Nevjernici su jedni drugima pomagači... (Al-Anfal, 73)

وَالَّذينَ كَفَرُواْ بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاء بَعْضٍ إِلاَّ تَفْعَلُوهُ تَكُن فِتْنَةٌ فِي الأَرْضِ وَفَسَادٌ كَبِيرٌ
Nevjernici su jedni drugima pomagači. Ne postupite li tako, nastat će smutnja na Zemlji i nered veliki! (Al-Anfal, 73)

U sklopu prethodnog ajeta[1] ukazuje se na odredbu da ensarije (starosjedioci u Medini) i muhadžiri (doseljenici iz Mekke) nasljeđuju jedni druge, uprkos nepostojanju rodbinskih veza među njima. Ovaj ajet je došao s propisom da muslimani i nevjernici ne mogu naslijediti jedan drugoga te da nevjernici jedni druge nasljeđuju, odnosno jedan od drugoga uzimaju nasljedstvo.

Postoji časni hadis u kojem Poslanik, s.a.v.s., komentariše ovaj ajet: “Rekao je: ‘Ja nemam ništa s muslimanom koji živi usred mnogobožaca’. Pitali su: ‘Zašto, Allahov Poslaniče?’ Odgovorio je: ‘Njihove vatre ne mogu biti jedna blizu druge’.”

Znači, uprkos njihovom vjerovanju, vatra koju pale ne svijetli, niti se dva različita svijeta raspoznaju jedan od drugoga.

Možemo iznijeti i slijedeću procjenu:

Vatra zapaljena u pustinji ima veliku važnost sa stanovišta slijeđenja traga, prepoznavanja mjesta, itd. Ovaj primjer se procjenjuje sa stanovišta neraspoznavanja između vatre neprijatelja i vatre prijatelja.

Ako je vatra nevjernika ili vjernika, ili neki drugi izvor svjetlosti kod njih isti, teško ih je raspoznati. Zato treba znati da vatra vjernika mora biti pokazana na jedan, a vatra nevjernika na drugi način, kako se ne bi pobrkale prilikom njihovog traženja.

Važnije od svega je to što će, vezano uz ateistu i vjernika, izvan okvira njihove međusobne tolerancije i razumijevanja za različite stavove, kad izblijede međusobne razlike odgojnog i idejnoga karaktera, nestati i razlike koje bi među njima morale postojati. Ako takva situacija potraje, rastakanje će pogoditi obje strane, pogotovo stranu koja želi uspostaviti i razvijati svoj poseban svijet, na svojim historijskim tekovinama.

Dakle, međusobno nasljeđivanje između vjernika i nevjernika neprihvatljivo je sa stanovišta nasljednog prava zbog “vjerske razlike”. Kad bismo ovo htjeli izraziti jezikom islamskih pravnika, rekli bismo da razlike ovog svijeta i razlike budućeg svijeta sprječavaju to međusobno nasljeđivanje. Sa stanovišta ljudske osjećajnosti i međusobnog razumijevanja, ako se ne čuvaju linije raspoznavanja, ako dođe do miješanja bez računa i cilja, uz zatvaranje očiju pred nekim zakonskim principima, mi ćemo i sami, sa svojim postupcima i ponašanjem od kojih smo očekivali preobražaj, biti uzročnici smutnje i nereda velikoga, budući da se najvećom smutnjom i neredom mogu smatrati smutnja i nered koji izviru iz djela počinjenih s polaznom reformskom i dobrobitnom namjerom. Zla proistekla iz dobrih namjera mogu uzeti maha, a ako nedovoljno svjesne široke populacije prihvate nešto što je uzelo maha, od toga teško odustaju.

[1] El-Enfal, 72.