Kad bi se kakvim Kur’anom brda pokrenula ili zemlja iskomadala ili mrtvi dozvali; Allahu pripada sve! (Ar-Ra`d, 31)

وَلَوْ أَنَّ قُرْآنًا سُيِّرَتْ بِهِ الْجِبَالُ أَوْ قُطِّعَتْ بِهِ الأَرْضُ أَوْ كُلِّمَ بِهِ الْمَوْتَى بَل لِّلّهِ الأَمْرُ جَمِيعًا
Kad bi se kakvim Kur’anom brda pokrenula ili zemlja iskomadala ili mrtvi dozvali; Allahu pripada sve! (Ar-Ra`d, 31)

Kako komentari ovog ajeta sugerišu, kad bi bilo moguće da se brda u pokret stave i da se zemlja iskomada i rastrga, da se mrtvi dozovu nekom knjigom, ta knjiga ne bi bila Tevrat, niti Indžil, niti Zebur, već bi to bio Kur’an. Tako Uzvišeni Allah skreće pažnju na Kur’an časni.

Da su se sve spomenute pojave zbile, njihovo zbivanje bi bilo nadnaravnost (معجزة). Nedešavanje i izostajanje nadnaravnosti, u formi u kakvoj su se ispunjavale kad su ponekad tražili vjerovjesnici radi upućivanja svojih naroda, znači da su nadnaravnosti ispunjene radi potvrđivanja vjerovjesništva, povezane samo s Božijom voljom.

Riječi iz ajeta: Allahu pripada sve usmjeravaju iskrivljene misli, označavaju i određuju onoga koga treba moliti i tražiti, kao što i obavještavaju da su sve materijalne i moralne snage, sva djelotvorna sredstva, samo u rukama Uzvišenog Allaha. One ukazuju da On može uputiti srca, na mirnu obalu ih dovesti i bez pokazivanja nadnaravnosti i neobičnih pojava, da Njemu ništa nije teško. Kad bi On htio, stavio bi u pokret brda, poravnao bi zemlju ili je iskomadao, ili bi mrtve koji su umrli prije više hiljada godina a tijela im istruhla, učinio da se odazivaju. Činjenica je da dojam o svim ovim nadnaravnostima, kad bi se zbile, ne bi dostigao razinu dojma koji Kur’an ostavlja na srca koja želi uputiti. Zato ove neobične i nadnaravne pojave, koje izgledaju velike, postaju nešto sićušno u odnosu na općeobuhvatnu svjetsku revoluciju koju pokreće Kur’an.

Ako se želi istražiti razlog ovim zbivanjima i nadnaravnostima, koje pred očima izgledaju neobične i ushićujuće, Kur’an je taj razlog − ako se to pitanje posmatra iz ugla općih i korijenskih uzroka. Da je Uzvišeni Allah htio, učinio bi da se brda kreću, da se zemlja iskomada, udahnuo bi život u mrtve i učinio bi da se odazivaju. Međutim, razlog objavljivanja Kur’ana nisu takve pojave. Smisao objavljivanja Kur’ana je iznalaženje jedne nove forme sadašnjeg čovjeka, prodiranje u srca u koja ništa drugo ne može prodrijeti, uspostavljanje suvereniteta vjerovanja u njima te pokazivanje i određivanje prolaznom čovjeku puteva koji vode u vječnost i neprolaznost.

Ne samo što obećava da će ostvariti sva očekivanja i nadanja, već Kur’an čovjeka čini i sposobnim da, s prozora svoga srca i svoje intuicije, gleda vječnost, vječnu sreću, iako se još nije preselio na budući svijet. Dakle, to su najvažniji aspekti saznanja o smislu objavljivanja Kur’ana.

Naravno, privremen utjecaj na pomjeranje brda i razbacivanje desno i lijevo, lomljenje zemlje i njeno komadanje, oživljavanje kostiju mrtvih da bi se tijelo moglo odazivati ne predstavlja nešto znatno u odnosu na trajni i vječni utjecaj Kur’ana na čovjeka, već nešto sićušno i gotovo neprimjetno. [Da ovaj Kur’an kakvom brdu objavimo, ti bi vidio kako je strahopoštovanja puno i kako bi se od straha pred Allahom raspalo (Al-Hašr, 21)].