A onaj ko drage volje učini kakvo dobro djelo... (Al-Baqara, 158)

وَمَن تَطَوَّعَ خَيْرًا فَإِنَّ اللّهَ شَاكِرٌ عَلِيمٌ
A onaj ko drage volje učini kakvo dobro djelo – pa, Allah je doista blagodaran i sve zna (Al-Baqara, 158)

مَا يَفْعَلُ اللّهُ بِعَذَابِكُمْ إِن شَكَرْتُمْ وَآمَنتُمْ وَكَانَ اللّهُ شَاكِرًا عَلِيمًا
Zašto bi vas Allah kažnjavao ako budete zahvaljivali i vjerovali? Allah je blagodaran i sveznajući. (An-Nisa’, 147)

U navedenim ajetima se vidi da Uzvišeni Allah Sam Sebe spominje kao “Blagodarnog” (شاكر), iako je On onaj kome se treba zahvaljivati (مشكور). Prema našem mišljenju, ono na šta se ovdje želi ukazati jeste način primanja (مقابلة) djela, sa smislom da Uzvišeni Allah prima djela Svojih robova prema njihovim vrstama, a to spada u Njegovu Božansku etiku. Dakle, smisao se ne svodi na pitanje zahvaljivanja, već se vidi da se primanje djela osvjetljava i brojnim časnim ajetima i časnim hadisima, koji govore o drugim pitanjima, kao, npr., u ajetu: A onome ko se nakon nedjela svoga pokaje i popravi se, Allah će sigurno oprostiti (Al-Ma’ida, 39).

Prenoseći od svoga Gospodara, Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: “Kad se rob Meni približi za pedalj, Ja se njemu približim za aršin; kad se on Meni približi za aršin, Ja njemu priđem za hvat; kad on Meni krene korakom, Ja njemu prilazim trkom.”^[1]

Dakle, ono na šta se želi ovdje ukazati jeste da blagodat treba prihvatiti s koje god strane došla. Ako se prisjetimo činjenice na koju je ukazivao Bediuzzaman Said Nursi u svojoj prigodnoj riječi, da čovjek prodavaču, za ono što od njega kupi, daje novac, opravdano je pitati šta treba činiti naspram Uzvišenog Allaha, Vlasnika i Tvorca svega, Koji to sve poklanja? Šta On želi od nas? Naravno, mi bismo od Njega trebali ove blagodati prihvatati u skladu s onim kako bi On bio zadovoljan.

Suština pitanja se ništa ne bi promijenila ni kad bismo ga posmatrali sa stanovišta kažnjavanja. Pogledajmo, npr., slijedeće ajete: Misle da će Allaha prevariti i On će ih za varanje njihovo kazniti (An-Nisa’, 142); I nevjernici počeše smišljati spletke (Ali `Imran, 54). Poželjno je ova dva ajeta razumjeti u svjetlu slijedećeg ajeta: A spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe (Fatir, 43), jer se negativnosti ne mogu pridruživati Uzvišenom Allahu.

Prema tome, Allah ne prima djela onoga ko uzme, zahvali i daje sa željom da ima zadovoljstvo, niti od onoga ko poriče, a kada daje, škrtari, ili milostinju umanjuje prigovorom i uznemiravanjem. Međutim, onima koji blagodati prihvataju sa zahvalnošću, znajući za ono što im je Uzvišeni Allah poklonio, da je u skladu s Božanskom etikom, te da s tim ne treba škrtariti prema drugima, to će biti razlog za nove blagodati i sredstvo približavanja Uzvišenom Allahu.

Tako oni ulaze u krug dobra u kojem dobro proizvodi drugo dobro, da bi svi na kraju puta stigli u Allahovo okrilje. “Rob se Meni dobrovoljnim ibadetom približava dok se Ja ne pretvorim u sluh kojim on sluša, vid kojim on vidi, ruku kojom on drži i nogu kojom on korača.”^[2] On neće čuti ništa osim dobra, ni vidjeti ništa osim dobra. Bit će sačuvan od zakretanja ugla gledanja. Iz svega što vidi, uzimat će poučnu lekciju, a srce će mu biti skladište mudrosti i spoznaje.

[1] Al-Bukhari, At-Tawhidu, 5., At-Tawbatu, 1.; Muslim, Az-Zikru, 2., 3., 20-22.
[2] Takav rob, koji život provodi u ozračju uspona i uzdizanja izvršavanjem strogih dužnosti i dobrovoljnih ibadeta, bit će s onima koje ističe ovaj časni hadis.