Vrijeme vraćanja sebi

Vrijeme vraćanja sebi

Neki su od nas već odavno sve ostavili, usmjerili se ka kidanju osjećanja bratstva i prijateljstva prisutnih među nama. Zavrtjeli su nam glavu toliko da nismo ni primijetili da smo sami sebe upropastili svojim rukama. Gore od toga je to što smo sva svoja osjećanja, misli i postupke vezali za pobude neprijateljstva i mržnje. Počeli smo hodati i sjediti s takvim osjećanjima, s pobudama razdora disati onda kad su nam najpotrebniji bili bratstvo i prijateljstvo. Bili su nam potrebni, ali ih nismo mogli ostvariti. Kamo sreće da smo to mogli, ali nismo!

Da smo uspjeli ostvariti bratstvo i prijateljstvo među članovima zajednice, uspjeli bismo prevladati velike teškoće i probleme ogromne poput planina, i to odjednom. Naš glas bi se čuo do zvijezda na nebu. Ali, nismo uspjeli. Drukčije rečeno, nisu nas pustili da to postignemo, već su među nas posijali razdor i licemjerje. Jedni drugima smo postali neprijatelji, izvor briga i nevolja. Jedni druge počeli smo tući. Svako od nas postao je osoba koja pati od krize savremenog doba. Danas su neki od nas protiv svih ostalih, protiv svake ideje. Takvi su protiv svakoga ko ne misli kao oni, i ne odustaju od suprotstavljanja i srozavanja ugleda. Nikad nismo pomišljali da ćemo, ako budemo išli tim labirintom, ostati sami i biti robovi svojih nedostataka, da ćemo budućnost ispunjenu nadom pretvoriti u noćnu moru i pakao, iako imamo mnoštvo izvora snage koja bi mogla biti uporište nada i odlučnosti. Dakle, nekima od nas želje i strasti su pobijedile razum, sposobnost promišljanja i rasuđivanja. Zato ih vidimo kako prolaze krizu misli vodilje.

Ne znamo je li došlo vrijeme da sami sebe preispitujemo kao zajednicu, jer, ako ova neosjetljivost potraje duže vrijeme, bojimo se da ćemo se, ne dao Allah, strovaliti nakon kratkog hoda i ostati pod vlastitim ruševinama. Jasno je da pred ovakvom pretpostavkom nikad ne smijemo zatvarati oči, već je se trebamo plašiti i svi se čvrsto pridržavati za uže jedinstva i uzajamnog štićenja. Najistaknutije obilježje nas kao zajednice, najdostojnije da se zabilježi, jeste što svako od nas, kao pojedinac, ima dosta poštovanja za drugoga. Najvredniji izvor naše snage jeste oslanjanje na pretpostavke srca i osjećanja. Te dvije odlike nas podstiču da druge prihvatamo onakve kakvi su, da poštujemo njihove misli. Mi u ovo vrijeme šaljemo svoja pisma prijateljstva, pravimo plan življenja sa svim zajednicama svijeta. Ako je to tako, zašto, onda, sami sebi i svojoj zajednici uskraćujemo druželjubivost koju potvrđujemo spremnošću za uspostavljanje prijateljstva sa svim tim zajednicama.

Iako pozdravljamo prijateljstvo sa svima, pitamo se: “Nije li nam potrebno da najprije brišemo osjećanja neprijateljstva i mržnje prisutnih među nama? Postojanje osjećanja mržnje, omalovažavanja i neprijateljstva, kod bilo koga, svejedno bio on pobožan, čovjek od nauke, iz državne uprave, mislilac ili lider, velik je nedostatak i sramota. Svii oni time, u očima Uzvišenog Allaha, kod Njegovih stvorenja i kod mlade generacije, predstavljaju negativnu stranu.”

Poštovanje i uvažavanje čovjeka, obaveza je ljudska i potreba, a ljubav prema čovjeku uvjet je blizine čovjeka Uzvišenom Allahu i ljudima. Oni koji omalovažavaju ljude, svojim postupcima i riječima, u biti pokazuju nisku razinu odgoja, kao što oni koji mrze i preziru čovjeka pokazuju nisku razinu svijesti i osjećajnosti. Vidimo da su ljudi dobrog odgoja uvijek skromni, da sve osvježavaju poput blagoga povjetarca, da se drugi s njima lijepo osjećaju. Oni uvažavanje čovjeka i ljubav prema njemu smatraju nečim najvrednijim i najdragocjenijim. Smatraju da su ljubav čovjeka prema drugima i nastojanje da kod njih bude omiljen vredniji i skuplji od ovosvjetske imovime. Takvi svoje živote, sa svom brižnošću i odlučnošću, posvećuju životima drugih i njihovoj sreći.

Božije davanje je da oni koji dobro misle svakome i imaju dobre namjere dobijaju višestruko u odnosu na namjere i misli. Iako s tim unaprijed ne računaju i ne znaju da će dobiti naknadu za djelo, dobit će deseterostruko u odnosu na ono što daju nudeći svoje ljudske vrline. Oni koji se prepuste mržnji i neprijateljstvu, obaraju svoje ljudske vrijednosti i gube mjesto u srcima ljudi. Da čovjek potroši život zarad niskih prohtjeva i negativnih osjećanja, nepodnošljiva je kazna i niskost, a viđenje pozitivne stranih sadržaja u svakome i primanje u zagrljaj svakoga jeste junaštvo i dostojanstvenost. Junaštvo se sastoji u kontroliranju osjećanja mržnje, otuđenosti i egoizma. Junaci su oni koji kontroliraju želje i oslobađaju se poniženja iz robovanja đavolu, kao i rada pod njegovim zapovijedanjem.

Kao društvo, odavno smo postali zarobljenici svojih želja, robovi strasti. Većina nas se počela, i kad stoji i kad sjedi, ponašati po uputstvima šejtana. Uznemiravamo se zbog svakoga, a i mi svakog uznemiravamo. S takvim ponašanjem brzo se, bez obzira na to osjećamo to ili ne, udaljavamo od svojih ljudskih vrijednosti i u dubini sebe proživljavamo krizu.

Loša osjećanja nastanila su se u srcima većine nas, iako su srca gnijezdo i dom ljubavi. Više nismo sposobni voljeti druge, primiti ih u zagrljaj, pokazati tolerantnost i taktičnost s njima. Počeli smo se naslađivati razaranjem, raskopavanjem i rušenjem. Poput sova, gnijezda svijamo na ruševinama. Napadamo svakoga. Hrlimo da rušimo s uživanjem i velikim apetitom. Tako srljamo u grijehe koje nam neće oprostiti ni Allah, ni zemlja, ni ljudi. Nekad za tim lošim djelima posežemo tako što mislimo da činimo uslugu za koju očekujemo zahvalnost i pohvale drugih. Sunce je počelo svakodnevno svjedočiti nasilje, neprijateljstvo, razilaženje i bezumlje. Prolazile su noći guste tame. Nastalo je stanje svojstveno društvu koje je donijelo čvrstu odluku da ustrajava u grijesima. Ljudska osjećanja ostala su daleko iza prohtjeva. Naprijed su prošla naša procjenjivanja osobenosti i naše raspoloženosti na osnovama logike i objektivnosti. Osjećaji ljubavi i tolerancije masakrirani su noževima neprijateljstva. Osoba o čijim pravima smo izrekli nepravedne presude s predumišljajem ne zna se broj, ne mogu se ni izračunati. Ne zna se šta ćemo uraditi, kad ćemo uraditi, kome ćemo uputiti psovku, koga ćemo zapljusnuti uvredama. Živimo u krugu ludila, u šizofreničnom društvu. Zla se ne možemo zasititi. Ne stidimo se zavađenosti, ne odustajemo od činjenja grijeha.

Grijeh nepoštivanja prava, grijeh osjećanja prijezira prema ljudima i otuđenost od njih, grijeh omalovažavanja ideja, grijeh sijanja sjemena nesloge i razdora u društvu, grijeh viđenja svega oko sebe crnim, grijeh posmatranja drugih kao kriminalaca a sebe kao nevinoga, gledanja na druge kao na stanovnike Džehennema, grijeh ometanja svakog pozitivnoga koraka, grijeh obaranja ljudskih vrijednosti... Sve su to veliki grijesi. Uvjereni smo da je došlo vrijeme za pokajanje od svih navedenih grijeha.

Dakle, dođite da se pokajemo od svih grijeha! Iskoristimo blagodati dana koje nas prate, počnimo živjeti vrijeme pročišćenja, donesimo odluku o poštivanju drugih i čuvanju svih ljudskih vrijednosti! Prihvatimo ljude onakvim kakvi su, ostavimo sporove koji su se dešavali u prošlosti, ponovo ih ne pokrećimo i ne činimo ih razlogom novih sporova i neprijateljstva! Prođimo se dijeljenja društva na razne tabore, već uspostavimo jedinstvo i trajno međusobno pomaganje! Ako nam srca još kucaju ljudskim vrijednostima, ako su nam mišice još snažne, primimo jedni druge u zagrljaj! Potražimo puteve na kojima će se skupiti naši razbacani dijelovi! Kako bismo povezali te naše dijelove, čvrsto da se ponovo ne mogu rastaviti, dopustite da govorimo jezikom srca koja nas približavaju ljudima i vode Allahu, a ostavimo osjećanja mržnje i neprijateljstva, koja uvijek presijecaju puteve!

Ako se želi Zemlju pretvoriti u Džennet prostranoga hlada – u takvu želju nemamo nikakve sumnje – u tome može uspjeti samo onaj ko je takav dženet najprije uspostavio u srcu. Ko ne uspijeva svoje srce, svoj duhovni svijet izbaviti iz stiska poriva i prohtjeva koji unižavaju čovječnost i obaraju mu vrijednosti, ne može postići nešto takvo. Kad bi se i pretpostavilo nešto tako nemoguće, pa da prođe pored Firdevsa, slobodno se može pretpostaviti da bi se njemu Firdevs preinačio i pretvorio se u zatvor.

Dajte da se opet uzmemo za ruke, da razgovaramo srcima, da slušamo zvijezde koje kruže u našim grudima, pogotovo ovih dana u kojima se horizonti uljepšavaju Božijom milošću, a svetlosti koje stižu iza horizonata grle naša srca.