Poslanički pristup naspram Allaha, dž.š., i događaja

Poslanički pristup naspram Allaha, dž.š., i događaja

Onaj ko se posveti Uzvišenoj Istini i pomoć traži samo od Uzvišenog Allaha, ne osvrćući se unazad, ide putem svojih dužnosti i odgovornosti - zato što zna za snagu na koju se naslanja, za Gospodara radi Kojeg to radi. Miran je zbog ispravnosti cilja i puta koji slijedi, jer zna da je u zaštiti Onoga Koji ga ni za trenutak nije ostavio niti će ga ikad ostaviti dok je na tom putu. Zato nikada ne pada u idejnu krizu i malodušje, nikad ne zapada u zbrku i oklijevanje. Naprotiv, u mislima i postupcima se posvećuje izvršavanju onog čime je zadužen, nakon čega u istinskome miru od Uzvišenog Allaha očekuje rezultat. Sasvim ozbiljno se odlučuje da se ne upleće u Božije stvari svodeći kretnje i postupke na želju da postigne zadovoljstvo Uzvišenog Allaha. Zadovoljstvo Uzvišenog Allaha smatra neophodnim temeljnim stubom. Zato se može vidjeti kako, koliko god može, zatvara prolaz svim stvarima u kojima nema zadovoljstva Uzvišenog Allaha. Može se vidjeti kako stremi odricanju od tjelesnih prohtjeva i strasti. Ako se nekad put razruje, pravci se zapletu, horizonti se zamute, digne se zavijanje buke, strke i nemira, on se neće žaliti na put, neće se zbuniti i kolebati se, već će pomoć tražiti od Allaha, ustrajno nastaviti raditi prepušten Božijoj mudrosti. Postupit će kao što je postupio čestiti Nuh, a.s., kad je podigao ruke i on je Gospodara svoga zamolio: „Ja sam pobijeđen, Ti se osveti!“ (El-Kamer, 10), zatim se, sasvim iskreno i istinski, predao zaštiti i vođenju Uzvišenog Allaha čekajući od Njega ono što mu želi, od momenta suočenja s iskušenjem pa do momenta izlaska iz njega.

Kao što je ibadet to da čovjek bude na putu Uzvišene Istine, da ljude upoznaje s Uzvišenom Istinom i na Nju ih podsjeća, da onoga ko je krenuo tim putem upoznaje s ponašanjem na njemu, ibadet je i očekivanje svega od Uzvišenog Allaha, čekanje onog što treba čekati, uz strpljenje za spor tok vremena koji oduzima strpljenje i raboritost. Čovjeka može u prvi mah, pri prvom pokretu, prvom nastupu, ili trenutku, poslužiti sreća da nađe šta želi. Nekad može, pak, u mjestu tapkati i nogom o zemlju udarati poput pastuha, a da ne dobije ništa opipljivo, ali, na kraju dosta dobija samim strpljenjem, ustrajnošću i naumom.

Nekad ovosvjetska zbivanja i ljudi odani životu na ovom svijetu prekinu taj put pred čovjekom. Ponekad se nizanje tekućih zbivanja zaoštri toliko da se njihova jeka ne može podnijeti. Međutim, srca koja prihvataju naredbe Uzvišenog Allaha, uprkos svemu, ne potresaju se, ne ljuljaju se i ne kolebaju pred njima. Svako zbivanje vide kao „postupak“ povezan s voljom Uzvišenog Allaha. Nevolje prihvataju kao ispit, a ispite dočekuju s pouzdanjem u Allaha i s predanošću Njemu. Čovječnosti uče one koji presijecaju puteve, koji ne vode brigu o obavezama i tradiciji. Njihove aktivnosti i ponašanje ocjenjuju u svjetlu preciznog zastupanja naredbi koje dolaze iz metafizičkih svjetova. Neki od njih kontrolišu svoje ponašanje, drugi bez ikakavog razdvajanja prate otvaranje veličanstvenih vrata i jure prema jednome od svojih najviših ciljeva – Allah nas je učinio borcima za taj visoki cilj koji je zadovoljstvo Uzvišenoga – da bi izbjegli prljavštinu od usmjeravanja ka nepoznatim promjenama čak i u mašti.

Ljudi s takvim obilježjima su dobri i iskreni. Oni imaju jedinu brigu, koja je na nivou čežnje, a to je da svako nađe Allaha, da se Njemu okrene i od drugih božanstava se izbavi obožavanjem samo Njega. Oni ulicama i tržnicama kruže bez zastoja i predaha. Njihov glas i duh su jezici srca. Neprestano otvoreno pozivaju da prihvate svako neiskvareno srce i dušu. Jecajući, oni pozivaju: „O, narode moj,“ – govorio je on – „Allahu se klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate! Ja se doista plašim za vas patnje na Velikom danu!’“ (El-A'raf, 59). Ovakav vapaj je jedno od obilježja vjerovjesnika, Nuha, a.s.: A Adu – njegova brata Huda. „O, narode moj,“– govorio je on – „Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?“ (El-A'raf, 65). Sličan je i poziv vjerovjesnika, Huda, a.s.: Ja sam vam, sigurno, poslanik pouzdani, zato se bojte Allaha i budite poslušni meni! Za ovo od vas ne tražim nikakve nagrade, mene će Gospodar svjetova nagraditi (Eš-Šu'ara', 107-109). To su uvjerljive i iskrene riječi, zajedničko retoričko obilježje poziva svih vjerovjesnika. I iskreni ljudi na tom putu, usplahireni, isto izgovaraju ili trče da pomognu onima koji uzvikuju melodije pozivanja: „O, narode moj, slijedi one koji su poslani, slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na pravom su putu! Zašto da se ne klanjam Onome koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti? Zašto da prihvatam druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti, a ja bih tada bio u pravoj zabludi; ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!’“ (Ja-Sin, 20-25). Uzvišeni Allah naređuje da uđe u Džennet (tu je objašnjeno da je poginuo i u Džennet ušao kao šehid): I reći će se: „Uđite u džennet!’ – a oni će reći: „Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!’“ (Ja-Sin, 26-27). Ovo gunđanje i šaptanje govori o stavu tih ljudi prema Allahu i svom narodu (istraživačka djela prenose da povici iz srca, slični disanju nebeskih meleka, pripadaju hrabrom junaku, Habibu en-Nedždžaru).

Tu je bio jedan čovjek iz Imranove porodice, nepoznatog imena. Srce nam snažno zalupa kad god čujemo promukao glas toga neustrašivog junaka koji se u razgovor uključio riječima: „Zar da ubijete čovjeka zato što govori: ’Gospodar moj je Allah!’“, (Gafir, 28), a „čovjek“ je tu Musa, a.s., koji je nudio dalekovide savjete i objašnjenje što na ljudska osjećanja i misli djeluju kao zvuk Sûra, grudi ispunjavaju oprezom, a duše diraju i uzbuđuju toliko da se ljuljaju i potresaju. Zatim, sasvim jasno, smjelo iznosi šta treba reći, da bi obraćanje završio riječima: „Nema nimalo sumnje u to da se oni kojima me pozivate neće nikome ni na ovom ni na onom svijetu odazvati i da ćemo se Allahu vratiti, i da će mnogobošci stanovnici u ognju biti. Tada ćete se sigurno mojih riječi sjetiti! A ja Allahu prepuštam svoj slučaj; Allah, uistinu, robove svoje vidi.“ (Gafir, 43-44).

Ti ljudi čvrste volje i odlučnosti hrabro su i gordo stajali naspram skupina koje su oklijevale i zapadale u krajnju lahkovjernost, hvalisanje, nadmjenost, egoizam, mržnju, oholost i bijes. Skupine ljudi, čija se smjelost i odvažnost smatraju zabludom i glupošću, zastrašivale su ih progonima, istjerivanjem iz kuća i domova, rastjerivanjem sljedbenika uz odsijecanje ruku i nogu, vrijeđanjem i ponižavanjem ili razuvjeravanjem vezanim za njihov vjerovjesnički položaj tvrdeći da su „ih i njihovi bogovi zaokupili nevoljom“, prijeteći kaznom tim vodičima kamenovanjem, ili omalovažavanjem govoreći im: „Vi ste ljudi kao i mi“ (Ibrahim, 10).

Međutim, oni su im sasvim jasno odgovarali: „O, narode moj, ako vam je dodijao moj boravak među vama i moje opominjanje Allahovim dokazima, - a ja se stalno uzdam u Allaha -, onda se, zajedno sa božanstvima svojim, odlučite, i to ne krijte; zatim to nada mnom izvršite i ne odgađajte!“ (Junus,71) – tako odvažan stav i tako odmjeren glas pripada vjerovjesniku Potopa, Nuhu, a.s.; „Ako bismo vjeru vašu prihvatili nakon što nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo laž iznijeli. Mi ne treba da je prihvaćamo, to neće Allah, Gospodar naš, jer Gospodar naš znanjem Svojim sve obuhvaća; u Allaha se uzdamo! Gospodaru naš, Ti presudi nama i narodu našem, Ti si sudija najpravedniji!“ (El-A'raf, 89) – prijetnja je sagovornika vjerovjesnika, Šu'ajba, a.s.; „Mi kažemo samo to da te je neko božanstvo naše zlom pogodilo.“ „Ja pozivam Allaha za svjedoka“ – reče on -, „a i vi posvjedočite da ja nemam ništa s tim što vi druge Njemu ravnim smatrate, pored Njega; i zato svi zajedno protiv mene lukavstvo smislite i nimalo mi vremena ne dajte, ja se uzdam u Allaha, u moga i vašega Gospodara! Nema ni jednog živog bića koje nije u vlasti Njegovoj; Gospodar moj zaista postupa pravedno“ (Hud, 54-56) – objašnjenja su koja iznose stav Huda, a.s.; „O, narode moj, - govorio je on – shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem; jedino želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam“ (Hud, 88) – rječito je upozorenje Šu'ajba, a.s.

Kad se radi o odgovoru na provokaciju: „Vi ste ljudi kao i mi“ (Ibrahim, 10), glasio je: „Mi jesmo ljudi kao i vi“ – govorili su im poslanici njihovi -, „ali, Allah daje poslanstvo samo onim robovima Svojim kojima On hoće; mi vam ne možemo donijeti čudo bez Allahove volje – a vjernici neka se samo u Allaha uzdaju. Zašto da se ne uzdamo u Allaha kad nas je On putevima kojima idemo uputio? Mi ćemo doista strpljivo podnositi muke ne koje nas budete stavljali – a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju!“ (Ibrahim, 11-12).

To je bio jedan od stavova velikih vjerovjesnika, Nuha, a.s., Huda, a.s., Saliha, a.s., i drugih. Kad su nevolje dovele do nepodnošljivosti, svim bićem su se okrenuli Uzvišenom Allahu i rekli: „Gospodaru naš, u Tebe se uzdamo i Tebi se obraćamo i Tebi ćemo se vratiti. Ne dopusti, Gospodaru naš, da nas nevjernicima staviš u iskušenje i oprosti nam, Gospodaru naš! Ti si, zaista, Silni i Mudri“ (El-Mumtehane, 4).

Primjetno je da su ti junaci srca, koje su krasili čvrsta volja i mudar stav, svi čuvali isti cilj, slijedili istu liniju i bili privrženi istim vrijednostima. Ono što se odražavalo na njihova osjećanja, misli i ponašanje, bilo je sve isto. Radilo se o istovjetnosti problema i jedinstvu pozivanja koji se jasno pokazuju u njihovim poslanjima i dostavljanjima. Zastupanje istog zadatka, očigledno je i jasno, ma kako se razlikovala njihova vremena i zavičaji. Njihovo najizrazitije obilježje je to da u svojim djelima nisu tražili ništa osim zadovoljstva Uzvišenog Allaha te da su u borbi pomoć tražili samo u Njegovoj moći i zaštiti. Utočište su tražili samo u Njegovom okrilju, a kretali su se samo u Njegovo ime.

Osnovna zadaća tih čestitih odabranika bila je izbavljanje ljudskog roda iz tmina nevjerovanja i zablude, prevođenje u svjetlost vjerovanja, te podsticanje ljudi da im srca osluškuju Uzvišenu Istinu, da otkrivaju šta ima ispred zastora postojećeg svijeta a šta iza njega, da im se sve pokaže onakvo kakvo jeste - kako bi iz misli otklonili sumnje i nedoumice; da se svjetlost razastre po licu postojećeg svijeta - kako bi se mogao čitati kao knjiga, da se lista kao bilten, razgleda kao izložba i tumači se kao lijepa umjetnička slika, a nakon toga se prevodi i tumači shodno horizontima shvatanja u datom vremenu; da se prolazni život učini stubištem koje vodi u vječne svjetove, mostom kojim se prelazi do njih, njivom na kojoj uspijeva i tržnicom na kojoj se kupuje.

O izložbi tumačenja jedne strane tih pitanja Uzvišeni Allah kaže Prvaku prvaka, s.a.v.s.: Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga (Ibrahim,1) upoznavajući nas s jednim od okvira vjerovjesničkog poslanja i uloge. Naš Poslanik, s.a.v.s., nije jedini u tome. To je bila zadaća svih vjerovjesnika, počevši od Adema, a.s., pa do Musaa, a.s., a od njega do Isaa, a.s. Poželjno je vidjeti kako plemeniti Kur'an to, u istoj suri, povezuje s Musaom, a.s., riječima: I Musaa smo poslali s dokazima Našim: „Izvedi narod svoj iz tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!:To su, uistinu, dokazi za svakog onog ko je strpljiv i zahvalan“ (Ibrahim, 5).

Iako su zatupnici toga uzvišenog poslanja, koje zahtijeva snažan osjećaj odgovornosti, čvrstu volju i karakter, ljudi poput nas, oni se uistinu od ostalih ljudi razlikuju po odlučnosti i snazi vjerovanja, istinskoj ispravnosti, nivo pouzdanosti, dometima shvatanja dužnosti, snazi želje da zadobiju zadovoljstvo Uzvišenoga Gospodara, trajnoj snazi stava i volje naspram griješenja, gorljivoj želji da druge pozivaju na Pravi Put kao da im je to neutaživa pobuda. Oni ne odmaraju niti miruju. Cilj im je „upućivanje i samo upućivanje“. Svoju dužnost oni s velikim oduševljenjem obavljaju ne znajući za zamor i predah. Dok ispunjavaju dužnost s tankoćutnim osjećajem, ne upleću se u Božije stvari, niti rezultate procjenjuju preračunavanjem. Ne očekuju ništa osim zaštite Uzvišenoga Gospodara. Iako vjeruju u djelimičan utjecaj slobodne volje na kretanje u postojećem svijetu kao prateću pojavu, Uzvišenom Allahu prepuštaju pitanje upućenosti i zablude, priznaju da se sve vraća Uzvišenome. Zdušno se pokoravaju Njegovim odredbama i određenju. Strogo paze na objavljene zakonske odredbe. Strogo vode računa i o konstitutivnim odredbama. Oni imaju čvrste i postojane stavove prema Kur'anu, stvorenom svijetu, svome Sagovorniku i Gospodaru. To je stav „velikih poslanika“ i „odabranih“ ljudi.

Brige tih odabranih su uvijek znatne zato što se nikad ne zadovoljavaju onim što postignu, ali se ne žaloste i ne kolebaju ako ne postignu očekivano. Oni znaju da je potpun uspjeh svojstven samo Allahu, a za sebe zadržavaju osjećaj nepotpunosti. Međutim, stoje uspravno i odbijaju ustuknuti. Ako im se dogodi neočekivana nezgoda, odmah sebi samopouzdanje vraćaju i nastavljaju svojim putem. Oni se ne vesele kad postignu ovosvjetski uspjeh niti ga slave. Ne rastužuju se i ne žale za propuštenom prilikom. Pošto znaju da sva sreća dolazi od Uzvišenoga, zahvati ih i bojazan da ih ne zadesi nevolja, s jedne strane, a mogu se vidjeti i kako idu povijeni i skrušeni u pokornosti Uzvišenom Allahu, s druge strane. Oni dobro znaju da sva lijepa i dobra djela dolaze od Uzvišenoga. Zbog ispravnog i nepokolebljivog stava, Allah te odabranike nikad ne ostavlja. Naprotiv, na ovom svijetu ih podržava i udostojava baštinjenjem Zemlje, a na budućem svijetu ih nagrađuje „Dženneti Firdevsom“. Ko se želi u to uvjeriti, neka pročita: Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti. (El-Enbija', 105), a to znači da će sva Zemlja biti obojena njihovom bojom: oni su dostojni nasljednici, koji će Džennet naslijediti, oni će u njemu vječno boraviti (El-Mu'minun, 10-11).

Unutrašnje pobude tih veličanstvenih briga i okviri njihovih poslanja zahtijevaju druge, posebne i opširne napise, koji će ponuditi i detaljne komentare. Možda ćemo im se nekad kasnije vratiti.