I kad stiže do mjesta gdje sunce izlazi... (Al-Kahf, 90)

حَتَّى إِذَا بَلَغَ مَطْلِعَ الشَّمْسِ وَجَدَهَا تَطْلُعُ عَلَى قَوْمٍ لَّمْ نَجْعَل لَّهُم مِّن دُونِهَا سِتْرًا
I kad stiže do mjesta gdje sunce izlazi, on nađe da ono izlazi iznad jednog naroda kome Mi nismo dali da se od njega bilo čim zakloni. (Al-Kahf, 90)

Kad se Zulkarnejn, r.a., sa zapada uputio na istok, stigao je u Afriku. Kako se vidi iz opisa prizora koje je tamo vidio, narod nema kuća niti zna za pokrivanje tijela. Ti žitelji su hodali goli, bili su daleko od svih znakova civilizacije.

Iz ovog ajeta se može izvući niz poruka, a između ostalih i to da je Zulkarnejn, tokom pohoda na istok, došao u neki kraj gdje nema nikakvog zaklona pred sunčevim zrakama, brježuljka, planine ili drveta. To znači da se narod izlaže suncu i njegovoj toploti, od izlaska pa sve do zalaska, ili da ne posjeduje odjeću koja bi ga štitila od sunčevih zraka i toplote.

U pojasu oko ekvatora, ili u drugim pustinjskim krajevima u kojima vladaju velike vrućine, postoje i sada narodi koji hodaju polugoli ili sasvim goli. Oni nemaju prirodnog zaklona, nemaju zgrada, niti odjeće dovoljno u nekome općeprihvaćenom smislu, već ostaju primitivni narodi.