Alif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje... (Al-Baqara, 2)

الم. ذَلِكَ الْكِتَابُ لاَ رَيْبَ فِيهِ هُدًى لِّلْمُتَّقِينَ
Alif Lam Mim. Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, uputstvo je svima onima koji se budu Allaha bojali. (Al-Baqara, 2)

Riječ “uputstvo” (هدى), koja se pojavljuje u časnom ajetu, ima formu poimeničenoga glagolskog infinitiva (المصدر), a nosi poruku da čovjek ne može doći do upute niti do željenog cilja koji stoji iza nje, bez posebnog vlastitog truda. Drugim riječima, ako se u obzir uzme i nunacija (التنوين), znat će se da je to Knjiga u kojoj nema ni trunke sumnje i nedoumice, izvor upute samo za one koji se budu Allaha bojali. Samo za njih, zbog toga što su njihove duše oslobođene sumnje i nedoumice, a njihova srca i duše su usmjereni ka primanju Istine, čuvanju uvriježenih Božanskih zakonitosti i čvrstih Božijih zakona. Njihove duše su pročišćene i pripremljene za primanje upute i korištenje njome tako što ih u tome ne sprječava nikakva primisao ili predumišljaj.

Međutim, riječ “uputa” (هدى), koja postoji u petom ajetu: Njima će Gospodar njihov na Pravi put ukazati (Al-Baqara, 5), navedena, također, u formi glagolskog infinitiva, ima poruku da Uzvišeni Allah Svojim robovima na Pravi put ukazuje, bez postojanja veze između uzroka i posljedice, koju je postavio kao jedan od razloga upućivanja. Vrata “bogobojaznosti” (التقوى) su vrata do kojih se stiže i koja se otvaraju pred plemenitošću i dobrotom. Prvi stupanj bogobojaznosti su vjerovanje i istinska spoznaja, a krajnji stupanj je dosezanje zadovoljstva Uzvišenog Allaha, dakle, onako kao što se u sažetom objašnjenju ovog ajeta kaže da put spasa neće naći niko osim onoga ko stigne do ove razine bogobojaznosti.

Međutim, uprkos kontekstu ovog ajeta i povezanosti upute s Allahovim, dž.š., davanjem, stizanje čovjeka do sigurnosti i povjerenja te do mira na ovom svijetu i spasa na Sudnjem danu, u velikoj mjeri ovisi o njegovom ponašanju i zaslugama koje je ostvario svojom slobodnom voljom.

Dakle, moglo bi se ukratko reći da riječ “uputa” (هدى) u prvoj upotrebi znači uzrok, a u drugoj posljedicu, prodahnute mirisom blagosti i dobročinstva. Obje upotrebe su odgovor na dovu izrečenu riječima uputi nas (اهدنا), koje se pojavljuju u poglavlju Al-Fatiha, a istovremeno su i objašnjenje ponašanja onih koji se nalaze na Pravome putu.