U Kur’an-i kerimu se kaže: “...Onoga koga Allah ostavi u zabludi – niko ne može na Pravi Put uputiti, a onoga koga On uputi na Pravi Put − niko ne može u zabludu dovesti...” Također se u Kur’an-i kerimu kaže: “I reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa

Ovo pitanje ima dva dijela: prvi, da li biva onako kako Allahova, dž.š., potpuna volja zahtijeva, ili suprotno tome, onako kako čovjek svojom voljom zahtijeva? Ajet u vezi sa ovim pitanjem glasi:

Men jehdillahu felâ mudille leh. Ve men judlil fela hadije leh

što znači:

Koga Allah uputi na Pravi Put, niko ga ne može odstraniti od toga, a onoga koga Allah ostavi u zabludi, niko ga ne može uputiti na Pravi Put.

Uputa (hidajet) ima značenje Pravoga Puta, razumnog vjerovanja i ustrajnog i čistog puta kojim su koračali vjerovjesnici. Zabluda (dalalet) označava put zalutalih, gubljenje Pravoga Puta i odvajanje od ustrajnosti na tome putu.

Ako se malo pažljivije razmisli, i jedno i drugo su po jedna radnja. Gledano sa strane čovjeka, to je funkcionisanje djela koja nastaju i nestaju. Tim povodom potrebno je da se i jedno i drugo preda Allahu, dž.š. Kao što smo kazali, svako djelovanje se odnosi na Allaha, dž.š. Ne može se pronaći ni jedno djelo koje se ne odnosi na Njega. Da, samo je Allah, dž.š., Taj koji je stvorio zabludu u okviru svog lijepog imena Mudill1, a uputu povezao sa manifestacijom Njegovog imena Hâdi. Naravno, Allah, dž.š., je Taj koji je stvorio i jedno i drugo.

Ali to ne znači da se čovjek kao Božiji rob prinudi silom od strane Allaha, dž.š., u zabludu ili da se uputi na Pravi Put bez ikakvog ličnog učešća i djelovanja, te na taj način biva zabludjeli ili onaj koji korača Pravim Putem.

Ovaj problem moguće je razjasniti i shvatiti ovako: U upućivanju na Pravi Put ili upadanju u zabludu čovjekova uloga je tolika da je čak greška kazati da iznosi koliko jedan posto u jednoj stotini u jednom poslu teškom deset tona, jer istinski i pravi vlasnik svega je Allah, dž.š., i svaki posao i djelovanje treba da se preda Njemu, Vlasniku svega.

Da dâm jedan konkretan primjer.

Allah upućuje na Pravi Put i svaka uputa ima svoj uzrok; ići u džamiju, slušati vazove i predavanja i osvijetliti svoj život razmišljanjem putevi su koji vode ka Uputi. Također, slušati Kur’an-i kerim, razmišljati o njegovom značenju i uroniti u njegove dubine neki su od puteva ka Uputi. Zatim, otići i prisustvovati krugu najčasnijeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., sjesti ispred njega poput učenika, slušati njegove riječi sa oduševljenjem i ljubavlju, onda sjednuti na koljena ispred rahle (stalka za Kur’an) nekog učenjaka, osjetiti i ući u njegov džennetski ambijent, pažljivo slušati njegove riječi koje izlaze iz dubine duše i srca te svoju dušu uskladiti sa manifestacijom njegovog značenja i djela − sve su to putevi koji vode Uputi. Čovjek s ovakvim djelima stupa i ulazi na Pravi Put. Da, iako je jedan odlazak u džamiju mali trud, Allah, dž.š., može to djelo da učini uzrokom Upute. Allah, dž.š., je Taj koji upućuje na Pravi Put, ali rob (čovjek) je taj koji na putu Upute kuca na Allahova, dž.š., vrata kesba, tj. radom i stjecanjem dobrih djela.

Čovjek odlazi u kahvane, krčme i hramove gdje se kipovima klanja i na taj način dotiče zvekir od vrata Allahovog lijepog imena Mudill i otvoreno za sebe kaže: “Ostavi me u zabludi!” Allah, dž.š., ako poželi, ostavi ga da luta u zabludi. Ali, ako želi, postavi prepreku i izvede ga iz zablude. Ako pažljivo pogledate, u ruci čovjeka ima toliko djelimičan dio volje, da nije u mogućnosti da bude pravi uzrok upute, a ni zablude.

Da dâm još jedan primjer. Kada slušate Kur’an-i kerim, predavanje i vaz, ili kada čitate neko naučno djelo, vaša unutrašnja duhovna strana utopi se u svjetlost. Međutim, neko drugi, kada u sjenci minareta čuje ezan-i muhammediju, predavanje i savjetovanje, pa čak i kada čuje salavate koji se uče iz dna duše, biva uznemiren i nervozan te se požali na sve te riječi: “Kakvi su ovo prozukli glasovi?”

Znači, Allah, dž.š., je Taj koji upućuje na Pravi Put, a i ostavlja u zabludi. Ali ako neko krene putem zablude, Allah, dž.š., stvori Svoj dio posla koji u hiljadi 999,9 procenata ostavi čovjeku, da poput dodira na dugme učini svoje, te ga On, Allah, dž.š., prema njegovom okretanju i želji za zabludom, kazni ili mu oprosti.