Zar da od drugih tražite da dobra djela čine... (Al-Baqara, 44)

أَتَأْمُرُونَ النَّاسَ بِالْبِرِّ وَتَنسَوْنَ أَنفُسَكُمْ وَأَنتُمْ تَتْلُونَ الْكِتَابَ أَفَلاَ تَعْقِلُونَ
Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete? (Al-Baqara, 44)

Iako ovaj ajet neposredno oslovljava dio sinova Israilovih, on na jedan posredan način oslovljava i muslimane. Ono što se posebno želi ovim ajetom jeste to da se upozori na neophodnost postojanja jedinstva i saglasnosti između onoga što se govori i onoga što se radi, odnosno između riječi i djela. Zato jedan sasvim drugi ajet ovaj isti smisao na nešto drugačiji način izražava postavljajući pitanje riječima: Zašto jedno govorite, a drugo radite? (As-Saff, 2).

Naravno, ponašanje i govor, ili djelo i riječ, jedan su jezik na dva poprišta u službi podupiranja Istine i zauzimanja za nju. Ako taj jezik u dvjema formama i dvjema pojavnostima govori u ime Istine i otvoreno je zagovara, njegov utjecaj može biti veoma velik. Čovjek na sebi mora potvrđivati ono što drugi od njega očekuju. Kod njega ne smije biti protivrječnosti između riječi i djela, između onoga sa čim se pokazuje i onoga šta u sebi krije. U predaji stoji da je Uzvišeni Allah Isau, a.s., rekao: “Najprije posavjetuj sebe, pa ako ti vlastita savjest prihvati savjet, po njemu savjetuj i druge! U protivnom, postidi se Mene!”

Dakle, čovjek se treba u životu vladati u skladu s onim u šta vjeruje. U postupcima treba odražavati misli i osjećanja koja mu iz najdublje intime proizlaze nakon što sve apstrahira u osamljenosti sam sa sobom. Ko ne bdije noću, ne treba govoriti o noćnom klanjanju, treba se toga ustručavati. Ko ne može klanjati skrušeno i predano, ne ponaša se u skladu s odanošću Uzvišenom Allahu i ne osjeća strahopoštovanje pred Njegovom veličinom, ne treba govoriti o iznimnim vrijednostima namaza. Ako neko nije spreman na žrtvu, ne treba izgovoriti ni riječ o pitanju življenja radi drugih, jer je Uzvišeni Allah, u svrhe izvjesne mudrosti, vezao snagu utjecaja onoga što se govori neposredno uz način ponašanja onoga ko to govori.

Pogledajte kako su mnogi branili islam, kako su njihovi odgovori i borba za islam ostali bez ikakvog traga. Usljed slabe privrženosti, neki odustaju od mnogo čega što su ranije branili povodeći se za stavovima nekih protivnika. Šejhulislam Mustafa Sabri to objašnjava riječima: “Takvi nisu privrženi onom šta kažu, kako odgovaraju, knjigama koje napišu. Da su privrženi, živjeli bi saglasno onom šta kažu i, zacijelo, ne bismo gledali tu neodlučnost u njihovom životu”. Nisu mogli živjeti u jedinstvu misli i djela. Tako su oklijevali i bili neodlučni te su one koji ih slijede uveli u sumnjičavost i nesigurnost.

Zbog toga za takovrsne knjige, iako su pisane s namjerom da služe islamu, vidimo da su, sadržavajući u sebi nedoumice, dodatno iskrivile poglede i unosile misaonu zbrku koju je teško kontrolisati. Zato je bilo jako važno iznaći puteve djelotvornog vršenja utjecaja. Bilo je neophodno da se vodič izvjestilac, pored nauke, kiti i svojstvom duboke i istinske privrženosti, da praktično živi u skladu s naukom i poznavanjem puteva izvještavanja i vođenja, da sagovorniku omogući razumijevanje, da zna to šta kaže, kako kaže i gdje kaže.

Ovdje treba istaknuti i nešto drugo, a to je moguća pretpostavka da se pojavi i pogrešno razumijevanje ajeta: Zašto jedno govorite, a drugo radite? Ajet ne kaže nešto kao: “Nemoj spominjati nešto što praktično ne provodiš u životu”! Životna praksa je jedna vrsta ibadeta, a dostavljanje druga vrsta. Ko ne provodi obje vrste, čini dva grijeha, a od snage utjecaja se udaljava dva koraka. Ko ne provodi jednu vrstu, čini jedan grijeh, a od snage utjecaja se udaljava jedan korak. Kako smo već istaknuli, snaga utjecaja počiva na primjenjivanju onog što se dostavlja.

Naravno, tražiti od drugih da čine dobro i zabranjivati im da čine zlo, a zaboraviti to isto i na sebi primijeniti, očita je protivrječnost. Ovakvo pogrešno postupanje umanjuje utjecaj mnogih pozitivnih stvari, kao što je snaga rječitosti, dobrog stila i nauke. Ovaj ajet to naglašava s ciljem da nijedan razuman čovjek ne upadne u takvu protivrječnost. On od čovjeka želi da vjeruje i razmišlja, da živi i izvještava. Sve mimo toga je naklapanje i brbljanje koje odstranjuje uvažavanje aktera, a to govori da je on sebe sasvim zaboravio.

Zato vaiz, savjetodavac, vodič, izvještač, pisac i programer, u poslovima koje obavljaju, trebaju biti ozbiljni da bi bili ozbiljno prihvaćeni, da se ne bi nikakva sjenka sumnje nadvila nad pitanja koja zahvataju i izlažu, te da, sa svojim eventualno neozbiljnim ponašanjem u području vođenja, ne budu nadvladani i poraženi pred kitnjastim riječima onih koji pozivaju na stranputicu.