Negativan sud i zavist su opasne duševne bolesti

Često se navodi da su negativan sud i zavist obilježja duševnih bolesti. Šta dovodi do njihova nastanka i na koji način iskorijeniti ove osobine?

Riječ je o dvjema osobinama koje predstavljaju grijeh i koje najčešće idu jedna s drugom. Dakle, postojanje jedne osobine dovodi do javljanja druge. Jedna podrazumijeva drugu. Čovjek koji svijet posmatra kroz prizmu negativnog suda, u djelima i stavovima drugog čovjeka stalno će vidjeti zlo i nesvjesno će početi da osjeća zavist prema njemu. S druge strane, čovjek koji osjeća zavist i neprijateljstvo prema određenoj osobi, imat će negativno mišljenje čak i o običnim i dobronamjernim djelima te osobe. Vrlo je moguće da je osoba prema kojoj osjeća zavist neko ko uistinu juri za Allahovim zadovoljstvom.

Međutim, zavidnik će ga doživljavati kao čovjeka koji žudi za ličnom promocijom i svako njegovo djelo posmatrat će kroz prizmu negativnog suda. Zato možemo reći da ponekad negativan sud dovodi do zavisti, a nekada je zavist ta koja dovodi do negativnog suda. S obzirom na to da je porijeklo svake od njih u onoj drugoj grešnoj osobini, riječ je o osobinama koje čovjeka uvode u sferu smutnje. A vjernik, kao takav, nije čovjek smutnje već čovjek koji traga za dobrom. Dakle, vjernik mora hitati za takvim poslovima i svaki takav posao bit će mu referenca za neko novo dobro djelo. Tada će, čim učini jedno dobro djelo, žuriti ne bi li učinio neko novo.

Iskra i vatra

Ustvari, negativan sud i zavist počinju kao sitna posrnuća. Međutim, ukoliko na pravi način ne iskoristite svoju volju i ne preduzmete potrebne mjere predostrožnosti, ove sklonosti će vremenom prerasti u duševne bolesti. Drugim riječima, mali propust u centru stvari prouzrokovat će velike propuste u našem okruženju. Tako će se desiti da čovjek osjeti zavist i prema nečijem namazu ili hadžu, kao djelima koja su u potpunosti okrenuta drugom svijetu.

Štaviše, stvari mogu doći do te tačke da će stanje duha takvog čovjeka podići do granice nevjerstva. On je spreman da o bratu kojeg ne trpi izgovori riječi: “Kamo sreće da slomi nogu ili da mu se sruši avion kojim je pošao na hadž.” Te se riječi ni u kojem slučaju ne mogu pravdati vjerom.

Zato, kad se u čovjeku pojave prvi znaci ovih osobina, on mora zauzeti čvrst stav ne bi li ih ugušio još u povoju i spriječio da budu povod činjenju većih grijeha. Mnogo je lakše spriječiti grijeh dok ne uzme maha kod čovjeka. Ako se grijeh odmah ne očisti pokajanjem i traženjem oprosta i ukoliko mu se dopusti da se razvije, vremenom će ljudsko srce u potpunosti pocrniti i postati zapečaćeno. U svom djelu Odsjaji, Bediuzzaman sljedećim riječima potcrtava ovu karakteristiku grijeha: “Svaki grijeh u sebi nosi potencijalni put koji vodi u nevjerstvo. Ukoliko se grijeh momentalno ne uništi traženjem oprosta, on će, ne poput crva, nego poput duhovne zmije ujedati čovjeka za srce.”

U jednom časnom hadisu naš Poslanik, s.a.v.s., kaže:

“Kada vjernik počini grijeh, na njegovu srcu nastane crna tačka. Ako se vrati i pokaje, srce se očisti od mrlje, a ako ustraje, mrlja se poveća. To je hrđa koju Allah, dž.š., spominje u Knjizi: ‘Ono što su radili prekrilo je srca njihova.’” (Tirmizi, Tefsiru’l-Kur’an; Ibn Madža, Zuhd)

Svaki grijeh ostavlja mrlju

Kao što stoji u navedenom hadisu, svaki grijeh ostavlja mrlju na ljudskom srcu, ali ne na srcu koje je u prsima, već na srcu koje simbolizira naš duhovni život. Svaka je mrlja ujedno pozivnica nekoj narednoj mrlji. To je kao kada jedna bakterija pronađe pogodno tlo za djelovanje u korijenu zuba i pozove ostale bakterije da joj se pridruže kako bi zajedničkim snagama napale zub i dovele do pojave karijesa. Tako i mrlja koja se nastani na srcu upućuje poziv ostalim mrljama jer ne želi ostati sama na tom mjestu. Postojeću mrlju prati jedna nova, i dok se taj proces ponavlja kao da se ostvaruje istina spomenuta u kur’anskom ajetu:

“A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova.” (El-Mutaffifun, 14)

Na kraju će srce obaviti tako tamni oblaci da ono više neće biti sposobno istinu doživljavati istinom, a laž neistinom. Budući da je izgubio sposobnost zdrave procjene, čovjek koji nije u stanju prepoznati Pravi put, koračat će stranputicama vjerujući da je na pravom putu.

Samo o Allahu govoriti

Najbolji i najefikasniji način za otklanjanje opasnosti o kojoj govorimo jeste da s grupom ljudi, koliko god da ih ima, organiziramo druženja na kojima ćemo svakodnevno govoriti o Allahu, dž.š., i našoj lijepoj vjeri, te da na taj način stalno osvježavamo vjeru. Jer bolesti srca mogu se liječiti isključivo vjerskim istinama koje ćemo osjećati u savjesti u njihovoj punoj svježini. Čovjek bi trebao svaki dan iz različitog ugla prilaziti svojoj vjeri i na kraju svakog dana kazati: “Allahu moj, nikad Te nisam na ovaj način upoznao. Koji je to samo gubitak za mene. Danas Te doživljavam dosta drugačije i poznajem Te mnogo bolje.” Takvim stavom vjernik će postići da se neprestano uzdiže na horizontima spoznaje.

Na isti način trebamo pristupiti i vjerovanju u ponovno proživljenje. Briga za ahiretom i strepnja zbog polaganja računa koje nas očekuje treba da budu takvi da u svakom trenutku određuju naše ponašanje. Ulazak u vječiti Džennet moguć je samo ukoliko se spasimo kabura, sirat-ćuprije i vage na kojoj će nam se vagati djela. Ne izvučemo li se, ne daj Bože, očekuje nas strašan i vrlo sumoran svršetak. Zato je važno da nam vjerovanje u drugi svijet bude prirodno kao poznavanje slovarice i da svaki dan učinimo nešto novo na putu osvježavanja i jačanja vjere u Sudnji dan.

Vjerovati u poslanstvo i sudbinu

Osim vjerovanju u drugi svijet, na sličan način moramo pristupati i pitanju vjerovanja u poslanstvo, do te mjere da nam treba zastati dah u grudima svaki put kada se prisjetimo Najboljeg među ljudima (alejhi elfu elfi salatin ve selam). Isto važi i za vjerovanje u sudbinu, pa tako kada nas snađu najveće nevolje, treba da kažemo: “To je tako jer je to Allahovo određenje.” ili “Hvala Allahu na svakom stanju osim na nevjerstvu i zalutalosti.” Svaki put kad nas zadesi neko zlo ili neka nevolja, kad nam kušnja pokuca na vrata, trebamo naći snage i uzvratiti riječima: “I u tome ima neki hajr. Vjerovatno me Allah time opominje.”

I kao što je važno fokusirati se na sve vjerske istine, tako je važno islamske propise i odredbe precizno i u potpunosti provoditi, i sve to činiti tako da smo stalno svjesni svoje obaveze koja nam nalaže da robujemo. Mnogo je važnije samostalno shvatiti smisao pokornosti, nego se osloniti na sudove bezbroj učenih ljudi. Jer, i šejtan je koristio svoju pamet, ali je izgubio na tom putu. S druge strane, Adem, a.s., nakon vlastitog posrnuća shvatio je smisao pokornosti, napravio zaokret u svom ponašanju i vertikalnim uzdizanjem pretekao čak i meleke u njihovim stepenima.

Zaštiti se od duševnih bolesti!

No, da bi se sve ovo provelo u praksi, svi oni koji imaju bar malo osjećaja o važnosti ovog pitanja i koji znaju da se izražavaju trebali bi juriti s jednog predavanja na drugo, pri čemu će prvenstveno govoriti o Allahu, dž.š., i stvarima koje su suštinski važne za našu vjeru. Kao kad u jesen poduzimamo određene mjere da bismo se zaštitili od potencijalnih prehlada i gripe, na isti način moramo poduzeti potrebne mjere da bismo se zaštitili od duševnih bolesti. Ne zaboravite, duševne bolesti mnogo su opasnije od onih koje napadaju naš organizam. Bolest tijela može prouzrokovati fizičke patnje, najviše nas može koštati prolaznog života, ali bolest srca uništit će naš duhovni život na ovom svijetu i upropastiti nam vječni život koji nas čeka na onoj strani. Zato je važno ne dopustiti da se takvi simptomi razviju i eliminirati ih još pri prvim naznakama bolesti.

Zaista ne znam da li se duhovne vođe mogu uvijek s uspjehom izboriti protiv duševnih bolesti kakve su zavist, netrpeljivost i ljubomora, jer je Allahova, dž.š., odluka da li će se mrlje koje su obuzele ljudsko srce izbrisati ili ostati u njemu. Međutim, mi treba da radimo i da se zalažemo, baš onako kako se navodi u ajetu:

“...i da je čovjekovo samo ono što sam uradi, i da će se trud njegov sigurno iskazati...” (En-Nedžm, 39 i 40)

Dakle, čovjek čije je srce ispunjeno vjerom treba da se trudi da otkloni nedostatke na ličnom i društvenom planu, da pruži pomoć onima koji su ranjeni i da uhvati za ruku one koji su uzdrmani i teturaju. Štaviše, morali bi dati sve od sebe da postave brane za loše misli koje mogu zalutati u ljudske glave i uprljati njihove umove. To je posvećenost i to je ljudskost koja se očekuje od svakog vjernika. U suprotnom, riječ je o teškom nemaru i nedostatku ljudskog saosjećanja.