području istočne Turske, gdje su "procvali kao snježno cvijeće" i gdje su utvrdili određene duhovne vrijednosti. Tako su Bitlis i okolica postali poznati kao mjesto gdje su se prvi put sreli islamska duhovnost i turska plemena.

Gülen se rodio u mjestu koje je prožeto duhom islama. On opisuje svoju porodicu i djetinjstvo na sljedeći način: ''Prva osoba iz naše porodice koja se naselila u Korudžuk je bio moj pradjed Molla Ahmed, sin Huršid-age, unuk Halil-efendije. Molla Ahmed je bio izvanredna osoba koja se isticala po svom znanju i pobožnosti. Tokom posljednjih 30 godina svog života nikada nije ispružio noge ležeći na krevetu ili spavajući. Pripovijeda se da, kada je bio pospan, jednostavno bi sjeo, naslonio čelo na desnu ruku i tako malo odspavao.

Moj djed Šamil-aga je na neki način ličio na svog oca, jer je i on bio čovjek zaokupljen onim, boljim svijetom. Njegova ozbiljnost i dostojanstvo budili su kod ostalih seljana osjećaj strahopoštovanja. Uz djedov utjecaj, moja nana Mûnise hanuma je možda imala još veći utjecaj na mene. Bila je jedinstvena žena koja je vrlo malo govorila i koja je nastojala je da se islam u potpunosti reflektuje kroz njeno stanje bića. Moj otac je imao veliki utjecaj na mene. Živio je jako pažljivo, oči su mu bile pune suza i nikada nije besposličario. Iako je odrastao u malom selu, u sred velikog siromaštva, oskudnosti i suša, onima koji su ga poznavali činilo se kao da je imao kraljevski odgoj. Ova velikodušna osoba, koja je bila ljubitelj znanja, imala je poduzetan um koji se pokazivao u svoj svojoj suptilnosti, a cijelim svojim srcem je bila vezana za islam. Moja nana s majčine strane, Hatidža hanuma bila je oličenje čistoće u svakom pogledu. Njena kći refia hanuma, moja majka, bila je simbol saosjećanja i ljubavi. Podučavala je učenju Kur'ana sve seoske žene i mene samog u vrijeme kada je čak i čitanje bilo jako teško.

Gosti, a posebno ulema, bili su česti u našoj kući. Njima smo poklanjali posebnu pažnju. Tokom mog djetinjstva i mladosti nikada nisam sjeo sa svojim vršnjacima, umjesto toga, uvijek sam sjedio sa starijim osobama i slušao ih kako objašnjavaju stvari koje su zadovoljavale razum i srce.

Moj otac je stalno ukrašavao svoje komentare sa dosjetkama koje je čuo ili ih je sam izmišljao. To je svjedočilo o njegovom zdravom razumu. Bio sam impresioniran time što nikad nije prelazio granicu pristojnosti. I u ljubavi, i u ljutnji on je vodio računa o toj granici. Bio je jako vezan za ashabe Božijeg Poslanika, a to je prenio i na nas, svoju djecu.

Izvan moje porodice, Muhammed Lutfi-efendija je imao veliki utjecaj na mene. Svaka riječ izgovorena iz njegovih usta bila je kao inspiracija koja je dolazila iz druge dimenzije. Slušali smo ga pažljivo kad god je govorio, a kao da smo slušali evliju koji je došao Božijom milošću.

Ne mogu reći da sam ga u potpunosti razumio, s obzirom da je preselio kad meni još nije bilo ni 16 godina. Uprkos tome, s obzirom da je on bio taj koji je prvi probudio moju svijest i percepciju, pokušao sam ga shvatiti umom i talentom, jer su me moje godine sprječavale da ga razumijem. Moja današnja intuicija, osjetljivost i osjećaji su ustvari odraz mojih osjećaja u njegovom prisustvu.'' [Fethullah Gülen, Moj mali svijet, u intervjuu sa Latifom Erdoganom, Zaman]

Kako Gülen ističe, ovo jedinstveno ognjište je bilo kao utočište za sve obrazovane i duhovno uzdignute ljude u regiji, koji bi tu ostajali neko vrijeme, a zatim išli dalje. Kao rezultat ovog ranog kontakta sa starijim osobama, mladi Gülen se nalazio u krugu znanja i duhovnosti gotovo od samog rođenja.

Gülen je dobio prvu obuku arapskog i perzijskog jezika od svoga oca, koji je uživao u čitanju knjiga i stalnom učenju Kur'ana ili recitovanju pjesama. Ramiz-efendija je bio opsjednut Poslanikom, s.a.v.s., i ashabima, a njegove knjige o njima bile su ili pocijepane ili izlizane od čestog čitanja. On je tu ljubav prema ashabima prenio na svog sina, što predstavlja jednu od najznačajnijih strana Gülenove ličnosti. To objašnjava njegovu veliku ljubav prema Poslaniku i njegovim ashabima, koja se širila kao dim zapaljenog tamjana u očevoj mu kući.

Naša stara sela i zaseoci

Duboka tišina, kontemplativni mir i čarobna priroda ispunjavaju maštu kada razmišljamo o našim starim selima kojih više nema.

Danas, tek trenutak tišine u nekom šumarku razveseli čovjeka. Ta tišina je uvijek bila prirodna i neprolazna atmosfera naših starih sela. Postojala je jedna topla veza i sklad između grada i sela, onda kada se građani nisu izrugivali seljacima, niti su seljaci zavidjeli građanima. U stvari, građani bi ponekad dolazili živjeti na sela. Selo, koje se u to vrijeme smatralo malim gradom, bilo je mjesto istinske ljepote, gdje bi stanovnici grada odlazili na zabavu i opuštanje te boravili u prirodi. Ugodna tišina i mir uvijek su dominirli starim selima. Jutarnje sunce, blejanje ovaca, zvuci insekata, kukaca i ptica prepuštali bi naša srca slatkim valovima užitka, pridodavajući svoje glasove ljepoti prirodne unutarnje muzike. U večernjim satima život se omotavao plaštom sumraka, tajanstveno stanje bi začaralo ljude i stvaralo snove. Noć bi uvijek odjekivala pjesmom tišine i spokoja.

U ovom svijetu, koji je samo preteća i uvertira onom vječnom, poziv na molitvu i obavljanje molitve će nas pozvati na jedan drugačiji koncert i povesti nas u više duhovne sfere. Dok god osjećamo misli i ideje koje pripadaju tom svetom razdoblju, ne možemo se odvojiti od naše prošlosti niti biti odstranjeni iz budućnosti. [Zlatno razdoblje, Izmir, 1994, 37-42]