Primjena znanja u praksi

Znamo da bi plemeniti ashabi neposredno nakon objave nekog ajeta ili sure njegov sadržaj počeli primjenjivati u svojim životima. Mi, s druge strane, ne uspijevamo sve ono što naučimo i znamo pretočiti u praksu. Koji su razlozi za to i na koji način se znanje transformira u praksu?

Da bi se određene informacije pretočile u djelo, one se moraju udaljiti s pozicije sirovih i površnih podataka i pretočiti u suštinsko poznavanje stvari koje je obilježeno svjesnim i sistematičnim obrascima razmišljanja i koje kao takvo predstavlja istinsko znanje (ilm). U suprotnom, ako su informacije koje posjedujemo ostale na nivou površnog znanja, one neće pronaći put do našeg srca i prouzrokovati bilo kakvu reakciju u nama. U tom smislu, da bi znanje bilo praćeno praksom, potrebno je da svim silama, s neiscrpnom željom i čežnjom, nastojimo dosegnuti prave horizonte istinskog znanja, a onda i jekina (istinske spoznaje). Tako i Uzvišeni Gospodar, obraćajući se našem Poslaniku, s.a.v.s., u suri Ta-Ha kaže:

“...i reci: Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi.” (Ta-Ha, 114)

Ako je tako, onda je potrebno da svako od nas pokaže poslaničku želju za stjecanjem znanja, da se nikada ne zadovolji onim što već posjeduje i da stalno traga i pita: “Ima li još?” I kada osvojite jednu planinu znanja, na vama je da kažete: “Šta je iza ovoga? Šta se nalazi dalje?”, i da bez prestanka hitate prema horizontima novih saznanja. Evo, recimo, učenje časnog Kur'ana je nešto što nam je naređeno da činimo. Međutim, sve i da postanemo hafizi i naučimo ga napamet od prvog do posljednjeg slova, ukoliko ne pokažemo iskreno nastojanje da se udubimo u njega i njegovo značenje, kur'anske riznice će nam ostati nedostupne, a naše oči neće vidjeti njegovo svjetlo koje obasjava kosmos. Jer ukoliko se prema Kur'anu pažljivo usmjerimo i počnemo ga iščitavati s fokusom na njegovo značenje, pronaći ćemo takva nadahnuća i takve užitke za srce, koje nije moguće pronaći niti na jednom drugom mjestu.

Zahvala za znanje koje se posjeduje

Nakon što se u prvoj fazi informacije transformiraju u formu znanja, vrlo je važno sljedeće stvari imati na umu. Naime, čovjek se može vinuti do nezamislivih visina na nebu teorijskog znanja, a onda nastaviti stepenicama uzdizanja na putu prema ilmul-jekinu (naučnom znanju), pa čak i ajnel-jekinu (posvjedočeno znanje). Međutim, ukoliko propusti da nakon takvog usavršavanja stečeno znanje pretoči u praksu, on neće moći na potpun i ispravan način upoznati istinu Božanstvenosti (Uluhijeta) sa svim Njegovim imenima, svojstvima i činjenjima, i da bude vjerni sluga na vratima Allahovim.

S druge strane, jedini način da se postane dostojan radosne vijesti skrivene u hadisu koji glasi: “Ko se bude ponašao u skladu sa onim što zna, Allah, dž. š., će mu podariti znanje o onome što mu nije poznato”, jeste ponašanje u skladu sa znanjem.

U tom slučaju, ukoliko vas je Uzvišeni Gospodar doveo do određenog polažaja na stepenima znanja, na vama je da u znak zahvalnosti postupate u skladu s tim znanjem i da, bez namjere za ličnom promocijom, pokažete svoju posebnost. Primjera radi, ukoliko ljudi u toku dana klanjaju 40 rekata zajedno s nafilama, zašto ne biste rekli: “Budući da me Allah nagradio mnogim blagodatima, ja ću klanjati 80 rekata”, i na taj način okrenuli jedra prema morima subjektivne odgovornosti.

Ovdje ću napraviti jednu malu digresiju i s vama podijeliti jedno sjećanje koje mi se čini vrlo važnim. Bilo je to vrijeme kada sam bio u mogućnosti da samo povremeno posjećujem majku. Jednom prilikom mi je ovako rekla: “Ja 'Velikog Dževšena' svaki dan pročitam od početka do kraja. Ima li još nešto što bi mi predložio da čitam?” To je taj duh “hel min mezida” (Ima li još?). I zato bi se svaki čovjek kojeg je Uzvišeni Gospodar nadahnuo trebao, u skladu s jačinom tog nadahnuća, okrenuti svom Gospodaru.

Kada je opisivala ibadet Božijeg Poslanika, s.a.v.s., naša majka Aiša je govorila da je klanjao sve dok mu mubarek-noge ne bi natekle od stajanja. Busejri u svojoj kasidi ovu činjenicu opisuje na sljedeći način:

Učinih zulum sunnetu čovjeka koji je tamu osvjetljava
Jer on na počinak ne iđaše dok mu noge ne nateknu.

Vidjevši kroz kakve muke prolazi, hz. Aiša ga je upitala: “O Božiji Poslaniče! Zašto se toliko mučiš kada ti je Uzvišeni Gospodar oprostio i prošle i buduće grijehe?” Najbolji među ljudima, Poslanik, s.a.v.s., je odgovorio sljedećim riječima: “Zar da ne budem zahvalan rob za blagodati koje mi je Gospodar podario?” (Buharija, Tehedždžud)

Ovdje se ustvari daje jedna vrlo važna poruka u kontekstu robovanja. Svaki čovjek je dužan da u mjeri u kojoj mu je Allah pružio dobročinstvo i podario blagodati, iskaže zahvalnost i veliča svog Gospodara. U tom smislu, i znanje koje se dostigne zahtijeva da bude popraćeno adekvatnom primjenom tog znanja u praksi.

Praktični um

Na ovom mjestu se možemo sjetiti i razmatranja koje Kant koristi u svoj djelu “Kritika čistog uma”. On navodi da je nemoguće spoznati Boga teorijskim umom i da se znanje o Bogu ili nivo spoznaje Boga može doseći isključivo kroz praksu. Dakle, u mjeri u kojoj se znanje uspije transformirati u praksu, to znanje će donijeti jednu dubokosežnu spoznaju Allaha (marifeti ilahi), koja će opet rezultirati neiscrpnom ljubavlju prema Allahu (muhabbeti ilahi). Riječ je o takvom stanju u kojem čovjek zatreperi kada se sjeti Bića Božanskog, a s jezika mu se, kao odraz ljubavi i čežnje, prosipaju riječi: “Susret! Susret!” U toj situaciji njegova jedina želja je da se riješi ovosvjetskih tegoba i da Mu čim prije pođe ususret.

Uvaženi učitelj Bediuzzaman Said Nursi ističe da je cilj svakog robovanja vjera u Allaha, dž. š., iza koje slijedi spoznaja Allaha, pa ljubav prema Allahu i na kraju duhovni užitak koji Uzvišeni Gospodar daruje kao dobročinstvo za dosegnuti nivo. Vjerovatno će u tim trenucima duhovnog užitka poput najjačeg vulkana u nama proključati i želja za posmatranjem ljepote Bića Božanskog, gdje su sva ostala oličja ljepote samo sjena sjene Njegove ljepote. Ukoliko, međutim, u sebi još uvijek ne osjećate zov jedne takve čežnje, onda to znači da proces uzdizanja niste doveli do kraja i da još uvijek koračate stepenicama koje vode u visine. Ne želim bilo koga obeshrabriti ili baciti u očaj ovim riječima, međutim važno je da se zna da taj vrhunac stoji na kraju puta svakoga ko je pošao tom stazom. Zato ću još jednom spomenuti da ćete, koliko god se uzdigli na horizontima teorijskog znanja, ostati ukopani u mjestu ukoliko to znanje uspijete preusmjeriti na kolosijek praktičnog djelovanja.

S druge strane, ukoliko dođete do prakse ali se ne udubite u njen smisao koji će vas odvesti na nivo spoznaje, opet ćete zaostati i udariti u zid oblika i forme. U tom slučaju ćete trošiti vrijeme kako bi se otarasili molitve koja vam je naređena i propustiti da se uzdignite do nivoa spoznaje Allaha, ljubavi prema Njemu i duhovnog užitka koji u tom slučaju slijedi.

Ljude koji stečeno znanje ne koriste u svakodnevnici, Kur'an opisuje kao “magarce koji knjige nose”. (El-Džumu'a, 5) Da ne bi došao u takvu poziciju, čovjek mora biti vrlo pažljiv i ustrajan. Jer ukoliko čovjek ono što zna ne primjenjuje u svom ličnom i društvenom životu, onda će to znanje postati težak teret na njegovim leđima. Riječ je, dakle, o gomili informacija koje spadaju u kategoriju beskorisnog i neplodnog znanja. Svojom dovom u kojoj kaže: “Allahu moj! Utječem Ti se od beskorisnog znanja”, naš Poslanik, s.a.v.s., je zatražio zaštitu od znanja koje se ne prenosi u praksu i primjerom nam pokazao snagu dove koja nam može pomoći da stečeno znanje iskoristimo u svakodnevnoj praksi.

Horizonti koji se otvaraju

Iako čitanje, razmišljanje, istraživanje, analiza događaja i stvari i posmatranje veze koja postoji između čovjeka, kosmosa i Allaha od strane pojedinca predstavljaju lijepe i korisne aktivnosti, mnogo je više korisnih stvari koje će čovjek izvući iz ambijenta kreiranog od strane grupe ljudi (stručnih timova) čija razmišljanja i ciljevi idu u istom tom pravcu. Čovjek koji se uključi u rad grupe ljudi imat će mogućnost da bude dio zajedničkog nastojanja i tom prilikom će se pred njim otvoriti vidici kojima dotada nije imao pristupa. Uzvišeni Gospodar je kazao:

“...Allahova ruka (pomoći, snage, nadziranja, zaštite, staranja, spasa i pobjede) je iznad ruku njihovih!” (El-Feth, 10)

S druge strane, i Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Allahova pomoć i zaštita je uz one koji su u džematu.” (Tirmizi, Fiten) Ovim nam jasno ukazuje na koristi koje donose zajednički poduhvati. I Poslanik, s.a.v.s., nam poručuje da će onaj ko se kreće suprotno od kolektivne svijesti, ko se udaljava od društvene karike, ko ne djeluje u duhu zajedništva i ko ne uspijeva uskladiti korak sa ostalima, postati hrana za vukove. Stoga treba dati sve od sebe da bi se na neki način uključili u timski rad, podržavali jedni druge i izbjegavali svojeglavo ponašanje.

Ono na šta treba obratiti pažnju jeste da naše skupove držimo dalje od prazne priče i zabava sumnjivog karaktera i da, ne gubeći ni najmanji djelić vremena, svaki trenutak u njima iskoristimo s ciljem uzdizanja na nebu znanja i spoznaje. Nažalost, ne može se reći da ovome posvećujemo potrebnu pažnju. Čak i onda kada se okupimo uime vjere i hizmeta (služenja), dešava se da pričamo o stvarima od kojih nema koristi kako na ovom, tako i na onom svijetu.

Svojim neozbiljnim i neumjesnim stavovima vrlo često kreiramo ambijent koji čovjeka vodi ravno u njedra nemara. I zato vjerujem da bi svaki vjernik trebao živjeti u disciplini jedne tekije ili zavije, ne dozvoljavajući sebi da zapadne u spomenutu situaciju. Tako se u jednom vjerodostojnom hadisu spominje da se Najbolji među ljudima, s.a.v.s., samo tri puta u toku života nasmijao grohotom. (Buhari, tefsir 39. sure; Muslim, Iman) Znate i sami da je smiješak u svakom trenutku krasio njegovo mubarek-lice, ali on nikada nije gubio pribranost i ozbiljnost. Ponašao se kao da u svakom trenutku stoji ispred Uzvišenog Gospodara i to držanje je krasilo njegovo kompletno biće. Svi koji bi ga vidjeli u njegovom stavu, ponašanju pa čak i pogledima bi pronalazi Allaha.