Uvod

U svojoj ranoj dobi, u vrijeme samog stasanja, filozofija je sve istraživala i svime se bavila. U njenom sastavu su bile razne nauke. Znači, nauke su bile jedno od područja zanimanja filozofije. Vidimo Aristotela kako se, pored brige oko utvrđivanja pravila logike, zanimao i za sve nauke poznate u njegovo vrijeme, počevši od matematike pa do biologije. Možemo vidjeti Platona, Aristotelovog učitelja, kako na ulazu u svoju školu ispisuje: “Ko ne zna matematiku, neka ne ulazi ovamo.” Kad su se nauke znatno proširile i razgranale, više nije bilo moguće, niti je iko bio u stanju, sve nauke obuhvatiti i pridodati ih svome bavljenju filozofijom. Područje nauke se postepeno odvajalo od filozofije.

Postojanje, život, svijet živih bića, a pogotovo čovjek koji zauzima posebno mjesto u tom postojanju, predstavljaju osnove različitim naukama. Čak i kad bi sam čovjek bio predmet posmatranja, evidentno bi bilo da se pojavljuju mnogobrojne nauke, kao što su morfologija, fiziologija, psihologija, sociologija, medicina, pedagogija i mnoge druge. Svaka od tih nauka ima svoje područje, postoji sama za sebe, ima njoj posvećene specijaliste. Međutim, za Univerzum, za čovjeka, kao ni za živa bića, nema specijalista. Zato probleme koji se tiču postojanja i čovjeka nije bilo moguće riješiti pomoću tih nauka, ili reći nešto konačno, nešto što je sasvim pouzdano. Zato je postojala žarka potreba za kompletnim centrima koji bi mogli iznaći podatke i ideje za razumijevanje čovjeka, izraditi tehnologije, pružiti teorije i načelne poglede koji će voditi dijalog s kolektivnim osjećanjima na razini i u duhu vremena, podesne da obuhvate sva važna pitanja vezana za čovjeka i da otvaraju vidike pred njim. Ja se nadam da će, tokom narednih godina, o ovome biti pisane mnoge knjige, da će mnogi naučni centri u tome sudjelovati kako bi podsticali takav nazor i obogaćivali ga.

U tom slučaju bi se jedan broj zadovoljnih mislilaca i naučnika ponovo poduhvatio pisanja priče o Postojanju. Ponovo bi otkrili sva živa bića, posebno čovjeka, kako bi pred upravljene poglede iznijeli sve u skladu s razmjerama širine svijeta čovjeka, da bi na jasan način tumačili teme koje oblikuju načela nauke i njene temelje.

Osim toga, danas možemo reći da moderne laboratorije vrše precizna i vrlo napredna ispitivanja živih bića. Tako su materija, molekula i ćelija u znatnoj mjeri postale poznate. Na vidjelo su iznesene tekućine i svi dijelovi ćelije. Zahvaljujući xzrakama, čak su i najsitniji dijelovi ćelije izloženi pogledu. Neke moderne laboratorije i neki istraživački centri osvijetlili su ne samo materijalni sastav molekula proteina, već i narav odnosa koji te molekule povezuju jedne s drugima. Osvijetlili su narav djelovanja enzima koji razdvajaju i spajaju molekule i sprežu njihove utjecaje. Osvijetlili su zakone koji vladaju u ćelijama i veze među tkivima, obrazovanim iz ćelija, s unutrašnjim organima. Osvijetlili su i narav tekućina u organizmu, kao što su krv i žuč, njihov odnos prema svom okruženju, te, isto tako, utjecaj hemijskih materija na organizam i osjećanja. Sve navedeno je makar donekle postalo poznato.

Međutim, uprkos tom napretku, koji zaslužuje svako poštovanje u području nauke drugdje u svijetu, ne može se reći da ima takvog napretka u nauci, ili u naučnim krugovima u Turskoj, ili u bilo kojem drugom području, od vremena Tanzimata pa sve do danas. Umjesto naučnog istraživanja, vidimo slijepo oponašanje, a umjesto preciznoga naučnog provjeravanja, vidimo da smo u razdoblju uzvikivanja jeftinih parola koje zauzimaju mjesto nauke. Nema sumnje da će dolazeće generacije ovo naše vrijeme spominjati s mnogo sažaljenja. Tako će biti zbog toga što je Postojanje u naše vrijeme predstavljeno kao da izražava središte nereda; kao da su postojeće stvari igračka u rukama slijepe slučajnosti koja ih tjera čas desno, čas lijevo; kao da su živa bića isitnjeni zalogaji među zubima zvijeri koja ih proždire u skladu sa zakonima prirodne selekcije. Što se tiče čovjeka, on je degradirao svoj položaj i doveo se u poziciju posmatrača kojem je zla kob odredila da posmatra poprište smrti, kojem je presuđeno da gleda, sluša i proživljava ono što se dešava oko njega. Međutim, kad bi to sve bilo posmatrano iz drugog ugla, mogla bi se uvidjeti istina o prisustvu uzajamnog podsticanja i potpomaganja u svakom dijelu svemira, o postojanju preciznog poretka i sklada. Zacijelo bi se pokazalo da je sve planirano s određenim ciljem, stanovitom svrhom, te da je svaka pojedinost pripremljena poput knjige, poput raskošne i savršene izložbe koja opčinjava razum.

Mi ovdje nismo na nekoj izložbi koja diriguje pogrešnome savremenom pogledu, niti na izložbi koja opčinjava svojim eksponatima. Međutim, korisno je ukazati na neke pojave: prvo

– raspoloženje za nauku kod nas u određenom vremenu bude odvučeno u raspoloženje za anarhiju, bude povezano sa stanovitom osovinom, tako da mnogi centri za naučna istraživanja i laboratorije budu privučeni pitanjem kako. Istraživači se i ne obaziru na pitanja druge vrste, kao što je pitanje zašto. Obrazovni sistem je odnjegovao generacije koje razmišljaju samo o odgovorima na pitanje kako, a ne razmišljaju o odgovorima na pitanja zašto ili ko. Zato se u redovima tih generacija, ni za to sve vrijeme, nije pojavio mislilac ili naučnik na svjetskoj razini.

Da! Koliko smo uspjeli podići naučnika spremnih da otkrivaju pogreške evropskih naučnika?! Koliko njih je smoglo hrabrosti da objašnjavaju zabludu Darvinove teorije, njene slabosti i krivotvorine, da insistiraju na tome kako se o njoj, kao i o drugim teorijama, mora raspravljati? Koliko njih može reafirmisati ideju o čovjeku kao najplemenitijem stvorenju, obnoviti je i razvijati, ukazujući na to da čovjek, uz to što posjeduje materijalne uređaje, kao što su oko, mozak, nos, uho, zatim krvotok, nervni sistem, ekskrecioni sistem, posjeduje i sluh, vid, osjetilo dodira i različita sredstva komuniciranja s postojećim svijetom? Posjeduje i želju za spoznajom onoga šta ima iza zastora svijeta. Ko je na to ukazao i uspio čovjeka postaviti u njegov pravi okvir? Osim što ništa od toga nije postignuto, nauka se, nasuprot vjeri, postavlja u poziciju obožavanog idola. Ali se, uprkos tome, kao žrtva prinosi na žrtveniku ideološkog pogleda. Ne uspijeva izaći iz tijesnog okvira pozitivističke filozofije 19. stoljeća.

Tugu i žaljenje izaziva to što je, posljedicom tog nemara, nauka o živim bićima (biologija) zasnovana na fantastičnim teorijama koje nisu potkrijepljene dokazima. Na čelu tih fantastičnih teorija, bez sumnje, stoji teorija evolucije. Tačno je da bavljenje teorijom evolucije, razgovor i pisanje o njoj, nije posao nekoga poput mene, ko se bavi nečim sasvim drugim. Međutim, poželjno je da se sastanu naučnik genetičar, naučnik biohemičar i naučnik paleontolog, s naučnikom teologom koji temu zahvata s vjeronaučne strane, pa da, kao stručnjaci, objasne pitanja iz predmeta, ne samo za intelektualni krug u Turskoj već i šire u Svijetu. Odavno se osjeća potreba da oni zajedno osvijetle predmet oko kojeg se, već duže vrijeme, vode rasprave u naučnim krugovima, da iznesu sve činjenice. Sve do tada ću ja, kao i svi slični meni, imati pravo ovim pitanjem se baviti u ime istine.

Mnogi već brane ovu temu, ali ne u ime nauke, već u ime ideologije, dotle da se i pomisao na diskusiju o njoj smatra grijehom i prekršajem.

S druge strane, ako ostavimo postrani zapitanost oko postojanja ili nepostojanja teologa kod nas koji bi se mogli odgovorno baviti ovim pitanjem i raspravljati o njemu, naša pedagogija i vjeronauka, zacijelo, još nisu ostvarile san koji je mnoge opijao prije približno jednog stoljeća. One nisu dostigle odgova-rajuću razinu i nisu obuhvatile izučavanje pozitivističkih nauka ili, u najmanju ruku, izučavanje njihovih osnovnih načela. To je jedna tužna i žalosna činjenica koja uvijek stoji pred nama. Zato će, u takvoj situaciji, većina problema koje ću ovdje zahvatiti biti oni koji izlaze iz okvira moje oblasti, jer smatram svojom obavezom da, u skladu sa svojim mogućnostima, precizno provjerim ta pitanja, koja poput visokoga pregradnog zida stoje ispred vjerovanja. Sasvim sam svjestan razmjera teškoća u nošenju tereta i ogromne odgovornosti u tome. Činjenica je da ono što me u svemu tome vodi – nadam se da će mi ljudi od struke oprostiti – nije ništa drugo nego isticanje važnosti i apel na odlučnost naučnika iz struke. Jako bih volio da se oni poduhvate nošenja tog plašta i objasne ovaj problem iz svih uglova, u svim dubinama, da iznesu cijelu istinu generacijama čiju pamet i misli je obuzela sumnja i vjerovanje im poljuljala od prije više od jednog stoljeća.

Neka mi bude dopušteno da priznam i otvoreno kažem kako sam, umjesto bavljenja ovom temom i trošenja truda oko nje, više volio baviti se tumačenjem osnovnih islamskih propisa koji mi srce uvijek umiruju i prosvjetljavaju ga, komentarisanjem svojstava kojima bi se trebala kititi generacija koja će izbavljati čovječanstvo, budući da sam uvjeren kako je vrjednije pisati o pozitivnim stvarima, jer one u srcima vjernika pobuđuju više zadovoljstva. Ono što me zbunjuje, dodatno me čudi i žalosti jesu neke izjave i proglasi koji se kose sa značenjima brojnih derogirajućih ajeta iz Kur’ana, u kojima, kako u njima samima, tako ni u njihovom tumačenju, nema ništa nejasno u vezi s pitanjem stvaranja, a slušamo ih od brojnih ljudi, obrazovanih i neobrazovanih, svršenika fakulteta i onih izvan univerziteta, čak i nekih teologa, koji nastoje zaobilaznim tumačenjem uspostaviti vezu između Darvinove teorije evolucije i poruka plemenitih ajeta i časnih hadisa.

Prije jednog stoljeća, učenjaku Husejnu el-Džisru, za koga imam iznimno poštovanje, postavljeno je pitanje vezano za ovu temu, a on je odgovorio: “Ovo pitanje je još uvijek u etapi teorije. Međutim, ako se ispuni dokazivanje u budućnosti, krenut ćemo u traganje za njegovom saglasnošću s kur’anskim ajetima.”

Koliko god da je moje poštovanje za ovog velikana, ja se ne mogu ovdje složiti s njim, niti i s kim ko razmišlja kao on, budući da je apsolutno nemoguća saglasnost Darvinovih misli i njegove teorije s kur’anskim ajetima, zato što Darvin tvrdi da je život započinjao nasumičnim slučajnostima, kao proizvod mnoštva činilaca, a oživljavanje i usmrćivanje su dvije radnje svojstvene samo Uzvišenom Allahu. Čak i kad bi bilo moguće istražiti materijalne uzroke ovih dviju radnji, one su rezultat, pogotovo kad se radi o udahnjivanju života, nečega što je iznad svih uzroka. Udahnjivanje života je jedna neposredna izvedba bez ikakve prepreke, jedan isključivo Božanski čin, neovisan o bilo kakvom uzroku. Budući da život nije moguće objasniti bilo kakvim materijalnim uzrokom, nemoguće je bilo i da darvinizam prevlada razinu teorije, kao što je bilo nemoguće i usaglašavanje između nje i kur’anskih ajeta i Vjerovjesnikovog hadisa. To je jedan od razloga zbog kojih sam ja ovu temu zahvatio.

Teorija evolucije se ne može svesti na Darvina, niti na La Marka. S jedne strane, ona je starija od njih dvojice, jer je natuknuta prije njih na nekoliko stoljeća. S druge strane, postoje akteri modernog darvinizma. Čak i u naše vrijeme neki, radi podrške i osnaživanja Darvinove teorije, ističu nekakve nove te orije. Kad neka od tih teorija ne uspije, iznose neku drugu. Nažalost, te teorije, koje nisu potvrđene, niti mogu biti potvrđene, uče se u svim osnovnim i srednjim školama, čak i na završnim godinama studija na fakultetu. Dakle, u svim obrazovnim, odgojnim i naučnim ustanovama se uče kao da su naučne činjenice. Ovdje se od Uzvišenoga Gospodara nadam, iako se to ne tiče neposredno moga predmeta, da će dolazećim sretnim generacijama omogućiti da uspiju objasniti sve aspekte ovog pitanja, kao i drugih pitanja, pa se škole neće baviti nekakvim teorijama koje je nemoguće argumentima potvrditi.

U 20. stoljeću učinjen je pokušaj prenošenja teorije evolucije u laboratorije u nastojanjima da se objasne mutacije (nagle, skokovite promjene). Zato ću ja ovu temu zahvatiti u sklopu razmatranja darvinizma i neodarvinizma, derogirajućih kur’anskih ajeta i vjerodostojnih Vjerovjesnikovih, s.a.v.s., hadisa, u kojima, kako u njima samima, tako ni u njihovom tumačenju, dok zahvataju pitanje stvaranja, nema ništa nejasno.