A onaj ko drage volje učini kakvo dobro djelo... (Al-Baqara, 193)

وَقَاتِلُوهُمْ حَتَّى لاَ تَكُونَ فِتْنَةٌ وَيَكُونَ الدِّينُ لِلّهِ
I borite se protiv njih sve dok smutnje ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne! (Al-Baqara, 193)

Nije suvišno ovdje navesti šta je kazivao ashab Ibn Umer o zbivanjima koja su se odvijala između Abdullaha ibn Zubejra i El-Hadždžadža ibn Jusufa, kad su Ibn Umeru došla dva čovjeka i rekla mu: “Ljudi svašta rade, a ti si Ibn Umer, ashab Vjerovjesnika, s.a.v.s. Šta te sprječava da izađeš”? Ibn Umer je odgovorio: “Sprječava me to što mi je Allah zabranio krv moga brata”. Oni su mu uzvratili: “Ne kaže li Allah: I borite se protiv njih sve dok smutnje ne nestane”? Ibn Umer je na to odgovorio: “Borili smo se protiv njih sve dok smutnja nije nestala, a Allahova vjera se mogla slobodno ispovijedati. Vi se želite boriti za to da bude mnogoboštva, da bude vjere mimo Allahove.”^[1]

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u mekkkanskom razdoblju, koje čini više od polovine vremena poslanstva, savjetovao muslimanima da u međusobnom sporu budu tolerantni i blagi, dok nije od Uzvišenog Allaha došla drugačija odredba. Sve se završavalo u okviru: Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj (An-Nahl, 125).

Tokom trinaest, ili četrnaest godina muslimani su s praštanjem, tolerancijom i ljubavlju prihvatali svakovrsne postupke mnogobožaca, označene nasiljem, tiranijom, mržnjom, zastrašivanjem, neprijateljstvom i ponižavanjem. Nakon što prihvatanje takvog ponašanja nije pomoglo u omekšavanju okrutnih srca na suprotnoj strani, prešlo se u razdoblje korištenja snage, s jednim ciljem, a to je sprječavanje napadačkih pohoda na vjeru, ubijanja nevinih ljudi i ponižavanja dolazećih generacija.

Znači, bilo je najprije trpljenje i praštanje, a nakon toga samoodbrana. To je bilo neophodno jednoj svjetskoj vjeri, u svijetu koji zagovara zakon sile i na njega se oslanja, da bi nasilje prikazao kao svoje pravo. To je bilo neophodno radi zaustavljanja neprijatelja vjere na njihovim granicama, a i zbog lakomosti i njenog zaustavljanja u granicama te suzbijanja zlih pobuda koje vode u potčinjavanje drugih i vladavinu nad njima. Ovi svi razlozi su stajali iza davanja Poslaniku, s.a.v.s., opisivanom u ranijim nebeskim Knjigama kao “ratnik sa sabljom u ruci” (صاحب السيف), dopuštenja da ide u borbu i ratuje.

Kao što je poučavan kako će ratovati, Poslanik, s.a.v.s., poučavan je i kako će sklapati mir. Da nije imao takvo vjerovjesničko znanje, ne bi bio u stanju uspostaviti kontrolu nad prohtjevima u čijoj naravi su bili i ubijanje i neprijateljstvo. Osjećaj koji pokrenu prohtjevi može biti kratko prosuđivanje na početku spora ili bitke, a cilj može biti samo prolijevanje mnogo krvi. Inače, “junaci” to pretvaraju u krvnički rat. Poznata je priroda odluka koje donose takvi.

Zato su Kur’an i Vjerovjesnikov sunnet krenuli u zatvaranje pukotina, sprječavanje prolaza u ljudskoj naravi, njihovo kontrolisanje i uklapanje u jasan sistem vrijednosti. Zatvorili su sve prolaze prema nevoljama koje izbijaju iz ljudskih strasti i poriva postavljajući jasno načelo, najprije odbrambenog, a zatim i napadačkog rata, kad se, naravno, susteknu uvjeti neophodni za to.

[1] Al-Bukhari, Tafsiru-l-Qur᾽ani, 30.; At-Tabari, Al-Mu῾džamu-l-wasitu, I, 134.