I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet... (Al-Qasas, 77)

وَابْتَغِ فِيمَا آتَاكَ اللَّهُ الدَّارَ الْآخِرَةَ وَلَا تَنسَ نَصِيبَكَ مِنَ الدُّنْيَا
I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu! (Al-Qasas, 77)

Mnogi ovaj časni ajet razumijevaju tako kao da on ukazuje na stalno traženje ovog svijeta. Međutim, onaj ko imalo zna arapski jezik može shvatiti grešku takvog razumijevanja. Ko se preciznije unese u kontekst ajeta, posebno njegov početak, uočit će slijedeće značenje:

Ajet kaže: I nastoj da time što ti je Allah dao stekneš onaj svijet, odnosno čini sve što ti je Allah dao kao mogućnost da zaslužiš lijep budući svijet. Glagolski oblik “nastoj” (ابتغ) ovdje znači nešto više od glagola “traži” (اطلب), jer on znači “traži i koristi” ne samo srce, osjećaje, sposobnost shvatanja, zdravlje, imovinu, djecu, itd., koje ti je Allah dao, već i sve druge skrivene praktične sposobnosti, u službi traženja budućeg svijeta. Zatim slijede riječi ajeta: a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu radi uspostavljanja ravnoteže u tome.

Naravno, trebamo svoje sutra, kao i ono što slijedi iza njega, stalno iznositi preda se, a istovremeno ne zaboravljati šta sve pripada ovom svijetu. Dakle, zahvatanje samo drugog dijela ajeta i okretanje pogleda samo ka ovom svijetu, posmatrajući ga kao da je on osovina aktivnosti, velika je greška, jer se takav smisao kosi sa smislom časnog ajeta: Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za Džennet (At-Tawba, 111). Ko to tvrdi, on Kur’anu pripisuje da mu se dijelovi – utječemo se Allahu – kose jedan s drugim.

Ovaj ajet se može posmatrati i iz drugog ugla, sa značenjem: “Tražite ovaj svijet u skladu s njegovom vrijednošću, a onaj svijet tražite u skladu s njegovom vrijednošću!” To bi moglo biti jedno od važećih pravila. Dakle, Kur’an ovim ajetom čovjeku pruža mjeru i od njega zahtijeva da je primjenjuje.

Dakako, ajet bi trebalo razumijevati s ovim smislom, jer je ovaj svijet smirenim srcima nešto kao dan na Arefatu. Minuli dani ovog svijeta su poput Bajrama u odnosu na dan Arefata. Što se tiče stvarnog Bajrama, on je ne samo iza horizonata, već iza zaleđa horizonata. Zato je potrebno čuvati ravnotežu, istinski proći Dan Arefata. Ko tokom hadždža izgubi dan Arefata, može ga dostići nakon jedne godine, a ko bude nemaran i propadne mu “Dan Arefata” budućeg svijeta – u ovoj prilici ga poistovjećujemo s ovosvjetskim životom – neće ga moći ponovo dostići.

Poslanik, s.a.v.s., je rekao u jednom hadisu: “Šta pripada meni a šta ovom svijetu? Ja sam samo jahač koji malo otpočine u hladu stabla i ubrzo ode ostavljajući ga zauvijek.”

Ako malo pažljivije pogledamo ovaj hadis, vidjet ćemo da se u njemu ne traži ostavljanje i potpuno odbacivanje ovog svijeta, jednako kao što se ne preporučuje ni da on znači sve. U drugom hadisu stoji: “Kad bi ovaj svijet vrijedio kod Allaha koliko krilo mušice, Uzvišeni Allah ne bi dozvolio da nevjernik iz njega popije i kap vode.”

Kako može nevjernik, koji negira postojanje Boga i Sudnji dan, uživati blagodati Uzvišenog Allaha!? To je u neskladu s Božijom pravednošću. Međutim, nakon ovog svijeta postoji vječni svijet i odgovarajuća kazna koju će tamo dobiti. Allah im ne želi ljepotu života pomutiti na ovom svijetu, On Svoju milost izlijeva i na njih. Njihovoj sreći ovdje ništa ne nedostaje.

Bediuzzeman Said Nursi ovu nedoumicu ovako tumači: “Sretan ovosvjetski život ni u rasponu od nekoliko hiljada godina ne bi se mogao izjednačiti sa životom od jednog sahata u Džennetu. Sretan i udoban život u rasponu od nekoliko hiljada godina u Džennetu ne može se izjednačiti sa srećom jedne minute posmatranja Božije ljepote.”^[1]

To je život koji mi tražimo, kojem težimo. Prema tome, šta je ovosvjetski život u odnosu na budući svijet, da bi se pravila usporedba među njima? Prosječan ovosvjetski život traje šezdeset godina, a trećina ga prođe u spavanju. Šta vrijedi takav život? Stoga, izlazak iz tog okvira i pridavanje ovosvjetskom životu značaja većeg nego što zaslužuje, kao i tvrdnje tipa: “Ovosvjetski život vrijedi ovoliko, a onosvjetski život onoliko”, nije ništa drugo nego dokaz našeg nerazumijevanja teksta Kur’ana.

U viđenju Bediuzzemana Saida Nursija ove nedoumice ima jedan moment koji nismo uočili ni kod koga drugoga. On tvrdi da ovaj svijet ima tri lica: prvo lice je okrenuto Božijim lijepim imenima, drugo ljudskim strastima i prohtjevima, a treće sticanju lijepog života na budućem svijetu. To je jedno pronicljivo viđenje ove nedoumice.

Postojanje ovog svijeta kao ogledala na kojem se odražava odsjaj Božijih imena čini ovaj svijet nečim ne samo veoma dragocjenim, već i neprocjenljivim. Mi ovaj svijet ne samo što volimo s tog stanovišta, već za njim čeznemo. Kad ovaj svijet ne bi bio njiva za budući svijet, mi ne bismo bili kandidati za život na budućem svijetu, ne bismo bili njegovi stanovnici, ne bismo ga stekli. Ovaj svijet je, s tog stanovišta, također, džennet i vrt. Što se tiče ovog svijeta koji naginje porivima i strastima, on je ružniji i od svega što je ružno. Znači, ako čovjek ovisi o svojim porivima i strastima te zbog toga zaboravi budući svijet, ovaj svijet je u tom slučaju bezvrijedan.

U gledanju Bediuzzemana Saida Nursija na ovaj svijet ima još nešto zanimljivo. On kaže da ovaj svijet treba ostaviti, sa stanovišta čežnje za njim (قلبيا), ali ne i sa stanovišta sticanja za život (كسبيا). To što Bediuzzeman Said Nursi savjetuje omogućuje da dođemo u priliku i shvatimo da apsolutno ne moramo biti u bilo kakvom sporu s ovim svijetom. Prema tome, djelovanje čovjeka u skladu s tim okvirom omogućuje mu da stiče na ovom svijetu, taman kad bi bio bogat poput Karuna. Ali, kad mu neka potreba na Allahovome Putu uvjetuje, treba spremno potrošiti sve što je stekao, kao što je učinio Abdurrahman ibn Avf kad je na Allahovome putu potrošio 700 kamila, zajedno s tovarima koje su nosile. Njemu Poslanik, s.a.v.s., ništa nije prigovarao. Nije ga korio za toliko bogatstvo, ali je upozoravao na obavezu da se ispunjava pravo drugih iz bogatstva. Zato ga je Abdurrahmanov postupak obradovao i duboko dirnuo.^[2]

Postoji i jedno simbolično kazivanje o Ibrahimu, a.s., u kome stoji da su meleci pitali Gospodara svjetova: “Gospodaru, Ti za Ibrahima, a.s., kažeš da je on Tvoj prisan prijatelj (خليل). Mi bismo željeli znati hoće li ta prisnost biti opravdana i zaslužena i kad se bude radilo o bogatstvu i imovini.” Allah im je uzvratio: “Idite, provjerite ga!” Meleci su otišli Ibrahimu, a.s., prikazujući se kao da su putnici koji dolaze s dalekoga i napornog puta, u pohabanoj odjeći. Kad su mu rekli da su gladni, Ibrahim, a.s., im je zaklao ovcu. Kad je ovcu stavio pred njih, meleci su podigli ruke i krenuli su, umjesto Bismille, izgovarati sebi svojstvenu dovu, koja glasi: “Neka si neizmjerno slavljen, neka si svet, Ti, Gospodaru meleka i Džibrila.” Ovakvo slavljenje je Ibrahimovo, a.s., srce, proželo nadahnućem, osvojilo dotle da ga je ponukalo da im kaže: “Neka četvrtina mojih bravi bude vaša ako još jednom ponovite tu dovu!” Meleci su ponovili, a Ibrahim, a.s., je na to rekao: “Neka polovina mojih bravi bude vaša ako još jednom ponovite dovu!” Tako je teklo dok im nije poklonio sve brave. Dakle, ako je ovo kazivanje tačno, Ibrahim, a.s., je ovaj svijet ostavio, ne samo sa stanovišta sticanja, već i sa stanovišta čežnje.

Činjenica je da se ne može vidjeti bilo koji jasan stav Prvaka vjerovjesnika o preziranju bogatstva, imovine i posjedovanja, u nekom apsolutnom smislu. Tačno je da ima nekih iznimki, ali se one tiču posebnih prigoda vezanih za neke ličnosti. Ako se postavi pitanje o izostanku bogatstva kod Poslanika, s.a.v.s., reći ćemo da je on došao iz siromašne porodice. Da je bio bogat nakon što je postao vjerovjesnik i zastupnik velike da’ve, možda bi bogatstvo bacilo sjenu na da’vu. Možda bi za sobom povuklo pitanje: “Odakle ti sve to?” Možda bi to dovelo do ljuljanja povjerenja i dobronamjernih. Zato je Poslanik, s.a.v.s., gledano iz ugla njegove da’ve, bilo da se posmatra proizvoljno ili s udjelom mudrosti u tom određenju, dao prednost stalnom siromaštvu. To je ugao gledanja koji mi trebamo zauzeti kad sudimo o Poslaniku, s.a.v.s., učenjacima, uglednicima i čestitim vjernicima koji su dolazili nakon Poslanika, s.a.v.s.

Iz svega proizlazi da ovaj svijet treba ostaviti sa stanovišta čežnje, a ne i sa stanovišta sticanja. Ovaj svijet ne smije ući u naša srca, opiti nas, mutiti nam pogled i odvraćati nas od budućeg svijeta. Ako to postignemo, mi ćemo ga pobijediti i nad njim vladati. U protivnom, ovaj svijet će nas nadvladati i živjet ćemo život lišen osjećaja. Svaki trenutak će nam otići u prah.

Ima mnogo stvari koje nas mogu osnažiti i napajati nam volju da uspijemo na tom ispitu. Neophodno je potpuno ih pokrenuti i aktivirati, učiniti ih djelatnim. Spoznaja Allaha, npr., veoma je važan faktor u jačanju volje i vjerovanja. Ako bismo to trebali pojasniti nekim primjerom, rekli bismo slijedeće: Pretpostavimo da neko poželi živjeti udobnim životom pa krene sve organizovati na tim osnovama. Zatim krene u bespoštednu trku za podizanjem razine života. U toku svega toga treba nastojati da Allaha spozna radi svoga izbavljenja. Ovdje želimo iznijeti zgodu koja se nekome mogla dogoditi. Ko zna, možda čitalac u njoj i ne nađe ništa zanimljivo. Međutim, uprkos tome, iznijet ćemo je.

Taj neko je jednog svog prijatelja dopratio do kuće, a ovaj ga pozvao da uđe u kuću. Sjeli su na balkon okrenut moru. U tren se posjetiocu u srcu javila silna želja da živi na takvom lijepome mjestu. Međutim, najednom ustaje i odlazi osjećajući odbojnost prema sjedenju na tome mjestu, jer mu zavodljivi lijepi prizor pothranjuje osjećaj lažne nade i umišljanje besmrtnosti. Spoznaja Allaha mu pri tome pruža spas i izbavlja ga iz iskušenja, tako što ga podsjeća da se jedna minuta posmatranja Božije ljepote izjednačava s hiljadama godina sretnog života u Džennetu.

Zato, razumijevanje riječi iz ajeta: a ne zaboravi ni svoj udio na ovom svijetu, kako to neki žele, ne sukladira globalnom smislu Kur’ana časnoga. Mi smatramo da čovjek treba osjećati želju za opstankom na ovom svijetu, ali pod uvjetom da mu život bude ispunjen sadržajima kao kod Bediuzzemana Saida Nursija, da bude povezan s idejom i željom da Muhammedova, s.a.v.s., zajednica dostigne ljudsku savršenost. Ovaj svijet treba posjedovati u ime istine i služenja zajednici, ali se život treba stalno kretati oko osovine budućeg svijeta. Takav život, koji se kreće oko osovine budućeg svijeta, omogućuje pojedincu da stalno stiče ono što je dozvoljeno, u sklopu dozvoljenog užitka. Poznato je da nezakonito stjecanje i nezakonito naslađivanje sa sobom istovremeno donose hiljade problema i nevolja.

Zaključimo osvrt na ovo pitanje hadisom Pečata poslanika: “Neka čovjek uzme od sebe za sebe, od svoga ovosvjetskog života za onosvjetski život, od mladosti prije starosti, od života prije smrti! Tako mi Onoga u čijim rukama je Muhammedova duša, nakon smrti ne koristi to što će sam sebe koriti, nakon ovog svijeta nema druge kuće osim Dženneta ili Džehennema!”

Neka je salavat na njega, na njegovu braću vjerovjesnike i poslanike, na meleke bliske Allahu i dobre Allahove robove.

[1] Bedi`u-z-zeman an-Nursi, Kullyyatu risale-i n-nuri, I, 298.
[2] Ibn al-Asir, Asadu-l-gabah, III, 276-381.