Razumjeti jezik prirodnih nesreća

Kad govorimo o prirodnim nesrećama, bilo da su to požari, poplave, zemljotresi ili klizišta, one imaju smisao samo i isključivo u slučaju ljudi koji nose vjeru u sebi. Za one koji se guše u ponorima poricanja, zablude, nevjerstva i nemara, i koje Kur’an opisuje kao “gluhi, nijemi i slijepi su...” (el-Bekare, 18), nesreće ne predstavljaju nikakvo upozorenje.

U časnom hadisu Poslanik, s.a.v.s., ukazuje na jednu osobinu vjernika: “Divan li je primjer vjernika, što god da ga zadesi, njemu je dobro, a to je svojstveno samo vjerniku. Ako doživi nešto lijepo i radosno, on zahvali Allahu i to bude dobro po njega, a ako mu se desi nešto loše, strpi se i opet bude dobro po njega.” (Muslim)

Nakon što smo konstatirali ovu činjenicu, potrebno je skrenuti pažnju na nekoliko važnih činjenica:

1. Razumijevanje razloga nesreća koje nas pogađaju s neba ili iz zemlje moguće je u određenoj mjeri ako čovjek posjeduje znanje u oblasti te’vilul-ehâdîsa. Koliko god ovu sintagmu, koja se spominje u suri Jusuf, neki posmatrali samo iz pozicije “tumačenja snova”, nema sumnje da se osim tog značenja ona odnosi i na sposobnost izvlačenja zaključaka iz pojava i događaja koji nas okružuju.

U tom kontekstu, vrlo je važno u katastrofama koje nas zadese pročitati tragove Božije opomene, što je vjerovatno jedna od dimenzija tumačenja događaja, odnosno te’vilul-ehâdîsa i rezultat je vjerničkog pogleda na pojave i događaje koji nas okružuju. Naravno, sve ove opomene koje nose obrise nesreće, zapravo su dešavanja koja proizlaze iz Božije milosti. Drugim riječima, koliko god te opomene naizgled djelovale kao zlo, u kontekstu tajne postojanja i rezultata koje nose sa sobom one predstavljaju hajr. Međutim, gotovo da je nemoguće da svi ljudi shvate ovu istinu i da je na taj način tumače.

Uzmimo za primjer zemljotres jačine pet stepeni po Richterovoj skali. U toj će situaciji velik broj ljudi stepen svjesnosti svog odnosa prema Allahu podići na jedan veći nivo. U tim trenucima haosa, kad ustaljeni zemaljski zakoni na trenutak bivaju eliminirani kao i u danima koji slijede nakon tog događaja, ljudi se do te mjere okreću Allahu, Uzroku svih uzroka, da u okviru vjerovanja u Božije jedinstvo jasno manifestira svjetlo Božije jednoće. Čini se da svi oni uspostavljaju direktnu vezu i razgovaraju s Allahom. I zaista, čak i da takva nesreća traje samo trenutak, ona može biti povod da se čovjek uzdigne do stepena velije. Štaviše, jedan trenutak može biti dovoljan da čovjek osigura svoj ulazak u Džennet.

Istovremeno, zemljotres može biti povod da se stručnjaci i državni dužnosnici aktivnije uključe i donesu potrebne uredbe za rješavanje velikih problema današnjice kakve su neplanska i nekvalitetna gradnja, propusti u statičkim proračunima i sl.

Pretpostavimo da se na nekom području desila poplava katastrofalnih razmjera. Oni koji su zaslužili kaznu dobit će ono što su zaslužili, oni koji nisu, ako izgube život, uzdići će se na stepen šehida, dok će imovina koja se izgubi tom prilikom biti upisana kao sadaka. Uz sve to, nemali broj ljudi će se iskreno i budnog srca okrenuti svom Gospodaru i tako pridobiti Njegovu blizinu, što je blagodat koja se vjerovatno ne može dobiti ni kad bi svakodnevno klanjali hiljade rekata namaza.

Naravno, tu je i mogućnost da se u sve to uključe inžinjeri koji će aktivnije raditi na stabiliziranju područja kojima prijete klizišta, kao i naučnici koji će im svojim znanjem pomoći u tome. Ukoliko se u čitavu tu priču uključe i volonteri koji će pomagati unesrećenom narodu, kao i državni zvaničnici koji će učiniti sve kako bi pomogli stanovnicima pogođenog područja, utoliko se iz cijele te nesreće mogu roditi lijepi rezultati.

2. Ove događaje koji predstavljaju neku vrstu Božije opomene ni u kojem slučaju ne smijemo tumačiti kao zlo. Jer, kao što smo već ranije naveli, iako se radi o nesrećama koje one uzrokuju i duhovnih dimenzija koje nose u sebi, riječ je o Božijim opomenama i manifestacijama koje nastaju pod okriljem Njegove milosti. Tako vas Allah nekad navede da stanete na mali trn kako bi Mu se iskreno okrenuli i tako izbjegli da stanete na mnogo veći.

3. Ovdje je riječ o subjektivnom mišljenju, s kojim, ne samo da se neće složiti nego će možda i dići glas protiv njega oni koji svoju duhovnu vezu s Allahom nisu postavili na zdravim temeljima. Ako za vrijeme spomenutih nesreća koje dolaze s neba ili zemlje umiru ili ginu žene, djeca i starci, onda možemo reći da oni služe kao zaštitnici koji ne dozvoljavaju da se na narod sruče mnogo veće nesreće.

Međutim, riječ je o jednom pristupu koji mogu prepoznati samo Allahu posebno dragi ljudi. Takvi su opisani ajetom:

“I njih dvojica poslušaše i kad ga on čelom prema zemlji položi...” (Es-Saffat, 103)

Oni su, kao Ibrahim i Ismail, a.s., kao ovce koje se žrtvuju, spremni da budu žrtvovani zarad većeg dobra. U tom smislu, male nesreće brana su velikim nesrećama, baš kao što su mali posrtaji opomene spram velikih posrtaja.

I opet namaz...

Čovjek pomoću namaza ima priliku upotpuniti svoje sazrijevanje, baš kao što suncokreti, okrećući se prema Suncu, rastu i sazrijevaju. Okrećući se pet puta dnevno svome Gospodaru, čovjek može osvježiti svoje ustajale osjećaje, probuditi svoju uvehlu svijest i povratiti blistavost uma. Na taj način on svaki put obnavlja svoj zavjet Uzvišenom Gospodaru. Gledajući s tog aspekta, namaz je velika blagodat za čovjeka. Nepostojanje namaza ravno je nepostojanju Sunca. Iz tog razloga mođemo slobodno reći da je ibadet, ustvari, naša potreba.

Čovjek koji klanja i koji pred Gospodarom napuni svoje baterije, u poslovnom životu pazit će da što više izbjegava ono što je zabranjeno, čak i ono što je pokuđeno. Pogotovo podne i ikindija, kao namazi koji se klanjaju tokom radnog vremena, učinit će da se u čovjeku probude osjećaji samokontrole i samoobračuna. Aktivno korištenje tog mehanizma zaštitit će čovjeka od činjenja grešaka. A akšam, jacija, tehedždžud i sabah-namaz periodi su u kojima se jasno manifestira tajna sljedećih stihova:

Kad nema izlaza,
Podigne se zavjesa,
I za dert se nađe spasa...

Također, namaz je faktor koji po automatizmu uređuje svakodnevni život muslimana. Osoba koja pet puta na dan stoji pred Allahom, htjela to ili ne, u poziciji je da uredi svoj dnevni raspored. Nakon sabah-namaza čovjek počinje s poslom. Nakon zamornog tempa, 6-7 sati kasnije klanjajući podne-namaz osvježava svoj um. Zatim se okreće svom poslu i radi sve do ikindijskog vremena. Za vrijeme ikindije-namaza čovjek ponovno odmara i duh i tijelo. Doduše, da nije takvog rasporeda, bilo bi gotovo nemoguće efikasno iskoristiti vrijeme provedeno na poslu. Ljudi koji ne spoznaju ova svojstva namaza prepuštaju se valovima nemira i prolaze stalne krize.

Oni koji zbog količine obaveza ne pronalaze dovoljno vremena za namaz, upravo su oni koji su slijepi pred Božanskim istinama. U tom smislu, nedovoljno jaka vjera, nesposobnost da se u potpunosti vjeruje u imanske šartove, kao i nemogućnost da se spoznaju istine namaza od kojih smo ovom prilikom spomenuli samo neke, uzroci su koji, nažalost, čine da se naši ljudi udalje od namaza. Spas od toga je u jekinu (uvjerenju) i prenošenju takve vjere na svakodnevni život.