Temeljno obilježje islamske misli

Korijeni islama se beskrajno pružaju u vremenu i prostoru. Sagovornik u islamu je ljudsko srce koje se širi i svojim duhom osvaja nebesa i Zemlju, a cilj mu je ovosvjetska i onosvjetska sreća.

Islam je naziv za pravi put koji se proteže od iskona do beskraja, naslov nebeskog poretka objavljenog radi ispunjenja želja za „vječnošću“ u svakoj osobi, radi otvaranja svih zatvorenih srca, počevši od srca najčasnijeg čovjeka na Zemlji, Vjerovjesnika, s.a.v.s., pa do srca bilo kojega neznanog čovjeka.

Otkako je islam razapeo šatore na Zemlji, sve snage je stavio u službu razgovora sa srcima i njihovog otvaranja. Uspio je svoju sliku izraditi u svakoj duši, zatim se uputiti ka svim područjima života. Postoji trajni srazmjer između njegovog udubljivanja u grudi i utjecaja na područja života. U skladu s dubinom prodiranja u duše i ukorjenjivanja u njima, navire snaga utjecaja na život i povećava se njegovo odražavanje na svemu oko nas.

Moglo bi se s pravom reći da se čežnja, želja i sklonost prihvatanju koju vidimo u svom okruženju, kad se radi o islamu, ostvaruju srazmjerno, u paketu s dubinom te blistave unutrašnje slike i dužinom dimenzija njenog obima. To znači da se, kad god damar za prihvatanje zakuca u dubinama čovjeka, osnažuje utjecaj islama na okruženje. U svjetlu onoga što diktira taj unutrašnji glas, društvo uzima svoj način hoda kroz moralni, ekonomski, politički, administrativni i kulturni život.

Dakako, društvo svake vrste u svojoj naravi nosi važne crte unutrašnje pobude. Umjetnost i književnost se izvanjski odražavaju noseći boje toga unutrašnjeg sadržaja i njihove ureze. Svugdje se među redovima postojećih stvari i pojava sluša i osjeća glas unutrašnjeg sadržaja, njegov dah i njegova izvedba. Sve vidljivo i nevidljivo se oduševljava divnim melodijama koje slušamo, koje bez riječi i glasa komponuje šutljivi jezik toga unutrašnjeg sadržaja.

A od ove nevidljivosti je da ljudi čija su srca otvorena Imanom ne govore ništa, samo slušaju njihove zvukove beskonačnosti. Oni su ti koji, kada se osvrnu oko sebe, zamisle da su u smaragdnim hodnicima koji ih vode do podnožja dženneta, oni tako miješaju posljedice putovanja sa srećom koju će dobiti na kraju putovanja.

Vidiš ih na svakom mjestu kako ljude uznemiravaju, misliš da ih zgrožava zlo koje nanose onima kojima govore Merhaba, a koji će zbog toga, biti na dobitku kod Gospodara svoga.

Ključne riječi za otvaranje srca su „Nema Boga osim Allaha, Muhammed je Allahov poslanik“ po tome što se svaka specifičnost vjerovanja, prema islamu, zasniva na tim dvjema kratkim rečenicama u kojima se izražava jedna istina s dva lica. Jedno je cilj, a drugo sredstvo. Vjerovanje koje je poput „džennetskog stabla“ razvija se iz tog sjemena; granama i znanim plodovima prekriva nebo ljudskih osjećanja, razumijevanja i shvatanja. Zatim se preobražava u sve nauke i znanosti, do ljubavi, čežnje, želje za aktivnošću, zatomljene brige i unutrašnjeg osjećanja i predosjećanja, da čovjeka sa svih strana ogradi i preobrazi u novog čovjeka koji stoji na osovini intuicije. Takvo stanje se odražava na sve postupke čovjeka koji voli i čezne. Njegova pobožnost i pokornost nose pečate kojim se iscrtavaju linije tih odnosa, veza, ljubavi i čežnje. Odnosi takvog čovjeka postaju odrazi čarobnosti, a oko osovine se odvijaju njegove društvene, ekonomske, političke i administrativne aktivnosti. Odvijaju se oko centra gravitacije, a na osnovama tih unutrašnjih pobuda se oblikuju i njegove umjetničke i kulturološke aktivnosti. Time se srce proširuje, pokazuje raspoloženja i potpuno skladan rad. Ako vidljivi rezultat bude neko umjetničko djelo, ili neka knjiga, slika, poetsko ostvarenje, ili kakva melodija, ona prizove osjećanja i osjećaje koji se hrane tim obrascem i unutrašnjim sastojkom. Prizove ih pokazujući uzbuđenost, ili usplahirenost, koje crpi iz srca autora umjetničkog djela, iz ljubavi, iz zbližavanja ili iz rastanka s njim. Takvo je i stanje duše zadovoljene vjerovanjem, znanjem, ljubavlju i duševnim naslađivanjem, dok pokazuje svoju unutrašnju projekciju na umjetnosti, kulturi i drugim aktivnostima, ukazujući na smislove povezanosti između čovjeka, kosmosa i Allaha, u duši preobražene u čiste „sažetke“, ili „ekstrakte“, stremeći uvijek „skladanju“ značenja zaronjenih u najvećim dubinama.

Možda čovjek i nije u svim prilikama stremio tom cilju i bio zaokupljen tim pitanjem budući da programiranost srca, povezana s vjerovanjem – bilo uz njegovu dobru volju ili bez nje – upravlja svim postupcima na putu do određenog cilja. Po prirodi stvari, u tome se odražavaju boje unutrašnjih „aktivnosti“ i njihovo obavljanje, sukladno načinu življenja, karakteru čovjeka i društvenim odnosima. Tako će se ispoljavati i njegov govor, stil obavljanja umjetničkih radnji i kulturoloških aktivnosti, jer će položaj čovjeka u postojećem svijetu, svrha njegovog stvaranja, očekivanja od djelovanja, asocijacije vezane za svrhu i očekivanja, djelovanje i odgovornost, vremenom obuhvatiti njegovo biće, ograditi ga i svakog časa ga usmjeravati prema iznimnosti u uzdignutosti, sred ionako uzdignutih stvari i pojava, najvitalnijim i najpodsticajnijim osjećajima.

Nakon nekog vremena, prva usmjeravajuća misao će pružati utjecaj na umne, misaone i naučne aktivnosti. Postići će dobijanje „druge naravi“ u čovjeku. Ta narav će, malo-pomalo, ispoljavati utjecaje iz dubina na sve stranice njegovog života, na njegova uvjerenja, ibadet i moral, na njegove društvene odnose, njegovu povezanost s Gospodarom i njegove postupke. Činjenica je da čovjek granice svoga istinskog svijeta iscrtava s mjerom u kojoj kod sebe razvije taj prvi usmjeravajući dar.

Ko se usmjeri i teži bogatstvu srčanoga i duševnog života, jasno vidi na čemu je. Zato zna kako će razmišljati, kako se kretati, raditi i odakle će početi. On je osjetljiv u ibadetu, ima razvijeno pronicanje u pitanja morala. Otvoren je za samokontrolu i svođenje računa sa sobom. Zbog opreza prema grijesima, uvijek je zaronjen u samokontrolu.

Onome čije se razmišljanje i osjećaji konstituišu i utemelje s takvom mjerom, život će, sa svim područijima, biti kao vodopad koji je našao svoj tok. Stalno će hučati i teći da bi stigao do mora. U tom vodopadu će uvijek živjeti s osjećajem ljubavi i bliskosti. Shodno postojanosti i dubini, vjerovanje je osnovni generator pokretačke energije u čovjeku. Ibadet mu je oslonac i motor koji ga čuva. Moral i sve međuljudske veze su mu specifična obilježja i odlike, a kultura mu postaje specifična narav. Umjetnost pokazuje odraze njegovih uvida, unutrašnjih ispitivanja, pretpostavki i opažanja.

U nastavku ćemo spomenuti i predmet kojem, možda, ovdje nije mjesto, a riječ je o umjetnosti. Za islamsku umjetnost bismo rekli da široke horizonte obuhvata posebno zainteresovana za „raznorodnost u orbiti apstrahiranja“. Budući da potvrđuje Jednoću, ona jasno zauzima poziciju protiv usporedbe i otjelovljenja. Na osnovama mudrosti i „ostavljanja vrata tumačenja vječno otvorenim“, želi pokazati more u kapljici, naslikati Sunce u čestici, protumačiti Knjigu u jednoj rečenici. Islamska kultura koja je formu dobila pod utjecajem toga glavnog pokretača i tih osnovnih motiva – nećemo otkriti ništa novo ako ustvrdimo da je kultura naslijeđe cijelog čovječanstva – otvorena je za sve umne i misaone aktivnosti, povezane s ljudskom stvarnošću, kao sažetak i ekstrakt zajedničke mješavine svih aktivnosti. Mi je s punom živošću doživljavamo na osnovama svega što se tiče našega jučer i našeg sutra. Živimo je i razvijamo, a zatim je kao zalog dajemo kolektivnoj intuiciji, pravome znalcu koji je zna cijeniti i uzdizati.

Stoga je naš zadatak danas boriti se radi očuvanja vlastitog identiteta povezanošću sa svojim sistemom razmišljanja, ideja i vjerovanja, okretanjem ka svojoj kulturi i njenim plodovima. Ako to prilike budu zahtijevale, dužni smo u ornamentici svoga misaonog platna ostvariti nove boje misli i spoznaje.

Naravno, trebamo uvijek ulagati izniman napor u korištenju vlastitih izvora, na umu imati da do mora trebamo stizati samo na osnovama vlastitih programa. Trebamo težiti ka pronicanju u svijet koji postoji pod svodom našeg neba, čitati ga kao knjigu, tumačiti ga dok ga čitamo, iz njega izvlačiti nove misli.

Poznato je da je islam otvoren za preuzimanje vrijednosti koje se od drugih zajednica mogu preuzeti. Islam traži svaku korist i dobro, taman to bilo i na krajnjem dijelu svijeta. Uzima ih gdje god ih nađe. Kao što je u prošlosti preuzimao iz fizike, hemije, matematike, astronomije, tehnologije, medicine, poljoprivrede, industrije, tehnike i drugih nauka, zatim ih osnaživao, razvijao i kao zalog ih predavao generacijama koje dolaze, tako on i sada uzima sve što se može uzeti, gdje god da to nađe, zatim ga njeguje, razvija i kao zalog predaje novim nasljednicima.

Uloga čovjeka kao Allahovog zastupnika na Zemlji nalaže muslimanu da bude zaljubljen u istinu, da teži nauci i propitivanju, da bude naklonjen iztraživanju i sticanju vještine u svim oblastima. Međutim, vjernik treba biti Bogobojazan i paziti da se na druge izvore ne oslanja u stvarima koje se tiču misaonog sistema i načela vjerovanja, koje se tiču pitanja povezanih sa Kur'anom i Sunnetom, kao i svime što se tiče ponašanja Poslanika, s.a.v.s., metoda analize i istraživanja njegovog živitopisa, historije islama uopće, islamske umjetnosti i književnosti. Ne treba zbog toga što se od onih koji su svoje misaono zdanje podigli na neprijateljstvu prema islamu pa na islam gledaju kao da je izvan nebeske Objave, ne može ni očekivati dobar naum, ni traženje dobra za muslimane i njihov napredak. Što se tiče nauka i tehnologije – one stoje izvan onog što smo naveli – ruke su ih dugo prenosile i kao zalog ih predavale korisnicima. Nauke i tehnologija nisu u zavadi s vjerom ili zajednicom.

Zato svaka zdrava zajednica, koja čvrsto stoji na svojim nogama, može osjećati, misliti i vjerovati. Može iz nauka cijediti sok, ukapavati ga u svoju dušu i načiniti od njega glas i dah srca, sredstvo koje će čovjeka dovesti do Uzvišenog Allaha.

Bolno je to što je filozofija nauke u Evropi – uz nespojivu razliku u odnosu na naš misaoni svijet – uvukla cjelokupan Zapad u trajni sukob između nauke i vjere, zbog specifičnih okolnosti, a to je za sobom ostavilo trajan raskid između nauke i srca. To je glavni razlog već dugovremenih i učestalih pokazivanja mišića u svim evropskim sistemima. Kriza je nastajala i iz svađe nauke i filozofije s crkvenim ideologijama, a zaoštravala se i vremenom prerasla u svađu oko cjelokupnoga vjerskog „pojmovlja“, kao da su nauka i filozofija zaštitnici i branitelji ateizma. Na veliku žalost, nedužna islamska misao je pogođena u nekoj mjeri tog neprijateljstva prema svim vjerama, a islam je izlagan najokrutnijem nasilju i najgnusnijim prijevarama. Na optuženičku klupu je stavljan zajedno s Crkvom koja je uistinu sukrivac u sukobu.

Neprijateljski pokret ideologija je izokrenuo organizovanja koja su se pojavljivala u liku vjere, navirući u početku iz slobode misli i nauke. Vremenom se sve izokrenulo u neprijateljstvo prema Allahu, vjeri i pobožnosti, a nakon toga u neutaživu želju da se pobožni ljudi u svim krajevima svijeta ruše i guše, da im se broj smanjuje, da se uništavaju. Iako islamski svijet nikad nije uopće imao problema s naukom, ili sa slobodom misli, skupine neprijatelja vjere su tu distingvirajuću činjenicu ignorisale i uzele islam kao predmet niskih neprijateljskih želja, izjednačavajući ga s crkvenim kršćanstvom.

Očigledno je da je islam cjelokupnom čovječanstvu pružao i pruža jedan novi, jedinstven životni poredak, bez premca u prošlosti, koji se pokazuje kao simbol uzornosti i iznimnosti za budućnost. Svojim načelima on organuzuje jedan novi život za ljudski rod, iznosi novo tumačenje znamenja ovoga svjeta i onoga što iza njega slijedi. On iznova uređuje odnose između čovjeka, živih bića i Uzvišenog Stvoritelja. Organizuje ih sa stanovišta specifičnosti svake pojave, na jedinstven način i prema posebnostima. Čupa korijene nedosljednosti u teologiji. Vrijednosti koje je iznio, s odgovarajućom mjerom i potpunim mirom udovoljavaju svim ljudskim potrebama koje se tiču života i smrti, zatvaraju sve mentalne, logičke, misaone i emocionalne pukotine u srcima i umovima sagovornika.

Islam je bio i ostao vitalan i pokretljiv u svakom pogledu. Rasprostirao se i širio u životnoj stvarnosti. Nije odložio razmatranje bilo kojeg problema s kojim se suočio. Zašao je i u najtješnji prolaz individualnog, porodičnog, društvenog, ekonomskog, političkog i kulturnog života, a kroza sva ta područja se kreće slušajući glas vremena u kojem se zatekao. Svakom području života pažnju obraća na najmudriji način.

Islam nije neka „uzorna ideologija“ sa zapadnjačkim smislom. On to nikako ne može biti jer taj naziv označava neko imaginarno sunce koje izlazi i zrake rasprostire po nepoznatim ravnicama „negdje iza brda Kaf“, sunce čije se zrake uopće ne odražavaju na zbilji ovoga živog svijeta, nemoćne da prodru i u najmanje područje života. S lažnim sjajem, takvo sunce se sudara s imaginacijom u kojoj se prelama kao nestvarna posebnost, iz koje na život i zbilju s dalekih horizonata gleda kao na neku vrstu slatkih snova! – epitet „slatki“ neka posluži onom ko ga sebi želi protumačiti.

Dotle je islam obećavao i obećava ljudskom rodu jedinstven poredak u vrsti, koji posjeduje djelotvorna sredstva kao zamjenu za sve, pogodan da se primjenjuje na svakom polju. Oni koji se odazovu njegovom pozivu, nalaze užitak u povinovanju poretku koji je već s njima obitavao u istoj majčinskoj utrobi, usaglašenom s njihovom naravi i korijenima. Opsegom briga o svemu, počevši od „pretprihvatanja u intuiciji“ pa do pitanja morala u završnim životnim razdobljima, te od najtankoćutnijih individualnih i porodičnih pitanja pa do najkrupnijih društvenih problema, on jedinstvena rješenja pruža ne iznevjeravajući očekivanja, ma o kakvoj uskogrudnosti se radilo. Islam svoje djelovanje započinje u individualnoj intuiciji, a kad se u njoj stabilizuje, s iznimnom sklonošću ka uzdizanju se prelijeva i preplavlja okruženje čineći od sveg prostora ravničarsko polje, da bi sve obojio svojim duhom, da bi, gdje god dođe, njegovi korijeni izmijenili način života i bitisanja. On srcima omogućuje da čuju zov vječnog postojanja. Svaki njegov poziv je bio, a i još uvijek je, melodija svjetskog mira, himna društvene sloge, dah tolerancije i dijaloga. Što se tiče oholosti, samovolje, mržnje i zlobe, one izviru ili iz zla koje se reflektuje izvana, iz duhovne izgradnje njegovog neprijtelja, ili iz neprihvatljivog nepoznavanja njegovih vrlina od strane pripadnika. U svakom slučaju, on je svjetlost i sjaj, samo što je neprijateljevo stajanje između njega i srca dovelo do pomračenja, kao što i širenje neprijateljstva prema njemu, uz neznanje pripadnika, uzrokuje pomračenje.

Kad bi neprijatelj malo odustao od mržnje, a pravi prijatelj pokazao više privrženosti, islam bi, poput vulkana, komprimiranom snagom i snopovima zraka iz poplave svjetlosti, sa Zemlje obrisao i pomeo razne vrste zla, kao što su mržnja i zloba. Učinio bi od Zemlje hram mira čiji zidovi bi se pružali sve do Dženneta. U njegovom hladu bi u zaborav bili odnošeni sukobljavanje, kriminal, teror i uznemirenost. Puhali bi vjetrovi ljubavi, uzdizala bi se sloga i širila se radost na sve strane. Srce koje se učvrsti u islamu ispunjava se ljubavlju, tolerancijom i razumijevanjem za sve što je stvoreno, iz strahopoštovanja prema Stvoritelju, a za ono što je napravljeno iz poštovanja prema onom ko ga je napravio.

Naravno, vjerovanje i povezanost s Alahom ne mogu u srcu biti spojeni s mržnjom, omalovažavanjem i zlobom. Ukratko, ako srce sjaj i ljepotu čuva obnavljanjem vjerovanja, slijeđenja Uzvišenog Allaha i Njegove oporuke, ono se svakog dana, sedmice i godine, polira i glača raznim vrstama ibadeta. Nezamislivo je da takvo srce bude otvoreno za prihvatanje neprijateljstva. Svi islamski postupci jačaju u nama potrebu da uzdižemo muslimana, vode nas u život ispunjen vjerovanjem. Neprekidnim odražavanjem duševnih vrlina i odlika srca na naše ponašanje, nastaje platno našeg odgoja i boji se najljepšim bojama. Stalnim naviranjem iz naših postupaka, oblikuje se prestiž naše kulture i nama osigurava opstanak sa svojim identitetom i samobitnošću. Tako biva ako dobar odgoj čovjeka počiva na vjerovanju u Allaha uvriježeno u srcu te ako se pouzdaje u vjerovanje, a ono se na okruženje izlijeva u vidu ljubavi, brige za druge, iskrenosti i susretljivosti. Zahvaljujući tim veličanstvenim privlačnostima kojima se kiti, pojedinac musliman nadrasta svoju pojedinačnost i gotovo se izjednačava sa zajednicom.

Idejne, planske i umjetničke zamisli se rađaju počevši od čovjekovih misli. Zatim se formiraju predodžbe o njima koje se šire i rasprostiru dok ne nađu odgovarajuće tlo gdje će uspijevati i razvijati se. Tako biva i s ibadetom, moralom, duhovnim i kulturnim životom, međuljudskim odnosima i svime drugim. Na početku se u dubini čovjeka osjećaju kao vjerovanje i zov, a nakon toga nabujaju da bi obuhvatili sav život i svojom bojom ispunjavali sve ljudske postupke. Te zamisli postaju osnovni usmjerivač svakoj ambiciji, polasku i djelatnom pokretu, prisutnim u čovjeku u svakoj situaciji.

Islam se razlikuje od svih vjerskih, filozofskih i drugih sistema, jer čovječanstvu iscrtava idejnu i životnu sliku svjetskih dimenzija, s njemu specifičnim obilježjem. Svojim pripadnicima nalaže odgovornost da od njega načine život koji će živjeti i zadaću koju će ispunjavati. Zato svaki musliman, koji zna tu činjenicu, nastoji u poslovima, individualnim, porodičnim i društvenim relacijama vladati se u njegovim okvirima i budućnost planirati u skladu s tim razumijevanjem, usredsređujući brigu, koliko god može, na to da, kad mu se ukaže prilika, udovolji pravima te odgovornosti. Nema dvojbe da uzvišene ideje i ciljevi ostaju ružičasti snovi sve dok se ne potvrde djelom, kako bi se stavili u poziciju da se, shodno mogućnostima, praktično izvedu. Ako to ne mognemo, kliješta nemilosrdne stvarnosti će nas držati među svojim zubljama.

Istina je da je vjerovanje ukorijenjeno u našem unutrašnjem svijetu. Njegovo prisustvo traje s mjerom s kojom se njeguje i širi na sveukupan život. Ako se sjeme vjerovanja zasije pa nikne i u srcu nabuja zelenilom, a nakon toga prijeđe i ustabili se u ponašanju, zatim se preobrazi u pokornost i skrušenost u namazu, pa još i potakne pobude pravičnosti i pravdu u našim društvenim odnosima, to će značiti da su horizonti pred nama otvoreni za razvoj i beskrajno širenje. Kao što takvo vjerovanje u čovjeku biva izvorom životne sposobnosti, ono isto tako biva bazom i platformom za polazak, u ime „zastupanja Allaha na Zemlji“, u pravo da se „miješa u stvari i pojave“, da oblikuje slike okruženja i sredine prema svojim vjerujućim osjećajima i idejama, da se otvara prema beskonačnosti na osovini Jednosti i potpunog raskrivanja ljepote i umjetničkog duha u njihovoj izvornoj naravi. Ovo je stoga što vjerovanje proizvodi snažan umjetnički duh u dušama otvorenim ljepoti dostojnoj divljenja i ushićenosti. Dakako, umjetnik musliman stiže do potpuno otkrivene suštine u prizoru beskrajnoga postojećeg svijeta, da bi vještim potezima i linijama, neumorno i stalno, na sliku izlijevao vječne boje. Posmatrač se pred sadržajima toga umjetničkog rada osjeća sitan sve vrijeme dok ih posmatra. Obuzima ga ushit posmatranja beskraja u ograničenom eksponatu, posmatranja mora u kapljici, svijeta u čestici, u kolopletu čarobnih linija, u sklopu predožbi o Jednosti i njihovoga potpunog raskrivanja jezikom umjetnosti.

Mi ne želimo islamsku umjetnost razumijevati s njenim svođenjem na odbijanje samobitnosti ili objektvinosti, ili na pokazivanje i manifestovanje vještine, s jedne strane, već kao spoj duha, smisla i sadržine, u onom što se vidi i osjeća u odnosima među postojećim stvarima i zbivanjima, što se iz njih predosjeća i razumije, ili što se naslućuje a treba ga shvatiti, kao i jezik srca i osjećaja, s druge strane. Otuda je moguće stalno se upućivati u postojeći svijet, „poput koga ništa drugo nije“, vjerovanjem i oživljavanjem različitih nivoa priprema – ne sumnjajući u ispravnost ijednog pravca koji određuje busola Kible – čvrstinom koja osjeća jednu postojanu Istinu što zahtijeva da Je se razumije, ali s jednom novom dimenzijom koja se razlikuje u posmatranju i pronicanju, da bi ukazala na jednost u mnoštvu i mnoštvo u jednosti, čarobnim linijama u tom okviru, ili u onome što okvir premašuje.

Epilog je to da je islam glas Knjige živih bića, njen dah, njeno tumačenje i objašnjenje. On je i crtež prošlosti, sadašnjosti i budućnosti bića, njihova slika, njihova mapa, tajni ključ njihovih vrata za koja se uglavnom smatra da su zaključana. Islam je „cjelina“ koja sve to izražava. To je cjelina koju je nemoguće dijeliti. Nemoguće je da se ocjene dijela pripisuju cjelini. Njegovo razlaganje na dijelove, zatim nastojanje da se kompletno razumijevanje izvuče iz dijelova gruba je greška i izdaja njegovog duha. Ko ga želi cjelishodno razumjeti, pri tumačenjima jednog broja ajeta i hadisa na propovijedni način ostat će ganut zbog osjaćaja svoje nesavršenosti, potišten zbog stalnog osjećanja duševne praznine, koliko god se trudio i nastojao čuti zbir tih divnih melodija.

Islam je vjerovanje, ibadet, moral i sistem koji uzdiže ljudske vrijednosti. On je misao, nauka i umjetnost. On zahvata apsolutno sav život, tumači ga i osnažuje svojim vrijednostima. Pripadnicima postavlja besprijekornu nebesku trpezu. On tumači stalno življenje života pomiješano sa stvarnošću. Nikad s odredbama ne zove u doline nestvarnosti odvajanjem od života. Propise i odredbe povezuje s tekovinama svakodnevnog života i mogućnostima primjene, a prosudbe ne zasniva na svijetu snova. Islam postoji i kreće se svim površinama života počevši od pitanja vjerovanja pa do umjetničkih i kulturoloških aktivnosti. To su najvažnija obilježja i temelji njegove trajne vitalnosti i svjetovnosti.