Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže... (Al-Kahf, 28)

وَاصْبِرْ نَفْسَكَ مَعَ الَّذِينَ يَدْعُونَ رَبَّهُم بِالْغَدَاةِ وَالْعَشِيِّ يُرِيدُونَ وَجْهَهُ وَلَا تَعْدُ عَيْنَاكَ عَنْهُمْ تُرِيدُ زِينَةَ الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَلَا تُطِعْ مَنْ أَغْفَلْنَا قَلْبَهُ عَن ذِكْرِنَا وَاتَّبَعَ هَوَاهُ وَكَانَ أَمْرُهُ فُرُطًا
Budi čvrsto uz one koji se Gospodaru svome mole ujutro i naveče u želji da naklonost Njegovu zasluže, i ne skidaj očiju svojih s njih iz želje za sjajem u životu na ovom svijetu, i ne slušaj onoga čije smo srce nehajnim prema Nama ostavili, koji strast svoju slijedi i čiji su postupci daleko od razboritosti! (Al-Kahf, 28)

Mnogobošci plemena Kurejš od Poslanika, s.a.v.s., zahtijevali su da iz svoga savjeta otjera siromahe, a da njima da posebno mjesto i prednost prisustva. Sa stanovišta specifičnog uređenja društva u to vrijeme, bilo bi opravdano uzeti u obzir pomisao da bi ispunjenje navedenog zahtjeva dovelo do toga da ti uglednici prihvate uputu, te da bi, slijedeći njih, u islam ušli i mnogi drugi.

Međutim, nebeska Objava se spustila Poslaniku, s.a.v.s., koji o nastalom problemu još nije bio donio odluku, da mu pomogne u zauzimanju pravog stava, da mu opet potvrdi kako je zadobijanje zadovoljstva Uzvišenog Allaha temelj, da mnoštvo i kvantitet ne znače mnogo, da su oni koji su iznijeli uvjete za sudjelovanje u njegovom savjetu nemarni i da žele samo ovaj svijet i udovoljenje strastima.

Mi znamo da islam može na nogama stajati bez oslanjanja o neki potporanj, poredak ili ličnost, da neće steći ugled i slavu po tome što ga slijedi ovaj ili onaj bogataš, ova ili ona plemićka porodica. Njemu je dovoljna vlastita dinamika koju posjeduje. On se s njom našao i uvijek će biti s njom, jer on uzima snagu koju Uzvišeni Allah ne sputava. Zato je onaj ko ga prihvati slavan, a onaj ko ga ostavi ponižen. U historiji islama su mnogobrojni dokazi koji govore u prilog tome.

Pripadnici plemena Kurejš su zahtjev iznijeli s pobudama oholosti, umišljenosti, egoizma i nepravde. Poslanikovi, s.a.v.s., prijatelji, za koje je traženo da se odstrane iz njegovog savjeta, da im se zabrani prisustvo, bili su: Suhejb, r.a., Bilal, r.a., Ammar, r.a., i Jasir, r.a., a oni su bili muslimani siromasi. Pripadnici plemena Kurejš su naglašavali da neće prisustvovati Poslanikovom, s.a.v.s., savjetu, osim ako navedene prijatelje otjera iz njega i zabrani im prisustvo.

To je bio jedan nesumnjivo glup uvjet, uistinu nesuvisao zahtjev.

Gledanje s prijezirom na muslimane siromahe proteže se i vraća unazad do vremena vjerovjesnika Nuha, a.s. Muslimani su tada bili opisani kao “jadnici”. Od Nuha, a.s., je traženo da ih udalji od sebe, a on je odgovorio: A ja vjernike neću otjerati (Aš-Šu`ara’, 114). Stoga se ni od Ponosa svih bića, Muhammeda, s.a.v.s., nije moglo očekivati da pogrešno postupi. Naprotiv, ono što osjeća prema prijateljima izrazio je riječima: “Živjet ću s vama i umrijeti s vama”. To je govorio sve do preseljenja Uzvišenom Stvoritelju.